Strasti

 

                                                          1.

 

   Trčao je svom snagom pustim ulicama grada i njegovi su brzi koraci odzvanjali šaljući poruku straha. Zgrade kao da se naginju prema njemu, oduzimajući mu prostor. Mišići su mu se napinjali do bola i nije više mogao povećati brzinu, a progonitelji su mu se približavali i bilo je samo pitanje trenutka kad će ga sustići, a kad ga se dočepaju ...  

   Teodor, zvani Tedi, izbezumljeno se uspravi u krevetu i zabulji širom otvorenih očiju u mrak sobe i shvativši kako je to bio samo ludi san, olakšano odahne. Odmah zatim njegov mobitel, odložen na ormariću pored kreveta, uz knjigu koju je trenutno čitao, oglasi se piskavim, prigušenim glasom. I to ga vrati u bolnu stvarnost, jer Tedi je istog časa znao tko ga zove u ovo gluho doba noći: tri sata i sedamnaest minuta pokazivao je sat u mraku, podrugljivo žmirkajući.

   - Podsjećam te na dug – zasikće glas u Tedijevom uhu

   - Obećao sam i izvršiti ću - reče Tedi u aparat, a da nije ni trenutka oklijevao.

   - Tvoja mi riječ ništa ne znači! - Tihi, ali neobično grubi glas sa druge strane izazove žmarce, koji se razmile Tedijevim leđima. - Novac govori.

   - Vratiti ću dug - reče Tedi, trudeći se govoriti mirno, hladno, dok mu se znoj slijeva niz lice.

   - Imam prijedlog - hladno reče glas u noći.

   - Da čujem - odgovori Tedi: možda ipak nije izgubljen?

   - Treba mi jedan BMW Z4 M Coupé - reče glas u noći. - Poznaješ model?

   - Naravno - reče ponosno Tedi: ponosio se svojim poznavanjem automobila. - Mala dvosjedna zvijer.

   - Tako je - reče glas. - Dovezi ga do deset navečer i dug ti je oprošten.

   - Oprošten? - upita Tedi odmahujući glavom. - Pa to je mnogo puta više nego što sam dužan!

   - Ako nećeš, ne moraš - mirno, tiho, odgovori njegov sugovornik i upravo ta mirnoća u njegovom glasu, natjera na drhtaj Tedijev uzburkani želudac. - Čekam do deset. Ni sekundu duže!

   Teodor se zagleda u mali aparat u svojoj ruci, pa ga odloži na noćni ormarić. Zatim brzo iskoči iz kreveta, pa još bržim koracima pojuri prema kupaonici, ne paleći svjetlo: biti će bolje da ne probudi roditelje koji spavaju u susjednoj sobi.

   U kupaonici Tedi se nagne nad školjku i povrati. Klečeći nad školjkom, čekao je da mu se želudac smiri, dok mu je u glavi odjekivao glas njegovog neumoljivog sugovornika. Od spavanja više nema ni govora, zna to. U glavi mu se stvorila mentalna slika dvosjednog ljepotana i ni na što drugo nije mogao misliti. Ako uspije ... ne, ako, već kad uspije, popravi odmah svoje vlastite burne misli. Mora uspjeti! Poznaje dvojicu koji su Paji bili dužni i koji nisu na vrijeme vratili dug. Obojica su sasvim pretučeni završili u bolnici: slomljenih ruku i nogu, a o rebrima da i ne govori. O licu bolje da i ne misli! Neprepoznatljivo.

   Tedi se uspravi i počne prati zube. Od spavanja nema ništa. Popiti će kavu i čekati jutro uz kompjuter, nastojeći smiriti misli, skovati neki plan. Jer mora ga skovati, zna koliko je Pajo nemilosrdan. A mislio je ...

 

   ... kako je malen i debeli četrdesetogodišnjak, prerano oćelavio i zbilja ogromnog trbuha, krupnih očiju boje lješnjaka, prava dobričina.

   - Pajo - zamolio ga je prvi put prije dvije godine, nakon kratkog poznanstva - trebalo bi mi malo love. Bi li mi pozajmio?

   - Koliko ti je godina, mali? - upitao ga je Pajo, sjedeći za stolom, a ispred njega gomila papira koje je sređivao: Teodor je tek kasnije shvatio, kako su to zabilješke o dugovima Pajinih mnogobrojnih dužnika.

   - Dvadeset - odgovorio je tada. - Ali kakve to veze ima?

   - Hoću znati jesi li punoljetan - rekao mu Pajo, hladno ga gledajući. - Sa djecom se ne petljam.

   - Nisam dijete - otrese se Teodor. - Već dugo nisam dijete.

   - Nisi, po svojim skupim navikama. - Pajo se nasmijao. - Ali ne smijem te zbog toga zajebavati: i ja volim biti lijepo obučen. Ali tvoja kocka ...

   - Što je sa mojom kockom? - upitao je Teodor brzo: duboko u sebi je znao kako bi bilo mnogo bolje, kad bi prestao kockati i svaki se put, kad bi sjedao za stol, samom sebi zaklinjao kako je ovo posljednji puta, ali bi ga ono prijatno uzbuđenje, koje ga je činilo življim od bilo čega, uvijek iznova natjeralo na povratak kockarskom stolu. Više je uživao za kockarskim stolom, nego u naručju neke djevojke, koju bi tu i tamo pokupio. I provodio se sa njima po nekoliko dana. Nije mogao dugo biti sa jednom te istom djevojkom. Nije tu bilo uzbuđenja. A u kocki, e tu je uvijek bilo uzbuđenja …

   - Gledam te kako gubiš velike svote - rekao je Pajo.

   - Isto tako i dobivam! - odbrusio je Teodor: nije volio da ga se podsjeća na gubitak, ne zbog love, već zbog ponosa.

   - Istina! - složio se Pajo. - Koliko ti treba?

   I tako je počelo. U slijedeće je dvije godine Teodor redovito posuđivao kod Paje, a njegove su posudbe postajale sve veće i veće. Uredno je vraćao dugove i tako stjecao pravo dobiti slijedeći dug.

   Zatim se, prije dva mjeseca dogodilo. Imao je dobre karte u ruci, pobjedničke karte, kockajući upravo protiv Paje i bio je sasvim siguran u svoju nepobjedivost. Ali se prevario, a svota koju je postao dužan zbog svoje loše procjene je bila tolika, da mu se, dok se u zoru pustim ulicama grada vraćao kući, vrtjelo u glavi i umalo se nije slupao kolima, koja je dobio na kocki prije mjesec dana i koja je vozio, a da gotovo i nije vidio put kojim vozi. Duboko potresen veličinom kockarskog duga, koji je premašivao njegove mogućnosti, zaklinjao se samom sebi, kako više nikada neće sjesti za kockarski stol, ako nekako uspije ... samo da uspije izvući se iz ove zavrzlame... samo da uspije ...

  

   Ali kako? Sjedeći u svojoj spavaćoj sobi ispred uključenog kompjutera, sa šalicom kave i cigaretom u ruci, Teodor grozničavo razmišlja. A vrijeme neumitno teče, zora se već pomalja, još siva, neodlučna, ali za koji će tren grad obasjati toplo ljetno sunce. Zabrujati će ulice, ljudi će pohrliti za svakodnevnim poslovima. Još jedan običan dan za većinu, ali ne i za Teodora, zvanog Tedi.

 

                                                          2.

 

   Svjetlana se probudi usred noći i kad osjeti mirno disanje Davora pored sebe, nasmiješi se u mrak. Tri sata i sedamnaest minuta, pokazivao je svjetleći brojčanik sata.

 

   Prije nekoliko sati počela je njena noć sreće i beskrajnog uživanja, noć sa Davorom. Svjetlana okrene glavu i pogleda u mladićevo lice pored sebe i preplavi je nježnost. Tako je dobar, nježan, obazriv. Kad mu je rekla kako će joj ovo biti prvi put, nije se začudio, jer konačno, već joj je osamnaest, i dok je ona pomalo posramljeno oborene glave čekala Davorovu reakciju, on ju je zagrlio i poljubio u kosu.

   - Znaš, malecka - rekao joj je nježno - to je nešto najljepše što si mi mogla reći.

   - Mislila sam da ćeš se smijati.

   - Samo se budala tome može smijati - odgovorio je.

   Bio je nježan i pružio joj je uživanje. Još nešto lijepog u njenom životu. Voljeni je čovjek mazi: čitav je život pažena i mažena i uživala je u tome.

   Ležeći sad pored svog Davora, visokog i smeđokosog mladića, dvadeset i pet godina starog, odlučnih pokreta, osjećala se mirnom, ispunjenom i polako je počela shvaćati, kako je ovo što osjeća sreća. Uživala je u tom osjećaju. Novom, neobičnom. Ali tako prijatnom.

   Upoznala je Davora na jednom od mnogobrojnih primanja na koje ju je vodio njen otac, poznati građevinski poduzetnik. Majka joj je umrla i bila je često u pratnji svog moćnog oca. Oko Svjetlane su muškarci oblijetali poput jata ptica, ali nije marila. Duboko u sebi, osjećala je kako ih ne privlači ona sama, već činjenica što je kći svog oca. Svi su u njega gledali sa uvažavanjem: čovjek koji je iz ničega u samo deset godina stvorio carstvo. U svim je većim poslovima u gradu njen otac imao svoj udjel i Svjetlana je veoma rano shvatila, kako joj njegovo ime otvara mnoga vrata, a kako sama činjenica što ima takvog moćnog i bogatog oca, ne znači i sretan ljubavni život, jer sumnja kako ne volu nju, već ono što predstavlja njen otac, veoma rano se uvukla u njenu mladu i osjetljivu dušu. I ta ju je sumnja natjerala u povučenost, svojevrsni bijeg od života.

   Sitnog rasta, niti sto i šezdeset centimetara visoka, ako se o visini uopće i može govoriti, smeđe kose, podšišane kratko i sa nekoliko pjega na licu, zelenim je očima promatrala svijet. Krhka, gotovo bez grudi, bez onih ženskih atributa za koje je znala kako snažno privlače muškarce, osjećala se prikraćenom, pa kad je u Davorovom oku ugledala i prepoznala istinsko oduševljenje, nije mogla vjerovati svojoj sreći. Je li moguće da joj se to događa? Hoće li se probuditi iz ovog prekrasnog sna? Vratiti u sivu svakidašnjicu?

 

   Pored Svjetlane, Davor duboko uzdahne, okrene se na lijevi bok i prebaci ruku preko njenog trbuha, a Svjetlani se težina Davorove ruke učini najprijatnijom težinom na svijetu. I prepusti se uživanju, uronivši ponovo u san pored svog voljenog Davora. Bajka se nastavlja …

  

   - Što želiš za doručak? - upita je Davor, nekoliko sati kasnije: bilo je već blizu deset.

   - Tebe - reče Svjetlana.

   - Mene si imala za večeru - reče Davor. - Ne može i za doručak. Da izađemo vani, provozimo se tvojim autićem i nešto pojedemo na zraku? Dan je kao stvoren za to.

   - Željela bih ostati čitav dan ovdje, u tvom stanu - odgovori Svjetlana. - Samo ti i ja. Ništa drugo ne želim.

   - Malecka, jesti se mora - reče joj Davor, nagne nad nju i poljubi je: uvijek bi je iznova zapanjila njegova visina. - Dakle: idemo vani, ili ću nešto donijeti, pa ćemo jesti ovdje?

   - Ovo drugo, molim - odgovori Svjetlana. - Želim provesti sa tobom čitav dan u ovom stanu. Otac mi se vraća kući tek navečer i nema potrebe prije se vratiti.

   - Pa dobro - reče Davor i ponovo je poljubi: neprestano ju je na njeno oduševljenje ljubio. - Za čas ću se vratiti. Želiš nešto posebno?

   - Sve ono što odabereš za sebe, biti će dobro i za mene.

   - Jurim – reče on nasmijano i izjuri iz sobe.

   Svjetlana izađe na balkon Davorovog stana, pa sa visine sedmog kata, isprati pogledom svog dragog. Pogled joj se zaustavi na njenom lijepom i malom, sitnom prema drugim automobilima BMW - u dvosjedu, srebrne boje, parkiranom gotovo točno ispod balkona sa kojeg ga promatra. Dar njenog oca za osamnaesti rođendan. Smiješak joj ponosa lebdi pjegavim licem, dok ponosno promatra svoje najmilije i najdragocjenije vlasništvo.

 

                                                           3.

 

   Deset je tek sati otkucalo, a Teodor je već satima na ulici. Vozika se gradom i traži, traži naručeni BMW Z4 M Coupé, iako ne zna što će učiniti kad ga nađe i ako ga nađe. Puši nervozno cigaretu za cigaretom, dok besciljno luta ulicama grada. Svaki put, kad bi mu se oglasio mobitel, zadrhtao bi. Ali nikad to nije bio poziv Paje i to ga je još više plašilo: ta zloslutna šutnja. Želudac mu se stisnuo, pa uopće ne osjeća glad, iako ništa nije pojeo ovog jutra. Posljednji mu je obrok bio sinoć oko šest i Teodor zna kako mora nešto pojesti. Sjeti se kako je rano jutros, još u noći, povraćao. Nije ni čudo što se osjeća slabim. Sruši li se s nogu zbog gladi, neće napraviti uslugu samom sebi. Mora jesti. Mora ostati snažan.

   Parkira se na prvom slobodnom prostoru koji je ugledao, pa se ogleda oko sebe, pokušavajući se orijentirati. Jedan se ogromni novootvoreni market nalazi u blizini i Teodor krupnim koracima pođe prema njemu. Kupiti će bilo što i to pojesti sjedeći u kolima. Prije nego nastavi potragu.

   Dok čeka u neizbježnom redu koji se mileći pomiče prema blagajni, sa kupljenom hranom u košarici Teodor se malo opusti. Okružen gomilom ljudi koji obavljaju svakodnevnu kupovinu, osjeća mir, to mu pruža izvjesno smirenje. Obični ljudi, na običnom mjestu.

   - Oprosti - reče mu jedan mladić, proguravši se pored Teodora, pa pljesne visokog mladića koji je stajao ispred Teodora, jedno mjesto bliže blagajni. - Neću ti ukrasti mjesto: samo da pozdravim ovog tipa.

   Visoki se mladić ispred Teodora na taj njemu poznati glas okrene i nasmiješi pridošlici.

   - Gle! - uzvikne. - Što ti radiš ovdje?

   - Isto bi ja mogao i tebe pitati, Davore, bitango jedna! - prijateljski odgovori mladić. - Misliš li da je neprimijećeno prošla tvoja noćašnja avantura.

   - Nemoj ... - tiho zamoli Davor.

   - Što nemoj? - nastavi mladić koji se gurao. - Kakvva kolica, stari moj! I sad sam ih gledao deset minuta ispred zgrade. Jesu li njena? Od pilenca kojeg si doveo kući?

   - Njena su kola, jest - potvrdi Davor. - Pa odakle meni para za tako nešto, iako pristojno zarađujem.

   - Tatina maza, dobila dvosjedni BMW - reče mladić i zavidno zavrti glavom. - Kad nekog život miluje ...

   Na njihovo spominjanje automobila, dvosjednog BMW - a, Teodor se ukoči i počne pažljivo pratiti razgovor, nezainteresirano bludeći pogledom po kupcima koji su se kretali kroz veliku prostoriju, uspješno glumeći ravnodušnost.

   - Sretnik si ti, Davore - začuje Teodor kako govori. - Uživaš u životu. A sad te napuštam. Moram još ...

   Teodor grozničavo razmišlja, dok mladić ispred njega plaća račun na blagajni. Ne smije Davora, kome već zna i ime zahvaljujući glasnom Davorovom poznaniku, ni na tren izgubiti iz vida. Davor će ga odvesti do kolica koja su mu potrebna.

   - To je sve? - upita blagajnica, debela i jako narumenjeena žena tridesetih godina.

   - To je sve! - potvrdi nervozno Teodor, prateći poggledom Davora, koji je sa velikom najlon vrećicom plave boje napušta market.

   Teodoru dođe da pljusne blagajnicu. Umjesto da se usredotoči na posao, blagajnica se okrenula svojoj kolegici, koja se na tren zaustavila pored nje, pa nešto šapuću i smijulje se, a Teodor čeka, dok Davor već korača ulicom.

   - Žuri mi se! - sikne ledeno Teodor.

   Blagajnica, uživljena u razgovor sa kolegicom, nervozno se trgne, zgrabi Teodorovu stoticu i uzvrati mu ostatak.

   Šumno dišući, jer zahvatilo ga silno uzbuđenje, Teodor sa papirnatim zamotuljkom u kojem se nalazi sendvič i jogurtom u ruci izjuri iz trgovine i uznemireno se ogleda na sve strane. Nema Davora! Pa gdje je mogao nestati? Tek je pošlo nekoliko sekundi i nije ... i tada ga ugleda!

   Davor je veselo koračao suprotnom stranom ulice, osmjehujući se nekim svojim prijatnim mislima.

   "Taj nije proveo sumornu noć, kao što sam je ja proveo", pomisli Teodor, gledajući to ozareno lice i prateći Davora, ali ostajući na svojoj, suprotnoj strani ulice: manja je šansa da će biti primijećen.

   I onda ga ugleda! Srebrni BMW Z4 M Coupé šepuri se između drugih, nekako se čini olinjalih kola. Jedva se suzdržavajući da ne priđe lijepom dvosjedu, čistom, urednom i blistavom na suncu, Teodor zastane i pogledom prati Davora.

   Primijeti kako Davor visoko podiže glavu, pa i Teodor podigne pogled i visoko gore ugleda djevojku nagnutu nad ogradom balkona, kako veselo maše. Vidje i Davorovo mahanje: otpozdravlja djevojci. Zatim vidje mladićeva leđa kako brzo ulaze u ulaz nebodera i nestaje mu iz vida.

   Čekati. Preostaje samo čekati. Dovesti će svoja kola bliže i čekati u vlastitim kolima, ne ispuštajući lijepi BMW iz vida. Oni gore će sad jesti, ima vremena najmanje pola sata, a to mu je više nego dovoljno da odšeta do svojih kola i vrati se sa njima ovdje, gdje će budno paziti.

                                        

                                                           4.

 

   Sati tiho protječu. Svjetlana i Davor uživaju u bliskosti koju zajednički otkrivaju i kojoj se potpuno predaju. Nikad im nije dosta izmjenjivanja nježnosti, a između vođenja ljubavi, miluju se dodirima i očima. Zrak je oko njih nabijen osjećajima: nešto se probudilo u njima, zaplamsalo i pretvorilo u ogromni plamen u kojem oboje sa uživanjem izgaraju.

 

   Dole, niz dubinu sedmog kata, sjedi u kolima Teodor i puši cigaretu, nervozno i automatski, ne razmišljajući. Sam je sebi zabranio misliti o bilo čemu. Jednostavno će čekati i u posljednji tren odlučiti što će i kako će to učiniti. Oteti će BMW. Ne zna ga ukrasti, nikada to nije radio, nikada ga to nije zanimalo. A mora ga ukrasti. Do sada još nikad ništa nije ukrao. Kako će to izvesti?

   Biti će najbolje, odluči Teodor, čekati širom otvorenih očiju i prepoznati priliku kad se pruži. A pružiti će se sigurno, uvjeren je u to.

 

                                                            5.

 

   Čitav dan u kolima. Sve je cigarete popušio, a puši mu se do ludila. Ako izađe iz kola po cigarete, a u međuvremenu ... ne smije ni pomisliti na to. Ali ne može više izdržati bez cigareta. Ne puši već dva sata, sedam se sati približava, ima vremena još samo tri sata i jednostavno mora izaći iz automobila, otrčati po cigarete i što prije se vratiti. Mora! Napetost je u njemu prevelika, a da bi je mogao uspješno izdržati bez utjehe koju mu pružaju cigarete.

   Odlučnim pokretom Teodor izađe iz kola, zaključa ih, pa brzim koracima krene u potragu za cigaretama.

 

   - Sad će sedam - reče Svjetlana. - Moram krenuti. Moram dočekati oca.

   - Ići ću sa tobom - ponudi se Davor ustajući iz toplog kreveta i jureći pod tuš. - Za minutu ću se istuširati i idem sa tobom.

   - A ja idem sa tobom pod tuš! - odgovori mu Svjetlana razdragano, pa i ona skoči iz kreveta i čas kasnije, grle se pod toplim i ugodnim mlazom vode, koji kao da tjera slatki umor iz njihovih mišića.

 

   Sa velikim zadovoljstvom i još većim olakšanjem, Teodor zapali cigaretu ispred kioska gdje ih je i kupio, ne mogavši više čekati ni trenutka, pa se uputi natrag, prema kolima.

 

    - Ostani kući - reče Svjetlana, gurajući maju u traperice. - Idem sama. Zbilja nema smisla da me pratiš, jer kad tata dođe kući, sigurno će zahtijevati da budem sa njim. I bio bi povrijeđen da ga napustim istu večer, kad se vratio sa puta.

   - Pa dobro - nevoljko pristane Davor. - Ako tako želiš ...

   - Nije da želim - meko odgovori ona. - Ali je tako najbolje. Ostani kući. Nazvati ću te istog trena kad mi se bude pružila prilika.

   - Nemoj me ostaviti predugo čekati - zamoli je Davor.

   - Neću, mili moj - reče ona i privije se uz njega. - A sad idem.

   Davor je otprati do vrata, otvori ih i još se jednom poljube. Ljubili su se čitavo vrijeme, dok su čekali na lift. Svjetlana uđe u smeđu veliku kutiju koja je razjapila usta čekajući je da uđe i počne se spuštati u dubinu, a Davor se vrati u stan: mahnuti će joj još jednom sa balkona.

 

                                                            6.

 

   Sa cigaretom u ruci, iz koje požudno vuče dimove, Teodor ne vjerujući vlastitim očima, ugleda malu, sasvim sitnu djevojku, koja bi mogla proći i kao djevojčica, kako kopa po torbici i očito izvlači automobilske ključeve, a sve to ispred njegovog BWM -a, a on je udaljen barem pedeset metara. Sreća u nesreći. Ali što sada? Dok on stigne do svojih kola ...

   Na svoj užas, Teodor gleda kako sitna djevojka otvara vrata BMW - a, podiže glavu i veselo maše. Teodor zna kome maše i ni ne trudi se podignuti pogled. U njemu je nešto eksplodiralo, odluka je donesena u trenutku, a da svjesno nije ni razmišljao o njoj.

   Ovo je trenutak koji je čekao čitav dan. Sad mora djelovati!

   Teodor potrči svom snagom, daleko odbacujući nepopušenu cigaretu. Juri prema djevojci koja sjeda za upravljač, vrata su niskih kola još uvijek širom otvorena. Teodor u divljem trku stiže, pa uopće ne razmišljajući, silovito grabi desnom šakom sitnu i krhku djevojku za kratku kosu i snažnim je trzajem, dok djevojka vrišti uplašeno, izbezumljeno, nastoji izbaciti iz kola.

 

   Stojeći nagnut na balkonu, Davor uzbuđeno urla i lamata rukama, bespomoćno gledajući kako onaj nasilnik dolje napada i udara biće do kojeg mu je stalo i na oči mu grunu suze nemoćnog bijesa. U jednom se trenutku suviše nagnuo, izgubio ravnotežu i vrišteći vriskom protesta sunovratio u dubinu.

 

   Teodor konačno uspije izbaciti sitnu djevojku iz njenih kola, čudeći se zašto gleda sa užasom u visinu, ne mogavši vidjeti Davora kako lamatajući bespomoćno pada u dubinu, u smrt. Čuje Davorov samrtni krik, ali ga krivo tumači. Djevojka to vidi i pad njenog ljubljenog u smrt zaustavlja njen otpor nasilnom kradljivcu automobila. Nije je briga za automobil, jedino što može vidjeti, je Davor, njen Davor koji pada u smrt.

 

   Dok ružan udarac odjekuje oko njih, kad se Davorovo tijelo sudari sa sivim i ravnodušnim gradskim betonom, Teodor, pali motor i uz škripu guma bježi ludom brzinom. Nije ni primijetio tragediju iza sebe, u ušima mu krv toliko udarala, da ništa osim toga ne može čuti, nije ga za ništa briga, osim  da što prije nestane sa ovog mjesta. Kasnije, kad se prašina slegne, vratiti će se po svoja kola. Kad riješi Pajin dug. Kad ponovo bude slobodan.

 

 

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.