Nezaboravni doživljaj

Nezaboravni doživljaj

Ustreptala, napeta do krajnosti, Alana, šesnaestogodišnja djevojka privlačnog lica, smeđih očiju i prelijepih nogu, čiju preplanulu ljepotu ističe crvenom minicom, još se jednom ogleda po prostoriji. Je li nešto zaboravila? Ništa ne smije zaboraviti! Ovo mora biti najljepši, potpuno besprijekorni doživljaj u njenom životu. Potrudila se sve učiniti kako treba, ništa ne ostaviti slučaju. Čak je razgovarala i sa svojim liječnikom, suzbivši svom svojom snagom plimu stida koje joj je tjeralo rumenilo u lice. Pomjerivši nekoliko malih svijeća na stolu, namještajući ih strateški, mislila je na onaj doživljaj u liječničkoj ordinaciji.

Ne može zaboraviti nasmiješeno lice poprilično starog, činilo joj se, liječnika koji sa razumijevanjem klimao sjedokosom glavom.

- Djevojko, fizički je sa tobom sve u najboljem redu - rekao joj je prije nekoliko dana, okrenut Alani leđima i perući ruke, dok je Alana nespretno ustajala sa stola i što god je brže mogla, oblačila se. - Zdrava si i lijepa djevojka. Ništa ti ne nedostaje. Ali osjećam kako te nešto muči, pa te molim, da mi to lijepo kažeš. Ako je moguće, pregristi ćemo zajedno problem i odavde ćeš izaći mirna i zadovoljna.

- Ne znam ... - zamucala je Alana. - Htjela sam biti siguurna kako je sa mnom sve OK.

- Spremaš se na nešto? - upitao je njen obiteljski liječnik, koji je poznaje čitavog njenog mladog života, a Alani krv jurne u lice i ona posramljeno obori pogled. Zapazivši to, liječnik se sjetno osmjehne: - I mislio sam da je tako. Zaljubila si se?

- Jesam, gospodine doktore - učtivo je odgovorila.

- Lijepo, draga moja - zagunđao je liječnik. - Nema nikakve prepreke da ne uživaš u ljubavi. Zdrava si. Zaljubljena si, mlada si ... želim ti sve najbolje.

- A nećete ... - zamucala je Alana i naglo se prekinula.

- Neću - umiri je liječnik. - Liječnička etika. Ne brini, ništa neću reći tvojoj majci. To je samo tvoja stvar. I tvoga dečka. Pazite što radite. Znaš li nešto o spolnim bolestima? Zaštiti?

- Učimo o tome u školi.

- Misliš da je to dovoljno? - Liječnik se nasmije. - Hajde! Idi! Imam hrpu bolesnih koji čekaju na mene. Idi i uživaj!

Alane se i sada smiješi, dok se prisjeća tog razgovora. Ne može se prestati smiješiti od dana kad je upoznala Bojimira.

Ima tome već dva mjeseca i svakog dana, svakog sata, svake minute i svake sekunde misli na Bojimira. U duhu vidi njegove plave oči, mangupski osmjeh, samouvjeren, ali ne napuhan. Onako visok ulijeva joj povjerenje, a kad ju je prvi put zagrlio svojim dugim rukama igrača košarke, sasvim se izgubila u njegovom naručju. Poželjela se utopiti u njemu, toplom zagrljaju. Bilo je to upravo nakon Bojimirovog treninga i još je pomalo vonjao na znoj, iako se istuširao. Nije joj smetalo. Činilo joj se da udiše najljepši miris na svijetu. Miris muškarca. Miris voljenog muškarca. Njenog muškarca.

Dva se mjeseca ljubakaju na svim mogućim i nemogućim mjestima i prije tri dana, u njenom zagrljaju, Bojimir je gotovo zaplakao.

- Ma što ti je? - upitala ga je uplašeno Alana.

- Želim te - odgovorio joj je i pogledao je, a u očima mu bile vlažne iskrice suza i upravo je zbog tih iskrica odlučila dati mu se, voditi ljubav sa njim, ševiti se, pripasti mu, biti njegova ... ma nije važno kako sve to ljudi zovu, jer ne postoje riječi koje bi mogle izraziti tu ljepotu trenutka, kakvog ga je Alana upravo osjećala, doživljavala. – Osjećam kako ću se rasprsnuti!

- Strpi se do iduće subote - rekla mu je u kosu, naprečac donijevši odluku, a radost ju je preplavila, kad je osjetila njegovu ukočenost. - Starci mi idu kod tatinog brata: biti ćemo sami. Čitav stan za nas, nitko nam neće smetati.

- Subota? - zavapio je Bojimir. - Pa danas je tek ponedjeljak!

- Ne može ranije - rekla je ona, nasmijavši se njegovoj nestrpljivosti koja joj je laskala. - Ali znaš, meni će biti prvi put. Ništa ne znam o tome. Morati ćeš me poučiti.

- Ne brini - odgovorio je Bojimir pouzdanjem kojeg nije osjećao: godinu stariji od Alane, iza sebe je imao samo jedno kratko iskustvo i osjećao je tremu baš kao i Alana, ali nikada to ne bi priznao.

Otrgnuvši se iz sanjarenja, Alana pogleda na sat i shvativši kako će njen nestrpljivi dragi Bojimir doći točno u dogovoreno vrijeme, počne paliti mnogobrojne svijeće, koje počnu ispuštati svoje blage mirise. Sve mora biti savršeno. Baš sve!

- Uđi - reče mu, a da Bojimir nije ni trebao pozvoniti na vrata: vrebala ga je sa visine drugog kata, stojeći na balkonu i gledajući niz ulicu u pravcu za koji je znala, da će Bojimir stići.

- Sama? - upita je on nepovjerljivo.

- Sasvim sama - uvjeri ga ona.

Bojimir je zagrli i poljubi, a poljubac se produži i potraje. Pohlepno se ljubeći, nespretno su otkopčavali jedno drugo, dok su im se jezici željno dodirivali, ruke istraživale.

- Čekaj malo - dahne ona.

- Što je sad? - upita on iznenađeno.

- Imam mirisna ulja - odgovori Alana. - Namazati ću te njima.

- I ja ću tebe! - prihvati igru Bojimir.

Nelagoda je nestala i ne oklijevajući, oboje odbace odjeću koja ih je sputavala, ne stideći se svoje golotinje i uživajući gledati jedno drugo. Alana otvori bočicu mirisnog ulja i protrlja nježno dlanom Bojimirove grudi.

- Spusti malo ruku - reče on drhtavim napuklim glasom, dok se težak miris izgarajućih svijeća nadvio nad njima, omotao ih, a oni, dlanova skliskih i pohotnih, trljali nježno jedno drugo u slatkoj erotskoj igri.

- Ne smijemo ovakvi u krevet - prošaputa Alana u Bojimirovu kosu i uplaši ga.

- Ali, mislio sam ...

- Ne brini - umiri ga ona. - Nisam se predomislila. Želim te.

- Pa o čemu onda govoriš? - upita nestrpljivo Bojimir.

- Govorim o ulju na plahtama- reče Alana. Nikad ih ne bi mogla isprati. Idemo u kupaonicu, u kadu, skinuti ulje, pa zatim ...

Nije dovršila rečenicu, nije bilo potrebe za tim. Bojimir točno osjeća na što njegova ljubav misli, pa je krotko, iako napet, prati u kupaonicu, gdje ulaze u kadu i počinju sa tuširanjem i skidanjem ulja sa svojih tijela, kojeg su malo prije nanosili, polako se spuštajući i sjedajući u kadu, jedno nasuprot drugog, dok je po njima sipila topla i umirujuća kiša iz tuša.

Minuti tišine prolaze u maženju, dok želja nezadrživo raste. Ali se Bojimir odjednom uzvrpolji i počne nelagodno ogledavati, bacajući poglede prema dnevnoj sobi.

- Što ti je? – upita ga Alana. – Bojiš li se nečega?

- Jesi li sigurna da nikog nema? - upita je Bojimir.

- Jesam! - Alana ga pogleda, sjedeći ispred njega u kadi, raširenih nogu, koje je prebacila preko Bojimirovih. - Zašto?

- Čujem neko pucketanje - odgovori joj on. - Kao da netko hoda po parketu.

- Nema nikoga, sigurno! - kategorički izjavi Alana.

- Siguran sam da sam čuo pucketanje – uporno nastavi Bojimir. – A miris? Osjećaš?

- To su svijeće – reče Alana. – Svijeće mirišu.

- Evo, opet pucketanje!

- Idem vidjeti – reče ona i počne ustajati, a sa predivnog joj se tijela cijedi voda.

- Nemoj – zamoli je on, osjetivši žaljenje što je uopće nešto spomenuo. - Ostani.

- Ma za čas sam nazad, neću ti pobjeći – reče mu Alana, pa gola i bosim nogama, na prstima izađe iz kupaonicu, dok on gleda njenu lijepu stražnjicu.

Bojimir upravo pokušava ustati u skliskoj kadi, jer nedostaje mu djevojka, kad se prolomi Alanin krik, koji ga natjera da iskoči iz klizeće kade i jurne u dnevnu sobu.

Prizor je bio zapanjujući. Dok su se oni bezazleno uživajući brčkali u kadi, mirisne svijeće zapalile su zavjese, koje su sada već sasvim glasno pucketale i širile plamen na kauč i za tren gorjela je čitava dnevna soba.

- Van! - vrisne Bojimir. - Moramo van!

Alana osjeti stisak njegove ruke i trzaj kojim ju je povukao i za čas dotrče do ulaznih vrata, Bojimir ih brzo otključa i dok su za njima lizali pohlepni plameni vrući jezici, gutajući stan koji je trebao postati mjesto njihovog uživanja, nesuđeni se ljubavnici, držeći se i dalje grčevito za ruke, sjure niz dva kata u velikom strahu od pomahnitale vatre.

U jednom trenutku Bojimir osjeti kako gubi malu šaku Alane u svojoj znojnoj i skliskoj ruci i u trku se okrene: djevojka je nezgodno i nespretno stala, iskrenula članak, pala na stepenice i sad bespomoćno gleda, dok joj se suze slijevaju niz lijepo i uplašeno lice.

Ne oklijevajući ni trenutak, Bojimir se okrene, sagne, podigne svoju dragu i privine na uzbuđene grudi, pa zajedno sa Alanom u naručju istrči iz zgrade na ulicu.

I tek po licima znatiželjnika, koji su se već okupili i zurili u plamen koji je harao stanom na drugom katu, Bojimir shvati kako su oboje goli i još uvijek mokri i još uvijek …