Razgovor šutnjom
Pojavili su
se iznenada, na početku proljeća, kao da ih sunce izmamilo iz
njihovih dobro zagrijanih soba. Hodali su polako, pažljivo, oprezno
tapkajući šljunkovitom stazom i zaustavili se pored klupe.
Ništa
neobično: dva starca koja su sigurno prevalila osamdesetu, došli u park
ogrijati kosti na proljetnom suncu. Bacili su jedan pomalo iskošeni pogled
prema meni, a ja sam nastavljao trčati oko stabala, pretvarajući se
kako ništa ne primjećujem. Ali sam ih pratio ispod oka, dok sam uporno
trčao po mekoj i smeđoj zemlji, tu i tamo pokrivenoj borovim
iglicama, već osušenim, koje su trulile i obnavljale zemlju.
Volio sam tu
trčati: mekana zemlja i mir, velika tišina oko mene, bez buke automobila,
cike djece, samo visoka stabla oko mene i iznad mene grane. Sunce se probija
kroz njih i povremeno me obasjava, a jedini zvuk kojeg čujem, zvuk je
mojih koraka i šum disanja. A sad se pojavila ova dvojica. Starci će
sigurno mljeti čitavo vrijeme, onako kako starci već znaju,
prisjećajući se svojih mladih dana i umrlih prijatelja ... i već
sam uhvatio samog sebe kako se pomalo ljutim na njih. Došli su u moju oazu
mira, oazu opuštanja. Nepozvani. Neželjeni. I već sam se počeo
nervirati …
Ali su me
starci iznenadili. Mirno su sjedili na suncu, žmirkajući, šuteći i
promatrajući mene dok trčim. Ruku zavučenih u džepove i nogu
ispruženih, mirno su sjedili žmirkajući pod suncem, ne razgovarajući.
Ni riječi nisu izgovorili. Neki neobični starci, mislio sam,
završavajući trčanje. Zanima me, do kad će potrajati ta blažena
tišina.
Potrajala je.
Svakog su se dana pojavljivali, točni poput sata, u devet i trideset,
sjedali na klupu, podizali lica prema nebu, čak i onda kad sa njega nije
sjalo sunce i pogledavali mene u trku. I šutjeli. Tiho i mirno šutjeli.
Mjesec dana
svakog se jutra, koja su postajala sve toplija, ponavljala ista slika: ja bih
trčao, hripao, znojio se, nastojeći steći kondiciju, a starci bi
laganim i dostojanstvenim hodom pojavili se, sjedali na svoju klupu i
sunčali lica koja su sada već poprimila tamniju, zdraviju boju.
A onda,
jednog petka, promjena. Pojavio se samo jedan starac, klimnuo mi prijateljski
prije nego što će sjesti na klupu i zavio se u uobičajenu šutnju.
Trčao sam još oko trideset minuta, a zatim se zaustavio, izmjerio bilo,
zadovoljno klimnuo, sve pod budnim okom šutljivog starca.
- Oprostite
na drskosti - izrekao sam riječi koje sam u glavi skovao za vrijeme
trčanja - ali moram vas pitati: gdje vam je prijatelj?
- Otišao je k
liječniku - mirno i tiho odgovori starac, kao da svakog dana vodimo
prijateljske razgovore.
- Ah, tako! -
Zbunilo me to malo. - Nadam se, da nije ništa ozbiljno.
- I ja se
nadam.
- Gledam vas
već poduže i morao sam primijetiti vaše neobično ponašanje.
- Kakvo
ponašanje? - upita starac i osmjehne se.
-
Neobično - odgovorim mu. - Samo sjedite i šutite.
- I što je tu
neobično?
- Pa vaša
šutnja - odgovorim mu. - Ona je neobična.
- Ah,
mladiću moj! - reče starac i nasmiješi se široko, dok mu je jutarnje
sunce obasjavalo sijedu i rijetku kosu. - Nas dvojica šutnjom razgovaramo.
Dovoljno nam je osjećati međusobnu blizinu i riječi postaju
nepotrebne.
- Ah, tako -
zbunjeno promrmljam. - Razgovor šutnjom, znači.
Starac
odlučno klimne i ponovo se osmjehne.
- Najbolji
mogući razgovor, sine - reče mi. – Vjeruj mi, najbolji mogući
razgovor.
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.