Na kiši

Na kiši

Da je probudim? Gledam njenu kosu boju meda rasutu na jastuku. Leži na trbuhu: okrenula se na trbuh istog časa kad sam ustao. Pospanka je, a ja sam ranoranilac. Da je probudim? Naglo se odlučujem ostaviti je spavati i napuštam sobu, tiho zatvorivši vrata za sobom, ostavljajući je samu, u snu, na tajnovitom mjestu u koji ne mogu stupiti. Dok ona spava, polako ću odšetati do tržnice, pripremiti se za današnji dan, možda sresti nekog prijatelja i sa njim popiti kavu. Neka spava. Prijati će mi malo samoće. Čak joj se i pomalo radujem.

Istog časa kad izlazim iz zgrade i stupam na mokri pločnik, počinje kišiti. Podižem pogled prema žuto-olovnom nebu: biti će kiše čitav dan i smočiti ću se, znam, ali mi se ne vraća u stan po kišobran. Čudim se tome i ne mogu otkriti uzroka, ali previše ni ne tražim. Često slušam svoje nagone i ponekad se ponašam poput životinje: reagiram bez razmišljanja.

Polako se spuštam prema Korzu, centru grada, dok mi ljetna kiša rashlađuje lice. Obučen sam u traperice i sivu maju i maja je za čas mokra, ali mi to ne smeta, već prija, kao i onda ...

... kad smo Anabela i ja, držeći se za ruke, prolazili ovim istim ulicama, koje su isto ovako bile mokre, skliske, pa se Anabela nekoliko puta okliznula, i bila bi pala, da je nisam svaki put nekako uspio zadržati, jer bile joj skliske tenisice koje je upravo kupila u obližnjoj trgovini.

- Još ću slomiti vrat u njima - rekla je, čvrsto stežući mi ruku, dok smo se spuštali prema Korzu.

Jedva sam čekao da se idući put posklizne i kad se to dogodilo, zadržao sam je snažnim zamahom ruke i privukao k sebi i udahnuo miris njene mokre kose i osjećao se živim.

- Pazi na korake - rekao sam joj. - Gledaj gdje stupaš, a ne u svoje nove i lijepe tenisice.

- Kad si ne mogu pomoći - odgovorila je i bespomoćno me pogledala, poput ranjene ptice. - Tako su lijepe!

Nasmijao sam se i zagrlio je dok smo stajali na stepenicama ...

... ovim istim stepenicama na kojima stojim i sad. Nesvjesno sam stao, prisjećajući se onog i ne baš toliko dalekog trenutka. Zašto mislim na takve stvari? Morao bih biti pametniji i prestati mučiti samog sebe. Sjećanja ne pomažu, naprotiv, samo odmažu. Uvuku se u čovjeka, pa pritajeno ovladaju njime i napokon ga čitavog obuzmu i jadan čovjek više uopće ne živi život, već uvijek iznova se sjeća i žali i sjeća i žali i to je pakleni začarani krug u kojem patnja samo može rasti, a nikako popuštati i najbolje je naglo ga prekinuti.

Na Korzu prolazim pored kafića, koji se nalazi pored ljekarne i svi su stolovi već zauzeti, baš ...

... kao što su bili i onog tmurnog i sivog kišovitog jutro, a Anabela i ja sjedili za stolom, oko nas vlaga i žamor gostiju.

- Ako želiš - rekao sam joj - možemo nakon obavljene kupovine otići smazati pizzu. Navodno su dobre u "Delfinu".

- To bi bilo sjajno! - odgovorila je Anabela, a pogled joj se zažario: imala je zdrav apetit i to mi se dopadalo kod nje.

Nije bilo uvijek tako, sa njenim, Anabelinim apetitom. Jedno je vrijeme slabo jela i mršavjela, a zgodno joj lice postalo koščato, velike oči postale još veće, usne joj se zategle. Gledao bih je kako samo čeprka po tanjuru i premeće hranu po njemu. Srećom, takvo je stanje prilično brzo prošlo i moram priznati, bio sam zapanjen njenim apetitom, sposobnošću da pojede istu količinu hrane kao i ja. Činjenica da se nije debljala, oduševljavala me, a lice joj se zaokružilo, ne udebljalo, dobilo je neku mekanu punoću, zaoblilo se, postalo lijepo u svojoj obloj blagosti.

"Bogorodica", mislio sam gledajući je i želeći je neprekidno gledati. Tako su stari majstori, renesansni slikari slikali. Žene su im uvijek imale taj pogled, tajanstven i mekan i kojeg sam primjećivao na Anabelinom licu. Pitao sam se često, što li se krije iza tog pogleda, ali odgovora ni dan danas ne znam.

- Idemo obaviti kupovinu - bila je rekla onog dana. - Kiša samo što nije prestala. Pogledaj, samo malo sipi ...

... jedva je osjećam na licu, dok brzo skrećem pogled sa tog mjesta nekadašnje sreće i brzim koracima grabim prema tržnici.

Probijam se kroz rijeku, pravu podivljalu bujicu ljudskih tijela. Šarenilo boja vrišti svim nečujnim tonovima oko mene i dok prolazim pored ribarnice i dok miris mi mora draška nozdrve ...

... kao da osjećam Anabelinu ruku u svojoj. Bila je to naša prva velika šetnja po gradu, kad sam joj pokazivao svoj grad, trudeći se da ga i ona zavoli, kao što sam ga sam volio.

- Uzeti ću malo ribe - rekla mi je i pogledala me upitno.

Još je nisam dobro poznavao i nisam znao kako reagirati, pa sam samo klimnuo.

- Čekati ću te ovdje - rekao sam.

Ušla je u ribarnicu, a ja sam ostao na stepenicama, tu i tamo sitna bi me kap kiše pomilovala po licu i čekao sam Anabelin povratak. Još je nisam volio, ali mi je već nedostajala. Jesam li je u tom trenutku počeo voljeti? Kad sam prvi put osjetio kako mi nedostaje, a ona bila svega nekoliko metara udaljena od mene? Je li to taj trenutak, kad mi se sve u životu promijenilo? Kad sam prestao misliti "ja" i počeo misliti "mi"?

Naravno da to ne znam. Neću nikada ni znati. Tko može povući onu nježnu i nadasve tanku crtu, u kojoj dan prestaje biti dan i postaje noć?

Noseći dvije najlonske vrećice prepune namirnica, vraćam se kući, a kiša sad već popriličnom snagom pada. Kapi mi bockaju lice. Nježna bol. Sve je bol, po svemu sudeći. I ljubav je bol. Ali koliko lijepa bol! I život je bol. Ali kako veličanstvena bol!

Grabim odlučno uz stepenice, pun sam kondicije i osjećam zadovoljstvo zbog te besmislene činjenice.

Ulazim u zgradu u kojoj stanujem, otresam vrećice, a kapi svjetlucave lete na sve strane, pa konačno ulazim u stan.

- Bože, pa gdje si nestao? - dočeka me Rina, obučena, dotjerana kao i uvijek, čini mi se sasvim drugačijom ženom od one noćašnje, koja je ...

- Molim te - kažem joj tiho, držeći i dalje kupljene namirnice u rukama i stojeći u malom hodniku. - Molim te, Rina, ništa ne pitaj, samo otiđi. Odmah. Moram biti sam. Molim te, učini tako. I oprosti. Oprosti. Ne ljuti se. Oprosti!

Ustaje bez riječi i počne sakupljati svoje stvarčice i minutu kasnije već je nema. Osjetila je nešto u mom glasu ... Gledam sa zahvalnošću za njom, dok zatvara vrata za sobom.

I dalje bespomoćno stojim u hodniku.