Maglovito
Buđenje
je prestrašno. A i ta je riječ preslaba za ono što osjećam. U meni
sve podrhtava, vid mi je mutan, zidovi se tresu, udaljavaju i približavaju
istovremeno: nisam čak ni u to siguran, kovitlac neshvaćanja. Užas
vlada u mom iscrpljenom umu. Tijelo mi je malaksalo i slabo i drhtavo i bolno.
Znojim se i u ustima mi je odvratan okus koji me podsjeća kako trebam
povraćati. Poslije povraćanja biti će malo bolje, znam to iz
iskustva. Tjeskoba me stišće čeličnim stiskom i lomi moju volju:
ostajem bez volje, dok ne popijem … A kad zviznem nekoliko loza i piva, biti
ću kao nov, tješim samog sebe, dok polako ustajem, dobro pazeći da ne
učinim neki nagli pokret. Jer kad ga učinim, tijelo kao da mi se
cijepa na milijun bolnih dijelova.
Stojim na
drhtavim nogama i pokušavam se orijentirati. Ne znam gdje sam. Ovo nije moj
stan. U mom je stančiću soba minijaturna, sivih zidova, a ova je soba
prostrana i svijetla, uredna. Gdje sam? Kako sam dospio ovamo? Zatim mi pogled
stiže do zida iza mojih leđa i vidim reprodukciju Leonardove čuvene
"Posljednje večere". Odahnem, osjećaj izgubljenosti
nadomjestio je osjećaj olakšanja.
Sad znam: u
majčinom sam stanu, ovo je njena dnevna soba. Mora da je i ona tu negdje,
sigurno će svaki čas nahrupiti na vrata i obasuti me pogrdama zbog
mog stanja, kako ona voli govoriti. Nikad nije upotrijebila riječ
pijanstvo, već uvijek "stanje".
- Sine, sine
- kukala bi obično vrteći sijedomm glavom. - Pogledaj u kakvo si se
stanje doveo. Ubijaš se.
- Ajde, stara
- odbijao bih ja svakog puta - ne pretjerujj.
- Ništa ja ne
pretjerujem - mrmljala bi ona uporno. - Pogledaj se. Sine, ubijaš se i
nećeš još dugo ovako izdržati.
- Ne govori
glupost - branio sam se. - Dvije ili tri rakijice, i ja sam kao nov.
- Lažeš samog
sebe. I znaš to - svaki bi put rekla stara.
I bila je u
pravu, đavo da je nosi. Istina je da se ubijam lokanjem, ali sto mu muka,
što drugo raditi? Nemam posla, nemam djece, nemam žene, a prije tri mjeseca
neki mi jebeni luđak otrovao psa, mog Lona, kojeg sam jedinog na ovom
jebenom svijetu volio. Zašto ga je otrovao? Što mu je jadna životinja skrivila?
Nikada nisam dobio odgovore, ali kad bih se u gluho doba noći budio u svom
malom jednosobnom stanu, u staroj i trošnoj kućerini na rubu raspadanja,
instinktivno bih pipao rukom i tražio krzno kojeg nije bilo. Znam, drugi se
bude u noći i pipanjem traže ženu. I ja sam to radio, nekad, davno
čini mi se, a prošle su samo tri godine od njene smrti. Tri duge i samotne
godine nestale u magli pijanstva.
Nije mi bila
žena, moja Željkica, samo je živjela sa mnom, pila sa mnom i brinula se o meni,
sve do onog jutra, kad se nije probudila, a ja je ostavio u krevetu,
misleći kako spava i sam popio pola litre loze. Kad sam ispraznio bocu,
pošao sam je probuditi, ali nisam je probudio: nikada se više nije probudila.
Tresem bolnom
glavom i tjeram te uznemirujuće misli: moram nekako šmugnuti hodnikom do
kupaonice, a da me stara ne primijeti. Ukoliko me primijeti, početi
će sa svojom tiradom, a nemam je snage slušati, bar ne dok se dobro ne
ispovraćam, izbacim muku iz želudca, pa se malo osvježim vodom.
Prolazim
hodnikom teturajući, ali bešumno i uspješno, neprimijećen, ulazim u
kupaonicu i odmah se zaključavam. Što je sigurno, sigurno je.
Klečeći, dugo povraćam u kadu, guram prste u grlo: moram
kiselinu izbaciti iz sebe, osjećam kako me izjeda, osjećam njenu
snažnu ruku kojom mi steže utrobu i šalje valove bola.
Konačno
osjetim prazninu u drhtavom stomaku: nema u njemu više proklete kiseline, koja
me muči. Uzimam malo paste za zube, miriše na jagode, istiskujem je
drhtavom rukom na prst i tako osvježavam usnu šupljinu. Ali čim sam gurnuo
prst u usta, podražaj na povraćanje mi podigne želudac, ništa ne izlazi,
nema više ničeg u izmučenom želudcu, dok mi se oči pune suzama i
sve gubi konture: život je ponovo bolan i bezličan, drhtav u magli.
Moram nešto
popiti! Moram nešto popiti! Moram! Pod hitno. Ta me misao uspravlja, malo se
ispljuskam vodom, zagladim kosu i primjećujem u ogledalu svoje podbuhlo
lice, neobrijano i sivo i zakrvavljene oči. Ma nema veze, samo jedna loza,
možda dvije ... a to opet znači suočiti se sa starom, sa njenim
prijekornim pogledom, brbljavim ustima ... uh....
Odlučno se
uspravljam, bodrim samog sebe, jer drugo mi ništa ne preostaje, moram to
učiniti: put do rakije vodi preko stare. A do loze moram doći! Ne
mogu više izdržati ovako. Prilazim vratima kupaonice, nastojeći hodati
mirno i odlučno otvaram vrata ...
... stupam u
dugački hodnik i krenem lijevo, prema kuhinji, znam kako u jednom dijelu
kuhinjskog elementa čeka boca. Čudi me mir i tišina u stanu. Nema
zvukova, radio šuti, televizija nije upaljena i to me čudi: stara voli tu
kakofoniju zvukova i po čitav dan bulji u televiziju ili sluša radio.
Kaže, kako tako nema osjećaj da je sama. Gdje je stara? Je li moguće
kako imam sreće i da sam se probudio u trenutku kad je nema u stanu, kojeg
napušta svakog dana samo na pola sata, ne bi li u blizini obavila kupovinu. Je
li moguće da imam bar malo sreće?
Nije
moguće. Prvo što sam vidio od nje, bile su njene noge, točnije, jedna
noga. Stara leži na podu u kuhinji. Je li joj pozlilo? Znam da pije neke
tablete, ali ne znam koje i ne znam zbog čega. Nešto je muči, ali do vraga,
tko je zdrav u osamdesetoj? Stiglo je i nju ono što će svakog stići,
mislim u sebi, dok ulazim oprezno u kuhinju i sad je dobro vidim.
Stara leži
gotovo točno na sredini kuhinje: lijeva joj noga podvučena pod desnu,
kućna haljina, ona plava, jako stara i njoj najmilija, smotala se oko
njenog mršavog tijela, a lice, lice joj ne prepoznajem. To nije lice, to je
smrskano meso, kaša ...
Stojim pored
toga što je nekad bilo mojom majkom i tresem se. Vjetar sjećanja hladno
zapuše mojim grudima i bljesne crvenilom pred mojim očima, crvenilom istim
kao što je i ona sada već sasvim skorena lokva krvi, oko majčine
glave, njene sijede kose. Tresem se: sjećam se ...
- Stidi se -
rekla je, kad mi je otvorila vrata. - Pogledaj se kakav si! Zar se takav dolazi
majci u posjete?
- Ah, ne
počinji, stara! - nestrpljivo sam rekao. - Došao sam te zamoliti za nešto
malo para.
- Zbog drugog
razloga ni ne dolaziš - rekla je, hodajući ispred mene prema kuhinji. -
Dolaziš samo kad ti treba iščupati se iz tog ludog stanja u kojeg se
dovodiš.
- Molim te -
preklinjao sam je, toga se vrlo dobro sjećam - nemoj mi držati predavanja.
Dvjesto kuna biti će mi dovoljno. Molim te.
- Dati
ću ti - rekla je stara, zavukla ruku u džep i izvukla točno dvjesto
kuna: bio sam siguran kako je znala da ću doći. - Zadnji put što ti
dajem. Uskoro ću umrijeti i što ćeš onda? Tko će ti onda davati?
Uvijek isto,
mislio sam, grabeći novčanicu i trpajući je u džep. Uvijek isto!
Ne može mi pomoći bez uvrede, mora me uvrijediti. I u meni se probudio
pritajeni bijes izazvan stravičnim mamurlukom, kojeg sam pokušao otjerati
sa nekoliko piva, prije nego li sam se uputio staroj, ali koji se samo
pretvorio u razdražljivost. Odlučio sam uzvratiti udarac. I ona mene
vrijeđa, svaki put, od kad pamtim. Pa zašto da je štedim?
- Onda
ću prodati ovaj stan i piti bez straha - rekao sam posprdno, više da je
povrijedim, nego što sam zbilja to namjeravao: istina je, da nisam o tome
uopće još ni razmišljao.
- Ah! - cikne
stara.- Tu se varaš! Ne ostavljam stan tebi! Ostavljam ga Tončici.
-
Tončici? - ponovio sam zabezeknuto, u prvi mah ne shvaćajući
kako govori o unuci, o kćerki moje sestre.
-
Tončici! - viknula je stara, a oči joj pakosno zasjale. - Svojoj
dragoj unučici! Jedina me ona posjećuje i pita treba li mi što.
Tončici!
Poludio sam i
zgrabio veliku, tešku i staklenu pepeljaru ...
... koja sad
čitava umrljana krvlju, leži odbačena na podu i u koju buljim ludim
pogledom. Prekoračujem staru i otvaram policu kuhinjskog elementa i vadim
bocu: ipak imam sreće, sasvim je puna, još neotvorena. Drhtavim rukama
otvaram je i pijem lozovaču ravno iz boce i osjećam kako me pali i
podiže i smiruje. Treperavim prstima palim cigaretu, sjedam i sad natočim
jednu čašu. Što ću sad? Ubio sam je. Nisam htio, ali sam je ubio.
Ubio sam je.
Misao mi
polako legne na dušu i znam što mi je činiti. Pozvati ću policiju i
... ali prije toga samo da još malo popijem, da se opravim, da dođem k
sebi, da se mogu suočiti sa ...
Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno
korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.