Kradljivac snova

Kradljivac snova

Na neki je način shvaćala kako sanja. Ali je strah svejedno nije napuštao. Sana nije nikad vidjela tako ljubičaste stijene i nikad nije tako brzo trčala u životu, a pogotovo ne po ljubičastoj stijeni, koja strši nad uzburkanim morem, dok vjetar fijuče i mrsi joj dugu i smeđu kosu. Nema ljubičastih stijena. Boji se visine. I nemoguće je tako brzo trčati. Znači da sanja. Još i bolje, jer kako san traje, postaje sve luđi i luđi ... a tako je lijepo počeo ...

Sana sjedi sa svojim Denisom na ljubičastoj stijeni, more im oplakuje noge, kad odjednom stijena kao da počinje nezadrživo rasti, pa se naglo i vrtoglavo podiže iz plavog mora i strelovitom brzinom stremi ka suncu. Denis, njen dragi Denis, odjednom nije više onako blag, lice mu divljački crno, nije više i razdragan mladić, uvijek spreman na šalu i blagost, već luđak koji grabi oštar kamen i želi je sa njime udariti, raskoliti joj glavu. Ništa ne shvaćajući, ali osjećajući veliki strah, ne podnoseći iznenadnu Denisovu nasilnost, čisto ludilo, Sana skače na preplanule noge i ne obazirući se na bezdan koji zjapi ispod nje, a koji je bio tako blizu još samo trenutak prije, bježi od ...

Denis se trgne i sa nerazumijevanjem pogleda oko sebe. Što ga je probudilo. U polumraku sobe osluškuje mirno Sanino disanje pored sebe. Okreće se prema djevojci i sa osmjehom je gleda: prekrasna je. To ga je probudilo!

Odjednom primjećuje Sanino grčenje lica, vidi čvrsto zatvorene kapke dugih i smeđih trepavica i primjećuje kako joj se oči ispod kapaka ludo pomiču. Sanja, lude snove, shvati odmah radosno i namiješi se. Neka sanja, on će ustati, skuhati kavu, sjesti za kompjuter i brzo pisati, iskoristiti svaki trenutak njenog sna. Ne piše već tri dana i muči ga grižnja savjesti. Tri dana sa Sanom i tri dana bez pisanja. Kad su oboje gladni, nema vremena pisati. Sad je glad prošla, možda je čak prešla i u sitost, otežala ga, umrtvila i to mu se ne dopada.

Denis mahnito tipka, zaboravljajući na Sanu koja i dalje spava, ali crpi snagu pisanja iz djevojčine blizine. Riječi mu samo teku i prelijevaju se na monitoru, grijući ga. Uživa i na sve zaboravlja dok piše. Ništa drugo nije važno. Baš ništa! Pogotovo kad mu ovako lete riječi, bolje reći lepršaju.

"Ljepotica izbezumljeno skače na duge i preplanule noge i ne obazirući se na bezdan koji zjapi ispod nje, a koji je bio tako blizu još samo trenutak prije, bježi od ... " tipka neumorno, a riječi iskaču, popunjavaju svijetleći monitor.

Jednim dalekim dijelom sebe, Denis čuje Sanu kako se meškolji, ječi, i trza, ali pisanje je sad dospjelo do prave i veoma slatke kulminacije i nema vremena ni pogledati je.

"Sa oštrim kamenom u ruci i ubojitim pogledom ..." piše i uživa i čuje Sanino ječanje, pa još više uživa i dodaje: "Trči i bolno ječi ..."

Sana odjednom vrisne i sjedne u krevetu, oči joj prestravljene i širom otvorene gledaju sa nerazumijevanjem oko sebe, po dobro joj poznatoj sobi.

- Polako - reče joj Denis. - Smiri se. Samo si ružno sanjala.

- Oh, ne! - ječi Sana. - Strašno, strašno ...

- Što je strašno? - pita Denis, ustaje, sjeda do nje i grli je zaštitnički.

- San - odgovori ona polako se smirujući.

- Ispričaj mi - reče on. - Polako i mirno. Pažljivo.

- Pa eto … - počne Sana trljajući oči i dalje kao u nekoj omaglici, još uvijek ne sasvim razbuđena. - Sjedimo mi na nekoj litici čudne boje, ispod nas more ...

Denis sluša tiho i mirno, oči mu zadovoljno sjaje: uživa u njenom prepričavanju sna. Lice mu je ukočeno, samo mu se oči smiju i jedino mu desna ruka lagano podrhtava u uzbuđenju. Sana prepričava svoj san koji je identičan njegovoj priči koju upravo piše. Uzbuđuje ga to: druženje sa Sanom dospjelo je do svog vrhunca.

- Idi se istuširaj - reče joj. - Malo se opravi od tog groznog sna. Skuhati ću kavu i zatim ti nešto pokazati.

- Obećao si mi nešto pokazati - reče Sana pola sata kasnije, sa šalicom u ruci i sad već sasvim smireno.

- Jesam - odgovori Denis. - Sjedi ispred kompa i pročitaj što upravo pišem.

Radoznalo ga pogledavajući, Sana, noseći šalicu u ruci, sjedne ispred monitora i počne čitati.

Sjedeći na krevetu, Denis je pažljivo promatra, uživajući u njenom prelijepom licu, pogotovo u iznenađenju koje se čita sa njega.

- Oh! - uzvikne Sana. - Pa to je moj san. Kako si mogao ...?

- Sve ja mogu - odgovori Denis. - Ja sam kradljivac snova.

Sana se nervozno nasmije i vraća čitanju, znajući što će pročitati, a opet silno radoznalo.

"Nesmiljena ruka visoko se podiže" čita ona i drhtaj joj prolazi tijelom, okreće se nervozno i ugleda Denisa, svog Denisa, kako mu ruka visoko podignuta, a u ruci bijeli kamen oštrih bridova i ne stiže ni viknuti posljednji vrisak protesta, kad je oštar rub pogađa točno između obrva.