Na kupanju

Na kupanju

Još nismo ni stigli, a već mi nervoza grebe crnim i oštrim noktima po ustreptaloj utrobi. Tek je devet, a već je vruće, asfalt se žari, a sa neba pritišće nemilosrdna žuta lopta, koja do usijanja grije limene kukce koji mile prema moru. Kao da su svi ovog jutra odlučili poći na kupanje!

- Biti će luda gužva - rekao sam jučer navečer, za vrijeme "Dnevnika", koji sam nastojao u miru pogledati. Rekao sam to Ljupki, svojoj ženi, kad mi je izrazila želju za odlaskom na kupanje, postavivši se točno ispred televizora.

- Neće, ako krenemo dosta rano - objasnila je. - Prije nego što prava gužva počne, mi ćemo se već brčkati u moru.

- Uvijek to kažeš - odgovorio sam joj i nakrivio glavu da bolje vidim ekran: na sve strane smrt i katastrofe, poplave u Indiji odnosile su nemilosrdno ljudske živote. - I nikad ne krenemo na vrijeme. Upadnemo u jebenu gužvu, iznerviram se, i to mi upropasti dan. A ti se ljutiš zbog toga na mene, pa to onda tebi upropasti dan. Biti će bolje ostati kući u hladovini.

- Sutra neće biti tako, vidjeti ćeš - rekla je Ljupka i dražesno nakrivila glavu, poput male ptice koja moli mrvicu, njen običaj kojeg sam nekada ludo volio, a koji je sada prošao gotovo nezapažen. Otrcao se. Poput našeg braka, nagrizla ga uhodana jednoličnost.

- I sutra će biti tako - rekao sam. - Uvijek je tako.

- Pesimist si - optužila me Ljupka. - Neće biti takoo.

Naravno da jest "tako". Već je trideset nemilosrdnih stupnjeva, sunce žari, limena kolona nekoliko metara mili, pa stane, krene, stane ... Izluđuje me to. I žalim za udobnom foteljom u stanu, miru, novinama u ruci, pivom pored sebe. A ne ovo ...

- Hajde, ne ljuti se - moli me Ljupka. - Znam da sam zabrljala sa onim pričanjem na telefonu. Ne ljuti se.

- Ma koga si vraga morala toliko brbljati sa onom brbljušom? - zagunđam, jer još nisam probavio to, još me muči. - Da nisi sa njom ogovarala treću vašu prijateljicu pun sat, izbjegli bi gužvu.

- Znaš da to nije istina, nismo ogovarale - reče ona i podigne nos: znam kako se ljuti. - Ne podnosim kad tako govoriš o mojim prijjateljicama.

- A ja ne podnosim ovo! - bijesno zarežim i rukom mahnem pokazujući promet ispred nas, koji je i opet zastao.

- Ne budi bijesan, molim te - moli me Ljupka. - Nemoj pokvariti dan.

- Dan je već pokvaren - reče nam kći, sve do sada mirno sjedeći pozadi i ni riječ ne izgovorivši od trenutka kad smo krenuli.

- Nemoj tako govoriti - reče joj Ljupka i okrene se prema njoj. - Dan nije pokvaren. Dan još nije ni počeo.

- U tome i jest tragedija! - odbrusi joj Neva, a meni pobjegne osmjeh: ovo je prvi put kako čujem Nevu da joj je nešto odbrusila. - Strah me je i pomisliti, kakav će biti ostatak dana. I zato, čim se smjestimo, odlazim pronaći svoje društvo, a vi se svađajte čitav dan.

- Ma čuj ti ... - započne Ljupka, ali joj stavljam ruku na koljeno i upozoravajući je blago stisnem.

Neva ima samo petnaest godina i pristojna je djevojka i ovo joj je prvi ispad, ako se ispadom može i nazvati, ova njena mala pobuna.

- Dosta ti je staraca, je li? - pitam je, gledajući u retrovizoru njenu smeđokosu glavu i zelene oči. - Imaš pravo. Potraži društvo i uživaj. Trebaš li para?

- Što? - drekne Ljupka i pogleda me razrogačivši oči u nevjerici, a lice joj se smrkne: uskovitlani vjetrovi nerazumijevanja vrtlože joj u pogledu. - Nagrađuješ njen bezobrazluk? Meni za inat?

- Čuj, Ljupka, bogamu! - iznerviran joj namjerno grubo rečem. - Ne radim baš sve u životu tebi za inat. Ne budi glupa.

- Sad sam i glupa ...

Kolona se konačno pomakne, pa i ja naglo krećem, namjerno trgnuvši kolima i presjekavši Ljupkine riječi. U retrovizoru uhvatim podsmijeh Neve i okladio bih se, kako je shvatila što sam učinio. Mala nije glupa. Neka struja razumijevanja, kao da nas spaja u uroti. Šutimo i turobna se atmosfera širi oko nas, pritišće nas poput vrućine. Ne znam što je gore: vrućina koja pritišće sve i svakog ili ova teška šutnja koja pritišće samo nas troje? Ostaje izdržati.

- Vidiš! - pobjedonosno uzvikne Ljupka. - Imala sam pravo. Jedno ćemo vrijeme imati plažu samo za sebe.

Došetali smo nakon petnaestak minuta do još uvijek puste uvale, koju će uskoro, znam, popuniti golišava tijela.

- Vidjela sam prijateljicu iz razreda kod kafića - reče Neva, trgajući sa sebe kratke hlačice, ustvari traperice kojima je odrezala nogavice i bacajući ih na kamenje. - Idem kod nje. Vidimo se kasnije.

- Nemoj da te ne vidimo čitav dan! - dovikne za njom Ljupka, ali je Neva već brzo grabila dugim i preplanulim nogama i nije je čula. Ili je nije htjela čuti.

Dok je gledam kako odlazi, sjećam se njene majke, kako je ona izgledala ne tako davno, čini mi se, pa krišom bacam pogled prema Ljupki. Ugojila se, primjećujem. Ali ruku na srce, i ja sam nabacio koju kilicu. Starimo. Uzdah mi se otme i Ljupka me pogleda.

- Što ti sad nije pravo? - upita me, krivo protumačivši moj uzdah. - Zar ti se ne dopada mjesto?

- Sve mi je pravo - odgovorim joj svlačeći se. - Sjesti ću ovdje i dovršiti novine, prije nego što horda nahrupi. Kad počne cika i vika, nema čitanja.

- A ja idem u more.

- Odmah? - pitam je. - Je li ti to pametno?

- Čitav se tjedan radujem ovom trenutku - odgovori Ljupka i krene prema blagom plavetnilu. - I ne želim ga više odlagati.

Sjedim i gledam za njom, za njenom kruškolikom stražnjicom, za kojom sam nekada bio lud, a koju sad ravnodušno promatram. Gledam je kako ulazi u more. Stražnjica joj sapeta u jednodijelnom plavom kostimu podrhtava: nije više čvrsta kao što je bila. Hoda polako i pažljivo, jer tu ima skliskih kamenja i može se vrlo lako izgubiti ravnoteža. Napokon ulazi čitavim tijelom, zaranja i pliva. Okreće se na leđa i maše mi. Odgovorim joj kratkim mahanjem i posvećujem novinama.

Smrt na cesti. Smrt u Iraku. Smrt u lokalu. Kao da je posvuda zavladala smrt. Stranice su pune smrti.

Zgađen, podižem pogled. Nema Ljupke, ne vidim je. Tražim je pogledom i odjednom je vidim kako se na tren pojavljuje na površini, tridesetak je metara udaljena i odmah nestaje. Roni. Igra se. Zatim primjećujem njeno zgrčeno lice u daljini. Nisam siguran vidim li dobro, ali čini mi se da joj je lice okovano bolnom grimasom.

Što je? Morski pas? Skačem na noge i uznemireno gledam: nema krvi. Zatim čujem njen potmuli vrisak. Grč, shvaćam. Grč je u pitanju. Suviše je rano ušla u more i ...

Nagonski, ne razmišljajući, jurnem prema moru i u pogledu Ljupke kao da hvatam tračak olakšanja: stiže joj pomoć.

I to me zaustavi. Zašto? Pitanje kao da živo igra ispred mojih očiju. Zašto? Da bih do kraja života slušao njena ogovaranja? Vozio je po nesnosnim vrućinama na kupanje? Trpio njena ... spisak je poduži i odmotava se pred mojim očima, dok gledam u Ljupku koja se bori ostati na površini, ali koja polako gubi bitku.

Gledam oko sebe: nigdje nikoga. Sami smo. Nigdje nikoga da vidi dramu koja se odvija u moru pod jutarnjim suncem. Da bude svjedok. Sami smo, potpuno sami.

Skrećem pogled prema pučini i jedva primjećujem glavu Ljupke, koja sad sve kraće izvire iz mora, da bi odmah zatim potonula. U sjećanju mi prolaze sva ona Ljupkina bespotrebna kinjenja, mala, sitna, ali nagomilana godinama zajedničkog života. I mirujem. Ne pokrećem se.

Nestaje. Plava je površina mirna, neuznemirena, valovi plešu ples kojim već milenijima oplakuju i obale i ljudske sudbine.