Maglovito

Maglovito

Buđenje je prestrašno. A i ta je riječ preslaba za ono što osjećam. U meni sve podrhtava, vid mi je mutan, zidovi se tresu, udaljavaju i približavaju istovremeno: nisam čak ni u to siguran, kovitlac neshvaćanja. Užas vlada u mom iscrpljenom umu. Tijelo mi je malaksalo i slabo i drhtavo i bolno. Znojim se i u ustima mi je odvratan okus koji me podsjeća kako trebam povraćati. Poslije povraćanja biti će malo bolje, znam to iz iskustva. Tjeskoba me stišće čeličnim stiskom i lomi moju volju: ostajem bez volje, dok ne popijem … A kad zviznem nekoliko loza i piva, biti ću kao nov, tješim samog sebe, dok polako ustajem, dobro pazeći da ne učinim neki nagli pokret. Jer kad ga učinim, tijelo kao da mi se cijepa na milijun bolnih dijelova.

Stojim na drhtavim nogama i pokušavam se orijentirati. Ne znam gdje sam. Ovo nije moj stan. U mom je stančiću soba minijaturna, sivih zidova, a ova je soba prostrana i svijetla, uredna. Gdje sam? Kako sam dospio ovamo? Zatim mi pogled stiže do zida iza mojih leđa i vidim reprodukciju Leonardove čuvene "Posljednje večere". Odahnem, osjećaj izgubljenosti nadomjestio je osjećaj olakšanja.

Sad znam: u majčinom sam stanu, ovo je njena dnevna soba. Mora da je i ona tu negdje, sigurno će svaki čas nahrupiti na vrata i obasuti me pogrdama zbog mog stanja, kako ona voli govoriti. Nikad nije upotrijebila riječ pijanstvo, već uvijek "stanje".

- Sine, sine - kukala bi obično vrteći sijedomm glavom. - Pogledaj u kakvo si se stanje doveo. Ubijaš se.

- Ajde, stara - odbijao bih ja svakog puta - ne pretjerujj.

- Ništa ja ne pretjerujem - mrmljala bi ona uporno. - Pogledaj se. Sine, ubijaš se i nećeš još dugo ovako izdržati.

- Ne govori glupost - branio sam se. - Dvije ili tri rakijice, i ja sam kao nov.

- Lažeš samog sebe. I znaš to - svaki bi put rekla stara.

I bila je u pravu, đavo da je nosi. Istina je da se ubijam lokanjem, ali sto mu muka, što drugo raditi? Nemam posla, nemam djece, nemam žene, a prije tri mjeseca neki mi jebeni luđak otrovao psa, mog Lona, kojeg sam jedinog na ovom jebenom svijetu volio. Zašto ga je otrovao? Što mu je jadna životinja skrivila? Nikada nisam dobio odgovore, ali kad bih se u gluho doba noći budio u svom malom jednosobnom stanu, u staroj i trošnoj kućerini na rubu raspadanja, instinktivno bih pipao rukom i tražio krzno kojeg nije bilo. Znam, drugi se bude u noći i pipanjem traže ženu. I ja sam to radio, nekad, davno čini mi se, a prošle su samo tri godine od njene smrti. Tri duge i samotne godine nestale u magli pijanstva.

Nije mi bila žena, moja Željkica, samo je živjela sa mnom, pila sa mnom i brinula se o meni, sve do onog jutra, kad se nije probudila, a ja je ostavio u krevetu, misleći kako spava i sam popio pola litre loze. Kad sam ispraznio bocu, pošao sam je probuditi, ali nisam je probudio: nikada se više nije probudila.

Tresem bolnom glavom i tjeram te uznemirujuće misli: moram nekako šmugnuti hodnikom do kupaonice, a da me stara ne primijeti. Ukoliko me primijeti, početi će sa svojom tiradom, a nemam je snage slušati, bar ne dok se dobro ne ispovraćam, izbacim muku iz želudca, pa se malo osvježim vodom.

Prolazim hodnikom teturajući, ali bešumno i uspješno, neprimijećen, ulazim u kupaonicu i odmah se zaključavam. Što je sigurno, sigurno je. Klečeći, dugo povraćam u kadu, guram prste u grlo: moram kiselinu izbaciti iz sebe, osjećam kako me izjeda, osjećam njenu snažnu ruku kojom mi steže utrobu i šalje valove bola.

Konačno osjetim prazninu u drhtavom stomaku: nema u njemu više proklete kiseline, koja me muči. Uzimam malo paste za zube, miriše na jagode, istiskujem je drhtavom rukom na prst i tako osvježavam usnu šupljinu. Ali čim sam gurnuo prst u usta, podražaj na povraćanje mi podigne želudac, ništa ne izlazi, nema više ničeg u izmučenom želudcu, dok mi se oči pune suzama i sve gubi konture: život je ponovo bolan i bezličan, drhtav u magli.

Moram nešto popiti! Moram nešto popiti! Moram! Pod hitno. Ta me misao uspravlja, malo se ispljuskam vodom, zagladim kosu i primjećujem u ogledalu svoje podbuhlo lice, neobrijano i sivo i zakrvavljene oči. Ma nema veze, samo jedna loza, možda dvije ... a to opet znači suočiti se sa starom, sa njenim prijekornim pogledom, brbljavim ustima ... uh....

Odlučno se uspravljam, bodrim samog sebe, jer drugo mi ništa ne preostaje, moram to učiniti: put do rakije vodi preko stare. A do loze moram doći! Ne mogu više izdržati ovako. Prilazim vratima kupaonice, nastojeći hodati mirno i odlučno otvaram vrata ...

... stupam u dugački hodnik i krenem lijevo, prema kuhinji, znam kako u jednom dijelu kuhinjskog elementa čeka boca. Čudi me mir i tišina u stanu. Nema zvukova, radio šuti, televizija nije upaljena i to me čudi: stara voli tu kakofoniju zvukova i po čitav dan bulji u televiziju ili sluša radio. Kaže, kako tako nema osjećaj da je sama. Gdje je stara? Je li moguće kako imam sreće i da sam se probudio u trenutku kad je nema u stanu, kojeg napušta svakog dana samo na pola sata, ne bi li u blizini obavila kupovinu. Je li moguće da imam bar malo sreće?

Nije moguće. Prvo što sam vidio od nje, bile su njene noge, točnije, jedna noga. Stara leži na podu u kuhinji. Je li joj pozlilo? Znam da pije neke tablete, ali ne znam koje i ne znam zbog čega. Nešto je muči, ali do vraga, tko je zdrav u osamdesetoj? Stiglo je i nju ono što će svakog stići, mislim u sebi, dok ulazim oprezno u kuhinju i sad je dobro vidim.

Stara leži gotovo točno na sredini kuhinje: lijeva joj noga podvučena pod desnu, kućna haljina, ona plava, jako stara i njoj najmilija, smotala se oko njenog mršavog tijela, a lice, lice joj ne prepoznajem. To nije lice, to je smrskano meso, kaša ...

Stojim pored toga što je nekad bilo mojom majkom i tresem se. Vjetar sjećanja hladno zapuše mojim grudima i bljesne crvenilom pred mojim očima, crvenilom istim kao što je i ona sada već sasvim skorena lokva krvi, oko majčine glave, njene sijede kose. Tresem se: sjećam se ...

- Stidi se - rekla je, kad mi je otvorila vrata. - Pogledaj se kakav si! Zar se takav dolazi majci u posjete?

- Ah, ne počinji, stara! - nestrpljivo sam rekao. - Došao sam te zamoliti za nešto malo para.

- Zbog drugog razloga ni ne dolaziš - rekla je, hodajući ispred mene prema kuhinji. - Dolaziš samo kad ti treba iščupati se iz tog ludog stanja u kojeg se dovodiš.

- Molim te - preklinjao sam je, toga se vrlo dobro sjećam - nemoj mi držati predavanja. Dvjesto kuna biti će mi dovoljno. Molim te.

- Dati ću ti - rekla je stara, zavukla ruku u džep i izvukla točno dvjesto kuna: bio sam siguran kako je znala da ću doći. - Zadnji put što ti dajem. Uskoro ću umrijeti i što ćeš onda? Tko će ti onda davati?

Uvijek isto, mislio sam, grabeći novčanicu i trpajući je u džep. Uvijek isto! Ne može mi pomoći bez uvrede, mora me uvrijediti. I u meni se probudio pritajeni bijes izazvan stravičnim mamurlukom, kojeg sam pokušao otjerati sa nekoliko piva, prije nego li sam se uputio staroj, ali koji se samo pretvorio u razdražljivost. Odlučio sam uzvratiti udarac. I ona mene vrijeđa, svaki put, od kad pamtim. Pa zašto da je štedim?

- Onda ću prodati ovaj stan i piti bez straha - rekao sam posprdno, više da je povrijedim, nego što sam zbilja to namjeravao: istina je, da nisam o tome uopće još ni razmišljao.

- Ah! - cikne stara.- Tu se varaš! Ne ostavljam stan tebi! Ostavljam ga Tončici.

- Tončici? - ponovio sam zabezeknuto, u prvi mah ne shvaćajući kako govori o unuci, o kćerki moje sestre.

- Tončici! - viknula je stara, a oči joj pakosno zasjale. - Svojoj dragoj unučici! Jedina me ona posjećuje i pita treba li mi što. Tončici!

Poludio sam i zgrabio veliku, tešku i staklenu pepeljaru ...

... koja sad čitava umrljana krvlju, leži odbačena na podu i u koju buljim ludim pogledom. Prekoračujem staru i otvaram policu kuhinjskog elementa i vadim bocu: ipak imam sreće, sasvim je puna, još neotvorena. Drhtavim rukama otvaram je i pijem lozovaču ravno iz boce i osjećam kako me pali i podiže i smiruje. Treperavim prstima palim cigaretu, sjedam i sad natočim jednu čašu. Što ću sad? Ubio sam je. Nisam htio, ali sam je ubio. Ubio sam je.

Misao mi polako legne na dušu i znam što mi je činiti. Pozvati ću policiju i ... ali prije toga samo da još malo popijem, da se opravim, da dođem k sebi, da se mogu suočiti sa ...