Ponekad

Ponekad

Ponekad me zapljusnu valovi sjećanja. Rijetko doduše, ali njihovo je zapljuskivanje snažno, pa me sjećanje ponese, a nije baš dobro misliti o prošlosti na ovom mjestu. Nastojim ne misliti, ali ponekad ne uspijevam u tome. Na žalost. Popuštam li to? Postajem li mekan? Ako postajem mekan, sa mnom je gotovo. Ne mogu si dozvoliti biti mekan: moram ostati tvrd.

Ponekad zažalim za onom propuštenom prilikom, kad smo stajali nagnuti na prozoru i gledali na krovove grada i u daljini more. Sjećam se sada toga tako živo, kao da nije ni malo vremena prohujalo od tada. Stajala je sa moje desne strane, laktima naslonjena na dasku prozora, koja je još mirisala po boji, jer tek sam je prije nekoliko dana svježe obojio. Netom smo stigli kući i spremali se u krevet i dok je Simona otpuhivala dimove cigarete, milovao sam joj pohotno malu i čvrstu stražnjicu, polako spuštajući ruku, radujući se trenutcima za koje sam znao da će uslijediti, a koje je Simona vješto odgađala. Znala je sve ljubavne igrice i trikove i uživala se igrati sa mojim strpljenjem.

- Jednom ćeš pretjerati - rekao sam joj tom prilikom, dok mi je ruka klizila njenim bedrom, a ona se odmicala.

- Misliš? - upitala je Simona vragolasto nakrivivši glavu.

- Ne mislim - odgovorio sam ozbiljno. - Nego znam!

- Svašta ti znaš - rekla je i ruka joj sunula i svaka je moja misao bila istog trena ugašena: osim plamteće strasti, koju ništa nije moglo ugasiti. Bio je dovoljan njezin pokret rukom.

Ponekad pomislim, kako je takva strast i morala završiti na taj način. Pucala je već i u grču bila voljena, naša zajednička strast, dok nas je nosila kroz noći užitka, koje bi se često produžavale i danju. Nisam mario ni za što, osim za nju, Simonu.

- Bi li se udala za mene? - upitao sam je jednom, a sjedili smo vani, ispod kestena i pili pivo. - Ne prosim te, samo pitam, vodim razgovor.

- Bojiš se da te ne odbijem? - uzvratila je.

- Ne bojim se ničeg - odrezao sam žestoko, jer upravo sam se toga najviše bojao: bojao sam se ne izgubiti je, a bojao sam se i braka, života sa njom, jer ...

- Da si vidiš lice - rekla je Simona tiho i podrugljivo. - Koliko je strasti na tvom licu ovog trenutka. I straha.

Njoj, Simoni, je drugo ime bila strast! I ona je to znala. O, i te kako je znala. Strast i Simona, bili su jedno. Nerazdvojni.

Ponekad se sjetim one najstrastvenije od svih naših mnogih strastvenih noći, kad smo doslovce jahali jedno na drugom i tek u cik zore, dok se grad oko nas budio, zaspali isprepletenih udova, sasvim izmoždeni. Plahte su vonjale oko naših tijela, čitava je soba odisala mirisom želje, mirisom pohote, mirisom uživanja, mirisom Simone. Srce mi je udaralo, baš kao što je i srce grada bučno počelo udarati, budeći se, jer dok smo mi odlazili spavati, ostali su se, obični smrtnici, morali početi buditi, ustajati, odlaziti na posao, raditi sve ono što i inače rade. Mi nismo bili smrtnici: postali smo besmrtnici. Jedno drugo smo pretvarali u besmrtnike, spajajući se uvijek iznova u ritmu lude želje. I slatke.

- Hajde da danas budemo čudni - rekla je jednom Simona, dok su kišne kapi udarale u prozor u rano jutro, bila je srijeda. - Ostanimo čitav dan u krevetu, zaboravimo na obaveze.

- Moja si obaveza ti - rekao sam joj u kosu, a to sam i mislio, najozbiljnije.

Ponekad u tišini otvorim oči i buljim u strop i čini mi se kako vidim obrise njenog tijela, dugog i vretenastog, možda malo mršavog, ali ja sam ga volio upravo takvog. Duge noge su joj blago razmaknute, grm je crn i draži me, a oči me pažljivo gledaju i zovu, zovu ... i to su najteži trenutci u mom životu. Jednom ću zbog njih početi udarati glavom o zid, siguran sam.

Ponekad se sjetim Simoninog lica, dok smo se grlili na kiši, a more tik do nas zapljuskivalo obalu, putnički je brod upravo isplovljavao i malo prije sam je slikao kako sjedi na bitvi, a kosa joj mokra pada niz lice i smiješi se radosno i vragolasto, pruža lice kiši: želio sam trenutak zarobiti u vječnosti. Neko je posebno raspoloženje zavladalo nama tog kišnog dana i nisam se iznenadio, kad je progovorila kroz kišne kapi.

- Oženi me i učini me poštenom ženom - rekla je.

- Od kad je tebe briga za to?

- Nije me briga. Ali želim biti tvoja.

Ponekad se sjetim, dok zurim u komadić neba, na onaj daleki razgovor sa svojim najboljim prijateljem, moglo bi se reći, jedinim prijateljem.

- Ali ti je jedva poznaješ – rekao mi je iznenađen, kad sam ga obavijestio da se uskoro ženim.

- Pa što? – uzvratio sam. – Znam ono što me zanima.

- Koliko imate zajedničkog? – upitao me on: mogao mi je postavljati ta škakljiva pitanja, jer oduvijek smo bili prijatelji i nikad nismo lagali jedan drugog.

- Ne razumiješ – odgovorio sam mu. – Samo mi je do nje stalo. Samo nju želim.

- Varaš se. Razumijem I te kako razumijem. Vidim taj pogled u tvojim očima i strah me za tebe.

- Strah? – Nasmijao sam se. – Nemoj se bojati. Sretan sam kako nikad nisam bio.

- Reći ću ti još samo jedno, ako smijem.

- Samo naprijed – odgovorio sam mu i lagano ga potapšao po ramenu: neka zna da će mi uvijek biti prijatelj, ma što god izlanuo.

- Bojim se, kako to nije ljubav između vas dvoje – rekao je moj prijatelj tiho, jako tiho.

- Misliš?

- Što znaš o njoj? – upitao je, a ja sam primijetio kako pažljivo izbjegava izgovoriti Simonino ime. – Od kud je došla? Gdje joj je porodica? Takve stvari …

- Znam da je volim – odgovorio sam i prvi put shvatio kako ništa ne znam o Simoni, osim onog što mi je ona sama rekla, a to baš i nije bilo mnogo. - Više ni ne trebam znati. Meni je dovoljno.

- I siguran si kako je to ljubav? – bio je uporan.

- Nego što je? – upitao sam iznenađeno. – Pa mi se neprekidno …

- Upravo o tome i govorim – prekinuo me je on. – Neprekidno se ševite. Udarate. Ali to nije ljubav.

- Da nisi malo ljubomoran? – upitao sam ga i dao znak šankerici kako želimo još jedno piće.

Nije odgovorio i napili smo se tu večer zajedno. Posljednji put smo pili zajedno, ali onda to nisam znao. Mnogo toga nisam znao, osim da na nikog i ništa drugo ne želim, kao što neprekidno želim Simonu.

Ponekad se sjetim te godine, jedine godine mog braka. Bila je to moćna godina, strastvena godina, godina vatre, koja je gorjela i gorjela i na njenom smo se plamenu grijali, ali i izgarali. Topili smo se pod rukama jedno drugog i željeli se uvijek iznova i na svakom mjestu, u svakom trenutku. I nisam se mogao dovoljno načuditi, da me jedna žena, lijepa kao što Simona, toliko želi, neprestano želi i samom svojom željom podgrijava i moju želju. Do ludila. Uvijek iznova.

Ponekad, vrlo rijetko, najrjeđe što je moguće, jer na sve načine želim to izbjeći, mislim na onaj dan kad sam stigao kući i nju, moju strastvenu Simonu, moju pohotnu Simonu, ugledao u zagrljaju drugog u našoj spavaćoj sobi, na našem bračnom krevetu ...

Ponekad nastojim prizvati u sjećanje trenutke koji su nastupili poslije toga, ali sve čega se mogu sjetiti, samo su bijele plahte umrljane gotovo crnom krvlju, posvuda ima krvi, i na mojim rukama je krv i oko Simone je krv, krv, krv ... i sjećam se slasti koju sam osjetio bodući njeno mlado tijelo, nemilosrdno ubadajući ga oštrim i dugim nožem točno na ona mjesta koja je voljela da joj ljubim, milujem. Kupao sam se u slasti sa Simonom, još jednom, posljednji put, ali tog trenutka to nisam shvaćao, nisam mogao shvatiti.

Ponekad pomislim i na onu rečenicu mog prijatelja, koju je izgovorio dok smo ispijali pića.

- Tolika strast, stari moj - rekao mi je, zamišljeno me gledajući - mene bi plašila.

Ponekad, dok kroz rešetke zurim u komadić neba, u sjećanje prizivam moje udarce nožem, ali ih nikad još nisam uspio prizvati. Izmiču mi u magli zaborava, a umjesto njih, pred očima mi lebde naša strastvena milovanja i osjećam miris pohote, miris Simone i tada ...