Oslobađanje

Oslobađanje

Petak

Nečujno, sramežljivo, priznajem samom sebi, kako uživam u patnji koje sam bio lišen dugi niz godina. I za koju sam mislio, ili bolje je reći nadao se, kako je više nikada u životu neću doživjeti. Pomalo žalim samog sebe, jer, po mome sudu, trudio sam se, dao sve od sebe što sam mogao dati i ovo nisam očekivao. Ne ovako! Ne od nježne Flore.

Ni malo me ne ljuti što me mlada i lijepa Flora napustila, otišla sasvim iznenada i neočekivano iz mog života: očekivao sam to, nisam glup, ni za trenutak se nisam zavaravao kako će ta ljubav vječno trajati. Ništa nije vječno, toliko sam naučio u svom životu.

Ali me do zla boga povrijedio način na koji je Flora otišla. I naljutio! Silno naljutio. Otići tako iznenada i bez riječi objašnjenja. Ostavljen poput odložene i zaboravljene čaše iz koje je popijena voda, zaboravljen, odgurnut ... poslužio je svrsi i više ga ne trebam, govorio je Florin postupak i podizao buru ledenog bijesa u meni.

- Smiri se - reče mi Sanjin. - Otići ćemo na more, samo nas dvojica, krstariti malo uz Krk i Cres i kad se vratimo, bit ćeš mi kao nov.

- Nigdje mi se ne ide - protestiram, ali mlako.

- Znam! - Sanjin klima i toči svoje ljubljeno crno pivo. - Ali kad jednom udahneš čisti morski zrak, na sve ćeš zaboraviti.

- Ne mogu zaboraviti kako me odbacila - žestim se i dalje, ne mogu prestati, želio bih prestati, ali se misli uporno vraćaju na Floru. - Upotrijebila me baš kao što ti upotrebljavaš krpe na brodici: poslije upotrebe ih odbaciš i zaboraviš na njih!

- Ma hajde - smiruje me on. - Događa se. Preboljeti ćeš.

- Imali smo dogovor, nas dvoje - kažem mu. – Koji je grubo prekršila.

- Kakav dogovor?

- Istina je svetinja - odgovorim mu. - Uvijek i u svakoj prilici reći istinu. Ma koliko strašna bila.

- I to te ljuti? - upita Sanjin. - Što je prekršila dogovor?

- Zar tebe ne bi ljutilo? - pitam ga preko ruba šalice kave, čiji mi miris prijatno draška nozdrve.

- Ne bi - odgovori on mirno, moglo bi se reći ravnodušno. - Još nisam upoznao ženu koja bi se držala dogovora. O, drže se one dogovora sve do trenutka do kojeg im taj dogovor odgovara. Onog trenutka kad više nije tako ... a što reći? Pa znao si i prije kako su žene prevrtljive.

Znam kako sada slijedi Sanjinova čuvena tirada. Pripremam se na strpljivo slušanje. Sjedimo vani, suviše je toplo i nitko ne boravi u unutrašnjim prostorijama kafića. Oko nas žamor. Jutro je, blizu deset sati i ljudi su živahni: još nije pritisla vrućina i oduzela im živost iz pokreta.

Još sam spavao sam ovog jutra, kad me Sanjin probudio, uporno zvoneći na ulaznim vratima. Spavao sam i sanjao nju, Floru.

- Idemo na krstarenje - rekao mi je istog trena kad sam mu otvorio vrata stana. - I ni riječi da nisi rekao! Ispljuskaj se vodom, uzmi najnužnije stvari i idemo. Dosta si žalovao u samoći. Jedan pravi vikend, samo to ti je potrebno, ništa više. Moraš se isplivati dobro, promijeniti sredinu, a ne ležati kući i misliti na nju. Zar te nisam opomenuo da će ti se to dogoditi?

Čekao je strpljivo dok sam se tuširao, brijao i ni jednom me nije požurio. Kad sam se vratio iz kupaonice, pokazao je rukom na neke sitnice, koje su očigledno bile ženske: pravilno je zaključio kako pripadaju Flori.

- Skloni ovo - reče mi. – Ili još bolje: baci. Too bi bilo najbolje. Ali znam da si mekan, pa ne želiš baciti. Zato skloni.

Sklonio sam: pokupio sam sve one male sitnice koje su me podsjećale na nju i ubacio ih u najlon vrećicu, a vrećicu u pisaći stol.

- Tako se to radi - zadovoljno reče Sanjin. - Ni jednaa nije zaslužila da čovjek pati za njom. Ni jedna!

Nisam mu protuslovio.

- Idemo sad - reče Sanjin i vraća me iz nedavne prošlosti u sadašnjost. - Kolima do Crikvenice, pa na brodicu i pravac uživanje!

Sa iznenađenjem, odjednom primjećujem dozu oduševljenja u svojoj nutrini: još jednom na more, u plavi zagrljaj!

Subota

More liječi rane. Bacili smo sidro u jednoj od mnogobrojnih uvala na Krku i kupamo se, ronimo, prskamo poput djece. Sasvim goli, naravno. Raj za tijelo i dušu. Razgovaramo, Sanjin i ja, mnogo. O svemu i svačemu.

Čudno, odjednom se prisjećam kako sa Florom nisam nikada razgovarao. O, da, govorili smo mnogo i o koječemu, ali o ničemu bitnome, ničemu što bi zadiralo u naše živote, duboko zadiralo. Počinjem se pitati, je li uopće ono "naše" ikada postojalo? Ili sam si sve to umislio, zavaravajući samog sebe.

- Ne razmišljaj previše - reče mi Sanjin, dok sjedimo ispod tende, na krmi, a sunce prži iznad naših glava. - Kad god se sjetiš nje, skači u more! Bez oklijevanja.

- Biti ću previše u moru - šalim se, a on se zadovoljno smije: onaj koji se sa svojom patnjom može šaliti, na putu je ozdravljenja.

- Sutra ćemo oko Cresa - kaže Sanjin. - I izaći malo na obalu, ako se slažeš. Ima lijepih žena posvuda. I nemoj mi sad tupiti kako nemaš volje za tim. Ovo je zapovijed kapetana brodice!

Lijepa mu je brodica, poznajem je od prije. Duga nešto više od sedam metara, ima tri ležaja i vrlo mali prostor za kuhanje, ali nama sasvim dovoljan i još manji, minijaturni nužnik. Uživam na brodici svake sekunde. Osluškujem nježno tapšanje valova po njenim plavim bokovima i sjećam se kako sam ... skačem u more! Ne smijem misliti na Floru.

Nedjelja

Mirno je, sasvim tiho, bez daška vjetra, dok lagano plovimo uz obale Cresa i uživamo u pogledu. Dva su sata poslijepodne i sunce nemilosrdno žari. Visoko gore, iznad naših glava, nema ni trunčice oblaka: samo beskrajno plavetnilo.

- Ući ćemo u neku od mnogobrojnih uvala i gumenjakom otići na kopno - odlučuje Sanjin. - Ako budemo imali sreće i našli tako nešto pogodnog. Ili si zato da uplovimo u Cres i večeras se zabavimo?

- A taksa? - pitam ga. - Koliko bi nas to zadovoljstvo došlo?

- Fućkam ja na taksu! - odreže Sanjin naglo se odlučivši. - Idemo pravo tamo. Provesti ćemo ludu noć na kopnu. I pojesti nešto dobrog što ne moramo sami sebi spremati. Sjesti, naručiti, smazati. A poslije toga u lov na žene. Naći će se nešto i za nas, siguran sam.

- Dva si dana na moru, a već ti kopno nedostaje - bockam ga.

- Nedostaje mi žensko društvo - odgovori on, vadeći veliku cigaru i paleći je sa uživanjem. - Sa onom mojom ne stoje stvari baš najbolje. Nisi ti jedini koji imaš ljubavna sranja.

- Nisam znao - kažem mu.

- Znam! - Sanjin klima zamišljeno. - Mislio si, kako mi, koji živimo zajedno, imamo seksa napretek. Med i mlijeko, samo maženje. E pa, prevario si se. Ne ide to tako.

- A kako ide?

- Bolje da ne znaš - reče on. - Ali vjeruj mi, više si puta ti ševio u jednom vikendu, kad bi ti ona tvoja došla, nego ja u čitavih šest mjeseci.

- Flora - kažem mu. - Ime joj je Flora. Zašto ne izgovoriš njeno ime?

- Ne zaslužuje da joj ga se spomene - odgovori Sanjin. - Žena koja ne razgovara i koja bez riječi objašnjenja nestaje, ne zaslužuje ničije misli.

- Nisi li malo preoštar? - pitam ga.

- Je li ona bila preoštra prema tebi? - uzvraća on pitanjem.

Šutim. Govori istinu. Bila je gruba, bezobzirno odlazeći od mene bez riječi objašnjena. Zašto je to učinila?

- I ne pitaj se, zašto je učinila, to što je učinila - reče mi Sanjin čitajući mi misli. - Takvim ženama ne treba povod. Sa svakim muškarcem u svom životu, ona će tako postupiti. Zašto? Jednostavno zato što ne razgovara o problemima koji je muče. I kad postanu nerješivi, neizdrživi, bježi. Drugačije ne zna.

- Možda drugačije ni ne može - kažem zamišljeno. - Možda mora bježati. Možda je to jače od nje?

- Evo njega opet! - uzvikne Sanjin. - Još sad samo klekni nna palubu i počni moliti nebo za oproštaj!

- Ne dramatiziraj - smijuljeći se kažem. - Pa nisam baš tako daleko dotjerao.

- Bogami jesi - reče Sanjin. - Da si samo vidiš njjušku dok govoriš o njoj! Kladim se, kako misliš da je ona najnježnije i najkrhkije biće koje si u svom ludom životu upoznao.

Iznenađeno ga gledam. Upravo je to ono što sam čitavom vrijeme mislio, dok bih grlio Floru.

- Toliko si glup - nastavi Sanjin nesmiljeno - da uopće ne vidiš pravu istinu. Vrijeme je da se prosvijetliš.

- Naravno, ti ćeš me prosvijetliti - promrmljam, pomalo povrijeđen.

- I hoću! - odgovori Sanjin. - Vrijeme je da čuješ istinu. Ti misliš kako je ona slaba, nježna, pravi bonbončić! Ali je ona čitavo vrijeme držala uzde u rukama.

- Misliš? - upitam.

- Znam to - reče on i usmjeri brodicu u samu sredinu prolaza za ulazak u luku. - Nije ona toliko ni nježna, a još manje slaba. Dolazila je kad je htjela, zar ne?

Klimnem. To je istina. Ne mogu ništa reći.

- A ti si je čitavo vrijeme mazio i pazio, pazio i mazio i osjećao si se moćno: prava velika muškarčina koja čuva od zlog i pokvarenog života malu i nježnu ovčicu - posprdno izdeklamira Sanjin, odbijajući dim za dimom iz cigare, koju steže zubima i koja podrhtava sa svakom njegovom riječi, prosipajući mu pepeo po golim grudima. - A ona te motala oko prsta! Uzimala što je htjela. A zatim odlazila.

- Ti si stari jebeni cinik! - zarežim na njega. - Pa valjda me je bar minutu voljela.

- Oh, voljela! - uzvikne Sanjin, pusti kormilo i zamahne rukama prema nebu, baš kao da želi poletjeti. - Sumnjam, stari moj. Čini mi se kako ona voli samo samu sebe ... ne ni to nije točno ...

- A što onda je točno?

- To da se ona boji - odreže on. - Čega, ne znam. Nešto ju je okrznulo u životu i to je nešto ostavilo neizbrisiv trag u njenoj duši.

- Oh! - podbodem ga. - Ipak priznaješ kako takva bezdušna beštija ima dušu.

- Ti voliš čitati - reče Sanjin smijući se. - Znaš kako je stari Kipling lijepo rekao: "Žena je samo žena, a dobra cigara uživanje".

- Reci to onoj svojoj - kažem mu smijući se: kako drugačije reagirati?

- Hajde, budi dobar i skoči na obalu, pa prihvati konopac - reče mi on, pažljivo i polako približavajući se obali.

Ponedjeljak

Približavamo se Crikvenici, odakle ćemo kolima kući u Rijeku. Vikend je iza nas, pun soli i sunca i ponešto strasti.

- Bilo je dobro, je li? - pita Sanjin, stojeći na palubi i motajući konopac, dok ja stojim za kormilom. - Moćan provod, je li? Ništa ne govoriš?

- Ti govoriš dovoljno za nas dvojicu - peckam ga.

- Ona tvoja mi se učinila vatrena ribica - reče on gledajući me ispod oka i sa smiješkom, pomalo posprdnim.

- Nije bila loša - priznajem.

- Poslužila je - reče Sanjin. - Poslužila je da se oslobodiš sjećanja na onu prije nje. Njenim mirisom na svojoj koži, izbrisao si prethodnu. Upamti, da bi zaboravio jednu ženu, moraš povaliti drugu.

- Znam to.

- Pa zašto onda nisi odmah tako učinio?

- Zato jer nisam jebežljivi kujin sin koji trči od jedne druge, kao netko koga poznajem - odgovorim, misleći na vatrenu prošlu noć.

- Odnosi li se ta zajedljiva primjedba na mene? - upita Sanjin i ne očekujući odgovor, jer već ga zna, uvlači se ispod tende i baca na ležaj.

Poslije rane večere, pili smo na obali, kad sam primijetio njen pogled na sebe. Primijetio ga je i Sanjin, možda čak i prije mene. Visoka, dugih i preplanulih nogu, obučena u kratku suknju i bijelu majicu, duge i raspuštene svjetlo-smeđe kose, a oči joj boje lješnjaka.

- Ne oklijevaj - rekao mi je Sanjin. - Idi kod nje. Razgovaraj. Poznajem taj pogled. Zove te. Želi da joj priđeš. Sve ti je rekla ovim pogledom.

- Ne budi lud - odgovorio sam. – Pa nemamo više dvadeseet!

- Ti ćeš biti lud ne učiniš li tako - rekao mi je on bijesnim tihim glasom i nagnuvši se prema meni. – Kod ovakvih stvari godine nisu važne, ne igraju nikakvu ulogu. Idi. Povedi je na brodicu. Ja ću ostati.

- Sam? - upitao sam u nevjerici.

- Ne brini za mene - odgovorio je. - Neću biti sam. Poznajem jednu, stanuje u blizini ...

Prišao sam joj, jer do vraga, mislio sam bijesno u sebi, pa jedna me je već šutnula, šutne li me i ova, ništa novog neću doživjeti. Možda se čak i naviknem. Možda i zavolim šutiranje?

Nije me šutnula, Nora, kako se zvala. Ljetovala je na Cresu prvi put i bila oduševljena svim i svačim. Sve ju je oduševljavalo i nije je bilo teško zabavljati. Bez krzmanja je prihvatila moj poziv na brodicu.

Otvorio sam bocu vina, za nju, zapalio svijeće za nas, znajući kako u konačnici sve to radim zbog sebe. A prije sam to radio ... odagnao sam misli ...

Noćni su se znojni i puteni sati polako odmotavali, dok smo se stiskali i tiskali na ležaju, dok je žamor grada dopirao do nas, a šum mora ispod nas. Bilo je dobro, uživao sam, uživao sam raskošnim uživanjem, ali nisam osjetio žaljenje, kad su prvi znaci zore nagovijestili kraj noći, početak novog dana. Nora je došla i Nora će otići: sve zbijeno u nekoliko sati.

Dok sam je pratio do njenog hotela u ranim jutarnjim satima, nakon što smo popili po dvije kave, osjećao sam prijatno olakšanje u bedrima. Nestalo je grča, napetosti, koja me pratila od odlaska Flore. I tek tada, hodajući rano ujutro uz Noru, primijetim igru imena. Flora i Nora. Nasmijao sam se prema suncu.

Sanjin ugasi motor. Dovezao me točno do zgrade u kojoj stanujem. Puna usluga. Besprijekorna. Sa smiješkom.

- Je li sad bolje? - upita me. – Osjećaš li se oslobođen od sjećanja koje te proganjalo?

- Jest, dobro se osjećam - odgovorim mu. - Hvala.

- Ne zahvaljuj - reče on. - Prijatelji postoje zbog toga da nam olakšaju život.

- Oduvijek znam da si dobar prijatelj.

- Hoćemo li ponoviti? - pita me on paleći motor. - Idući petak?

- Idući petak - potvrđujem: zašto ne, do vraga?

- Tako se govori - reče Sanjin iscerivši se, a motor zaurla.

Dok gledam za automobilom koji odmiče, odnoseći Sanjina, zaključujući jedan vikend, znam kako neću moći odmah prestati misliti na Floru. Ali znam i to, kako sam zakoračio na prvu stepenicu koja vodi do zaborava i kako je samo pitanje vremena, kad će Flora postati još samo jedno prijatno i blago sjećanje, bez gorčine. Baš kao i Nora.