Buktinja

Buktinja

Po prvi put u svom životu Ingrid shvati kako šutnja može biti razarajuće teška. Uvukla se između nje i njenog Davida koji iznenada kao da više nije njen. I rušila sve ono što su izgrađivali posljednju zajedničku godinu. Godinu uživanja. Je li moguće, da su im ovo posljednji zajednički trenutci? Zar će ovako završiti, ovdje, u automobilu, Davidovom novom ponosu, kojeg on smrknuta lica i šuteći bijesno vozi, dok se sumrak brzo spušta oko njih, pretvarajući se u noć.

- Molim te - zamoli Ingrid. - Vozi malo sporije.

Nije odgovorio i ona se još više uvuče u sebe, u svoju patnju. A počelo je tako lijepo, da ljepše nije ni moglo biti. Dovezla se taksijem, jer nije imala auto, nikad nije osjetila potrebu kupiti ga, prava rijetkost današnjice, do "njihovog" uobičajenog motela i otišla u već poznatu sobu ...

... i bacila se u Davidov zagrljaj, ljubeći ga divlje i izgarajući od žudnje. Slatki ukradeni susreti. Zbog kojih je živjela. Začini njenom tihom životu.

- Slobodan sam vikendom - javio joj se David tog jutra, petak je, kiša je padala, ali je Ingrid imala osjećaj kako je sve oko nje sunčano. - Klara ide kod svojih ... sama ... ne znam što joj je došlo, ali nisam mnogo ni ispitivao. Hoćemo li ...

- Naravno - odgovorila je, ne dozvolivši mu završiti rečenicu. - Vidimo se šest u našem motelu.

- Jedva čekam! - rekao je David i veza se prekinula: pomislila je, kako je sigurno netko ušao u njegov ured.

Drhtureći, nekako je dočekala kraj radnog vremena. Smiješila se kupcima, koji bi ulazili u ljekarnu i kupovali lijekove, ali je mislima bila daleko, prisjećajući se plavih Davidovih očiju, njegovog smješka, običaja da joj ljubi koljena, dok poslije ljubavne igre zadovoljno i lijeno se izležavaju u krevetu.

Stariji od Ingrid punih deset godina, sa svojih četrdeset i pet, David joj je djelovao samouvjereno i osjećala se zaštićenom u njegovom zagrljaju. Zaljubila se u njega, prvi se put iskreno zaljubila u svojoj trideset i petoj i nije mogla zamisliti život bez Davida. Njena je želja za njim svakog dana postajala sve jača.

- Volim te - ponavljala bi mu na svakom sastanku, ukradenom i potajnom. - Voliš li ti mene?

David joj nije odgovarao i naslutila je, kako sa tim pitanjem potiče njegovo razmišljanje o vlastitom braku, za kojeg je tvrdio kako propada.

- Znaš - rekao joj već na drugom sastanku, dok su ispijali bocu vina, pripremajući se za odlazak u krevet, oboje nervozni, napeti - ovo nije moj običaj. Nisam varao ženu. Ali Klara je postala nemoguća! Od onog dana, prije više od pet godina, kad smo izgubili dijete, sve je pošlo naopako. Ni ne sjećam se, kad sam je dotakao. Ovo se moralo dogoditi, prije ili kasnije.

- Jadni dragi - rekla mu je Ingrid, ali joj bilo drago &##269;uti to o doticanju. - Sigurno ti je teško.

Na kraju je svog radnog vremena predala dužnost kolegici, brzo otišla kući, istuširala se, oprala kosu i sa neophodnim potrebnim sitnicama, izjurila iz stana, prethodno telefonom pozvavši taksi, koji će je odvesti prema "njihovom" motelu, nadajući se da je David već čeka.

A kad je ušla u poznatu joj sobu i ugledala ga, čitav je vanjski svijet odjednom izgubio na značenju: prestao postojati.

Kasnije, dok su u sobi ležeći u razbacanom krevetu, svjedokom njihove strasti, pijuckali svoju uobičajenu večernju bocu crnog vina, nije izdržala i pomilovavši mu koljeno, upitala je:

- Do kada, Davide?

- Što do kada? - odvratio je on, iako je točno znao na što Ingrid misli.

- Znaš ti dobro - odgovorila je Ingrid i srknula malo izvrsnog vina. - Volim te, znaš. Ne želim te viđati ovako, na ovaj način, potajno, kao da je ovo, što se događa sa nama, nešto sramotno. Ja se ne sramim.

- Ne sramim se ni ja ...

- Ali ... ?

- Ne znam što reći - odgovorio je David. - Nisam o tome razmišljao.

- Pa razmisli sada!

- Ne guraj me! - rekao je on i ustao iz kreveta sa čašom u ruci, koju je odložio na maleni stol, pa obukao hlače.

- Zašto se oblačiš? - upitala je Ingrid, a u njoj je počeo rasti val straha, koji joj je svojim rastućim hukom govorio kako je ovo kraj.

- Po svemu sudeći - odgovorio je David - sa vikendom je gotovo. Morala si sve pokvariti!

- Pokvariti? - Ingrid se iznenadila. - Zato što sam otpoočela tabu-temu?

- Znala si - rekao je David, gledajući je - da sam u braku, kad smo otpočeli ... - pustio je rečenicu u zraku, da visi nad njihovim glavama.

- Otpočeli što, Davide? - upitala je. - Ljubav? Avanturu? Otpočeli što?

- Obuci se! - rekao je David oštro. - Odvesti ću te kući.

I eto ih, dvoje šutljivih stranaca ( kako je moguće tako iznenada postati strancem, pita se začuđeno Ingrid ), čija su se tijela samo nekoliko sati ranije spajala u slatkom grču, za kojeg su oboje vjerovali kako će zauvijek potrajati, sjede jedno pored drugog u jurećem automobilu.

- Molim te - zamoli još jednom Ingrid. - Vozi malo sporije.

David ne odgovori, a njoj se učini, kako je još i pojačao brzinu. Farovi su sjekli tamu: večer se počela pretvarati u noć, sve brže i brže. Vanjski je svijet ludom brzom promicao pored njih, kako se činilo, baš kao i njeni sretni trenutci sa Davidom. Vjerojatno se više nikada neće vidjeti. Gotovo je sa njihovim susretima u kojima je neizmjerno uživala. Je li trebala šutjeti? I zašto se tako ponaša? Zar ga toliko izjeda osjećaj krivnje?

- Znala si da sam oženjen - odjednom pored nje progovori David i Ingrid se trgne i začuđeno pogleda u njegovo smrknuto lice. - Sa Klarom sam već dvadeset godina. Znaš to. Ništa ti nisam krio. I bilo nam je lijepo, sve do one nesreće ...

Prestane govoriti, a Ingrid samo klimne, dajući mu znak kako razumije. Zna da David misli na dugotrajnu borbu sa leukemijom koja se oborila na njegovog sina i naposljetku pobijedila.

- Kad je mali umro - nastavi David, a Ingrid primijeti kako izbjegava izgovoriti ime umrlog sina - nešto je puklo: Klara se promijenila. Povukla se u sebe, zaboravila na mene, ali boga mu, Ingrid, ne mogu je odbaciti poput stare i prljave krpe! Dvadeset nas godina veže! Shvati to.

- Shvaćam - tiho reče Ingrid i položi dlan na njegovo koljeno, voleći ga ovog trenutka više nego ikada. - Zato te i volim, jer znam da si dobar čovjek.

- Pa onda razumiješ ...

U tom se trenutku dogodi: automobil odjednom poskoči uz snažan tresak i u slijedećem se trenutku nisu nalazili na cesti, već u zraku i svijet su gledali naopačke, a zatim tresak i klizanje i škripa metala, koja kao da traje čitavu vječnost i odjednom tišina, dok Ingrid, sa glavom prema zemlji, začuđeno gleda u kotač koji se i dalje bjesomučno i besmisleno vrti prema gotovo crnom nebu.

Na krovu su. Automobil se okrenuo na krov i sada ... Ingrid pogleda prema Davidu, ali joj se u tom času zacrni pred očima, a oštra bol u nogama je presječe i milosrdno povuče u zaborav.

Slijedeće čega postaje svjesna, umrljano je Davidovo lice. David je zove i čupa pojas koji joj se usjekao u tijelo, nastoji je izvući iz automobila.

- Pomozi mi - moli je. - Pokušaj mi malo pomoći. Molim te, Ingrid! Molim te, samo se malo odgurni nogama.

Velikim naporom i još većom snagom volje, Ingrid se, usprkos bolovima koje osjeća u nogama, odgurne i pomogne Davidu da je izvuče iz automobila. Svijet odjednom prestane izgledati naopako i nebo se ponovo nalazi iznad njih.

- Oprosti mi - govori joj David, dok je povlači po travi, nastojeći se udaljiti od kola, koja leže na krovu, što dalje od mirisa benzina. - Oprosti mi. Ja sam budala. Nisam shvatio ... nisam shvatio ... oprosti mi ...

Odvukavši Ingrid dvadesetak metara dalje od automobila, David je prestane vući i nemoćno sjedne pored nje, držeći joj glavu na koljenima.

- Što te boli? - pita je zabrinuto.

- Noge - odgovori ona. - Samo noge.

- Ne izgledaju slomljeno - primijeti David. - Vjerojatno su samo gadno natučene.

- A ti? - pita Ingrid, zanemarujući vlastitu bol.

- Dobro sam - umiri je on. - Ne brini za mene, Ingrid. Volim te Ingrid, volim te ...

U tom času, dok David po prvi put izgovara te riječi koje je toliko željela čuti, glasan prasak eksplozije dopre do njih i automobil postane plamena buktinja koja ih obasjava u noći, zagrljene, čvrsto priljubljene jedno uz drugo.