Razgovor šutnjom

Razgovor šutnjom

Pojavili su se iznenada, na početku proljeća, kao da ih sunce izmamilo iz njihovih dobro zagrijanih soba. Hodali su polako, pažljivo, oprezno tapkajući šljunkovitom stazom i zaustavili se pored klupe.

Ništa neobično: dva starca koja su sigurno prevalila osamdesetu, došli u park ogrijati kosti na proljetnom suncu. Bacili su jedan pomalo iskošeni pogled prema meni, a ja sam nastavljao trčati oko stabala, pretvarajući se kako ništa ne primjećujem. Ali sam ih pratio ispod oka, dok sam uporno trčao po mekoj i smeđoj zemlji, tu i tamo pokrivenoj borovim iglicama, već osušenim, koje su trulile i obnavljale zemlju.

Volio sam tu trčati: mekana zemlja i mir, velika tišina oko mene, bez buke automobila, cike djece, samo visoka stabla oko mene i iznad mene grane. Sunce se probija kroz njih i povremeno me obasjava, a jedini zvuk kojeg čujem, zvuk je mojih koraka i šum disanja. A sad se pojavila ova dvojica. Starci će sigurno mljeti čitavo vrijeme, onako kako starci već znaju, prisjećajući se svojih mladih dana i umrlih prijatelja ... i već sam uhvatio samog sebe kako se pomalo ljutim na njih. Došli su u moju oazu mira, oazu opuštanja. Nepozvani. Neželjeni. I već sam se počeo nervirati …

Ali su me starci iznenadili. Mirno su sjedili na suncu, žmirkajući, šuteći i promatrajući mene dok trčim. Ruku zavučenih u džepove i nogu ispruženih, mirno su sjedili žmirkajući pod suncem, ne razgovarajući. Ni riječi nisu izgovorili. Neki neobični starci, mislio sam, završavajući trčanje. Zanima me, do kad će potrajati ta blažena tišina.

Potrajala je. Svakog su se dana pojavljivali, točni poput sata, u devet i trideset, sjedali na klupu, podizali lica prema nebu, čak i onda kad sa njega nije sjalo sunce i pogledavali mene u trku. I šutjeli. Tiho i mirno šutjeli.

Mjesec dana svakog se jutra, koja su postajala sve toplija, ponavljala ista slika: ja bih trčao, hripao, znojio se, nastojeći steći kondiciju, a starci bi laganim i dostojanstvenim hodom pojavili se, sjedali na svoju klupu i sunčali lica koja su sada već poprimila tamniju, zdraviju boju.

A onda, jednog petka, promjena. Pojavio se samo jedan starac, klimnuo mi prijateljski prije nego što će sjesti na klupu i zavio se u uobičajenu šutnju. Trčao sam još oko trideset minuta, a zatim se zaustavio, izmjerio bilo, zadovoljno klimnuo, sve pod budnim okom šutljivog starca.

- Oprostite na drskosti - izrekao sam riječi koje sam u glavi skovao za vrijeme trčanja - ali moram vas pitati: gdje vam je prijatelj?

- Otišao je k liječniku - mirno i tiho odgovori starac, kao da svakog dana vodimo prijateljske razgovore.

- Ah, tako! - Zbunilo me to malo. - Nadam se, da nije ništa ozbiljno.

- I ja se nadam.

- Gledam vas već poduže i morao sam primijetiti vaše neobično ponašanje.

- Kakvo ponašanje? - upita starac i osmjehne se.

- Neobično - odgovorim mu. - Samo sjedite i šutite.

- I što je tu neobično?

- Pa vaša šutnja - odgovorim mu. - Ona je neobična.

- Ah, mladiću moj! - reče starac i nasmiješi se široko, dok mu je jutarnje sunce obasjavalo sijedu i rijetku kosu. - Nas dvojica šutnjom razgovaramo. Dovoljno nam je osjećati međusobnu blizinu i riječi postaju nepotrebne.

- Ah, tako - zbunjeno promrmljam. - Razgovor šutnjom, znači.

Starac odlučno klimne i ponovo se osmjehne.

- Najbolji mogući razgovor, sine - reče mi. – Vjeruj mi, najbolji mogući razgovor.