Dosada

Dosada

Nebo se odjednom namrštilo. Trenutak prije raskošno je sunce sve kupače grijalo, a sekundu kasnije horizont se zatamnio, pocrnio, teški oblaci prepuni kiše visjeli su sa neba, prijeteći, mršteći se, pretvarajući dan u noć.

- Gotovo je sa kupanjem - reče Milo, četrnaestogodišnjak, nježnog lica i crvenkaste kose, sa sitnim pjegama na licu.

- Tko će drugi nego Milo! - bocne ga Prgo, njegov vršnjak i prijatelj. - Uvijek oprezan Milo. Zašto malo ne olabaviš?

- Pa samo sam ...

- Zašto obojica ne zavežete? - upita Kres. - Umjesto da se natežete, biti će bolje da isparimo sa ovog mjesta. Pljusnuti će svakog trenutka.

- Idemo, bez mudrovanja - prihvati Mališa, nazvan tako zbog svoje izvanredne visine: za čitavih je dvadesetak centimetra nadvisivao svoje prijatelje. - Sklonimo se negdje, dok kiša ne prestane.

Još dok brzim pokretima sakupljaju svoje stvari, počnu padati prve krupne i tople kapi kiše, udarajući ih po golim leđima, dok pognuti sakupljaju svoju odjeću. Dečki, koji će za vrlo kratko vrijeme postati mladići, smijući se, sa svojim stvarima u rukama, potrče prema obližnjem zelenilu i potraže zaklon ispod starog i krupnog čempresa, koji se ponosno vinuo prema sada tmurnom i prijetećem nebu.

- Ode još jedno ljeto - sa žaljenjem uzdahne Milo.

- Pa što? - upita Prgo. - Doći će drugo.

- Sad će škola, kiše, dosada … - požali se Milo.

- Ne kukajte unaprijed - reče Kres i izvadi cigarete, pa ponudi prijatelje. - Do škole još ima vremena. Ali što ćemo večeras? Bez love, bez plana ...

- Ja imam nešto love - reče Milo.

- Imaš love? - upita Mališa i nagne se prema njemu. - I šutiš? Ništa ne govoriš?

- Pa rekao sam vam, je li?

- Koliko imaš? - upita ga praktični Kres.

- Četrdeset kuna.

- Nije baš neka lova - primijeti Kres. - Ali već ćemo nešto smisliti.

- Da probamo malo lutati gradom - predloži Prgo. - Vidjeti ćemo što će nam večer donijeti.

Tu je rečenicu čuo gledajući neki film i veoma mu se dopala. Sad ju je spretno upotrijebio u razgovoru i bio ponosan na samog sebe i sretan zbog toga.

Približava se devet, noć se spušta, dani su kraći, a četvorka i dalje luta ulicama nadajući se doživjeti uzbuđenje. Ali uzbuđenja nema, kao da sve u gradu spava. Kiša je već odavno prestala padati, crni i teški oblaci otplovili dalje, noseći svoj vlažni teret sobom. Ulice se isparavaju i neugodne su za šetnju. Zrak je težak i u kombinaciji sa gustim prometom, ni malo ugodan.

Milo sad već pomalo žali svoj dug i brz jezik. Mogao je lijepo šutjeti, reći da mora kući, pa potajno otići u kino, zabaviti se dobro. A ne ovako! Lutaju gradom i to je sve. Prokleta njegova solidarnost. Zašto je takav? Često se ne snalazi u njihovim uživanjima, bolje reći u uživanjima njegovih prijatelja, jer ih on samo odano prati. Često ni ne uživa: dosađuje se. Najmilija mu je zabava otići u kino i čitanje, ali nikada ne bi to priznao. Stidio se toga i nije govorio o knjigama koje je čitao. Ne pričinjava mu neko naročito zadovoljstvo besmisleno lutanje: ličilo mu je to na traženje neprilika, ali svoje mišljenje zadržava za sebe.

Ništa se zanimljivog ne događa, ništa zanimljivog nisu vidjeli i pomalo mu to sve već ide na živce. Najradije bi rekao prijateljima, sa kojima se druži još od prvog razreda, kako mu je dosta svega i kako želi ići kući. Ali šuti, ne govori ništa. Zna kako bi se svi okomili na njega, govoreći mu da je škrt, mamina maza, ovo i ono ... ma bolje i ne misliti na to što bi sve oni izrekli. Zar je on kriv što je nježnije građe od njih? Što ne voli tuču, mrzi buku i gužvu, a u kojoj oni kao da ludo uživaju. Pogotovo Prgo, pravi prgavac: uvijek je u centru neke gužve, uvijek u akciji.

Odjednom mu je postalo svejedno što će tko od njih reći, pa se Milo zaustavi i odlučno ih gledajući, reče:

- Meni je dosta! Lunjamo bez veze. Idemo kući.

- Kući? - zaprepasti se Prgo: a tko bi drugi? - Jessi li ti poludio? Što ću kući? Slušati starce kako baljezgaju.

- Kupimo vino i otiđimo u park - predloži Mališa.

- Je li netko od vas probao snifati? - upita ih Kres i svi se zagledaju u njega: radoznalo, uzbuđeno, jer to je nešto novo, nedoživljeno.

- Jesi li ti probao? - upita ga Prgo.

- Jesam. Jednom. Prije nekoliko mjeseci.

- I kako je bilo?

- Nije loše - izigravajući nonšalantnost, reče Kres. - Jednostavno kupiš bočicu plina za punjenje upaljača i udišeš ga.

- Ne pitam to - nestrpljivo reče Prgo. - Kako ti je bilo? To pitam!

- Čini ti se da si svemoćan - odgovori Kres. - I veseo si kao što nikad nisi bio u životu. Ni cuga ti tako ne može dignuti raspoloženje.

- Pa sad - oklijevajući reče Mališa - da nam se raspoloženje podigne, dobro bi bilo. Pogledaj nas: provodimo li se mi ili smo na sprovodu?

Svi se nasmiju i kao da je neko olakšanje zavladalo njihovim raspoloženjem. Ni ne dogovarajući se, krenu u nabavu plina.

- Koliko je taj plin? - upita zabrinuti Milo.

- Ne brini - umiri ga Kres. - Nije ni dvadeset kuna. Za ostalo možemo kupiti bocu vina. Da podmažemo grla.

Prošli su gotovo kroz čitavi park, tražeći usamljenu klupu koja nije zauzeta i podsmjehujući se ljubavnim parovima koji su se stiskali na njima, zavideći im potajno.

- Ovdje je dobro - odluči Prgo: većinom je on odlučivao. - Ovdje nam nitko neće smetati. Otvori tu bocu ...

Boca je kružila među njima, dok su pomalo otpijalo direktno iz nje jeftino crno vino.

- Tko će prvi? - upita Prgo i izvadi bočicu s plinom, koju su kupili prije otprilike pola sata.

Svi šute i neodlučno se gledaju i Prgo se nasmije njihovim neodlučnim licima. Bocne Kresa prstom u grudi i pruži mu bočicu.

- Ti si to već činio - reče mu, ali je u stvari govorio svima. - Ti počinješ.

- Daj! - reče Kres i zgrabi bočicu.

Radoznalo ga gledaju, kako je odlučnim pokretom prinosi ustima i udiše plin, koji tiho šišti, poput vjetra kroz mokro granje. Kres završi sa udisanjem plina, pa pruži bočicu Prgi.

- Ti si na redu - reče.

Milo bi najradije izbjegao sve ovo: ne dopada mu se u što se večer pretvorila, ali zna da će udahnuti plin, neće se pobuniti, iako se sve u njemu protivi tom činu. Njihova dosada, njegova solidarnost …

Naizgled mirnim i odlučnim pokretom prihvati pruženu bočicu, udahne, a njegovi ga zapanjeni prijatelji gledaju kako mu lice naglo posivi, zatim problijedi i kako se ruši na tlo, na sivi šljunak, osvijetljen mjesečinom.

- Uhhhhhhh! - jekne Mališa. - Uh, evo nam sranja ...

Istog časa Milo se prestane trzati, tijelo mu se nekako čudno umiri. A oni, njegovi prijatelji, gledaju dolje u njega, u Mila, u ono što je nekada bio njihov prijatelj, a koji je to prestao biti, ovdje, ovog časa, pred njihovim zapanjenim pogledima.