Bez krila

Bez krila

Penjem se na same vrhunce. Lebdim na oblacima. Ne čujem ništa, samo njen dah. Ostalo čuti ni ne moram. Njen mi je dah najljepša glazba i jedina koju želim slušati.

Oboje imamo po četrnaest godina, mladi smo, jako mladi, ali strast u nama gori ludo. Počela je tinjati još u zimi, nekako odmah poslije Nove godine. Za vrijeme školskih odmora, uvijek bih je viđao u dugačkim hodnicima, čiji su zidovi bili obojani zeleno i bijelo: zeleno oko sto i pedeset centimetara od poda na gore, uljenom bojom, a ostalo, sve do jako visokog stropa, bjelina je vrijeđala oči. Njena crna kosa lijepo se slagala i sa jednom i sa drugom bojom.

Borka, odjekivalo mi je u mladoj i ustreptaloj duši. Doznao sam da joj je ime Borka i neprestano sam to ime ponavljao u sebi. Po prvi su put zatreperile žice, za koje nisam ni slutio da postoje u mojoj duši. A one su čekale fino zategnute, nekog poput lijepe Borke i tiho treperile, a sad se zategle, pa me neprestano drže u transu i stanju napetosti, iščekivanja. Volim to bolno-slatko iščekivanje, uživam u njemu.

Iščekujem jutro, kad ću ustati, jer to znači ići u školu, vidjeti Borku. Iščekujem školsko zvono koje će označiti odmor, jer to znači vidjeti Borku. Iščekujem kraj nastave, jer to znači ... uvijek i sve je u znaku Borke. Sa Borkom počinje i završava moj dan, počinje i završava moja misao.

I tako iz dana u dan, a dani lepršavo lete u odlaze u nepovrat. Ostaje jedino sjećanje. Na njen pogled, zamah ruke … Gledam je i milujem očima, ne mogu odvojiti pogled od njenom milog lica, sivih očiju sakrivenih naočalama. A trepavice joj najduže na svijetu, pa kad Borka obori pogled i pogleda me preko njih, dah mi zastane, grudi mi se nadmu, oči zacakle i želim plakati.

- Volim te, Borka - kažem joj jednog zimskog dana: nastava je upravo završila i u grupi hodamo svojim domovima, šapnuo sam joj to toliko tiho, da je samo ona čula. - Želim biti nasamo sa tobom.

- U šest - dahne ona i stisne mi ruku. - Ispred Guvernerove.

Treperim čitav dan. Izgaram. Ludujem. Ne učim. Ne čitam. Ne mogu mirovati. Na kraju lažem mami o nekom izmišljenom poslijepodnevnom natjecanju i izjurim na ulicu, vjetrovitu i hladnu. Ne smeta mi hladnoća, u mojim grudima plamen gori, a vatreni jezici ispisuju Borkino ime. Zaljubljen sam, prvi put u životu. Volim, prvi put u životu. I voljen sam prvi put u životu.

Sjedimo u parku na klupi i skupljam hrabrost poljubiti je. Znam da Borka to očekuje. Naposljetku se odvažim, naginjem prema njoj, ona spremno prema meni i spuštam usne na njene, uzdrhtale vlažne. Naš prvi poljubac, moj prvi poljubac. Kasnije mi je priznala, kako je i njoj to bio prvi poljubac. Nismo se dodirnuli jezicima, samo lagano spojili usne, ali je taj poljubac neizbrisivo ostao zauvijek u mom sjećanju. Ne mogu ga zaboraviti, ne želim ga zaboraviti. Zaboraviti, značilo bi izdati Borku. A nju ne mogu izdati, nju koja mi je dala sebe.

Školski je raspust tek započeo, kupali smo se po čitave dane, ljubili, milovali i u našem povećem društvu bili prihvaćeni kao par. Gdje su pozivali Borku, tu su pozivali i mene. I obratno. Ljeto nevinosti.

- Večeras mi starci idu na neku proslavu - reče mi na kupanju, dok ležimo jedno pored drugog na trbusima i gledamo se. - Neće ih biti do ranih jutarnjih sati.

- Znači li to ... - zamucam i ne usuđujem se završiti rečenicu.

- Znači - meko reče ona. - Dođi. Hoćeš?

- Zar je potrebno pitati?

Mora da je umiranje slično ovome, razmišljam u njenom naručju. Goli smo u krevetu, u njenoj maloj djevojačkoj sobi. Zastori na prozoru miruju, ni daška vjetra nema da ih pokrene, pa mirno žutilo nepomično visi i sakriva nam od pogleda zvjezdanu noć.

- Čini mi se da ću poletjeti - šapuće Borka

- Ja već letim - kažem joj. - Bez krila.

- Bez krila? - pita ona smijući se.

- Nisu mi potrebna.

- Sretna sam - šapuće mi Borna u uho i privija se uz mene.

- I ja - kažem, ali osjećam i trunčicu nelagode: ponoć je odavno prošla, još malo pa će tri sata, a ja još nikad nisam do ovih sitnih sati bio odsutan od kuće. - Kad bi barem potrajalo ...

- Bojiš se oca? - pita Borka, čitajući mi misli.

Odmahujem glavom. Kako joj priznati strah od oca, kad sam upravo ove noći postao muškarcem? Sa njom, u njenom naručju.

- Ništa me ne može uplašiti! - kažem joj i milujem joj kosu.

Udarac me pogađa posred lica i padam na pod. Otac se saginje, ljevicom mi pritišće usta, da ne vičem, jer pet je sati ujutro. Ne smijemo uznemiriti susjede. Udara me nemilice drugom rukom, dok kleči na meni, bolno mi prignječivši grudi. Nesposoban sam pomaknuti se, paraliziran sam od straha, šoka. Još čas prije nježna me ruka Borke milovala, a sad ovo. Otac me tuče nesmiljeno, prebija me na mrtvo ime, kako volimo reći. Konačno ustaje, pušta me ležati na podu, jecam i sve me boli, ali i dalje mislim na milovanja Borke. Njih nije ubio u mom sjećanju.

- A sad marš u krevet! - reži otac na mene. - Kad sutra dođem sa posla, razgovarati ćemo. Još jednom!

Bolno sam i drhtavo klupko bola. Sklupčan na kauču, pokušavam zaspati i konačno upadam u neku vrstu polusna.

Tu sam noć, ili bolje reći jutra, prvi put u životu dobio epileptički napad. I dok su me zabrinuti otac i uplakana majka nastojali prizvati k svijesti, u mom je silno uzburkanom i konfuznom umu, dok su me svi mišići boljeli grčeći se i dalje, bolno mi trzajući tijelo, bilo mjesta samo za Borku.