Anketa

Anketa

Prva joj misao bila: "O, kako me bole noge". Ustajući mukotrpno iz kreveta, rukama podižući lijevu, bolno pulsirajući nogu i pažljivo je spuštajući na uglačani parket, starica Nada bolno uzdahne. Noge su joj naticale i počele joj ličiti na slonovske, kako je u šali govorila svojim unucima. Sad, kad se sjetila njih, žalosno zavrti glavom: već je dugo nisu posjetili. Nedostaju joj, voli njihovu mladost. Ne ljuti se na njih što tako rijetko dolaze. Ta oni su mladi, uživaju u ljetu, ne pate se poput nje, njima ove neljudske vrućine ne smetaju.

Nada, kojoj će uskoro biti osamdeset i tri, ustane i počne se sa mukom kretati prema kupaonici. Najgore je uvijek nekoliko prvih koraka, dok joj krv ne bi prostrujala natečenim nogama. Magli joj se od boli, ali zna da će joj uskoro biti bolje, pa ne obraća previše pažnju na tupu bol, koja kao da je postala njen sastavni dio života. Srodila se sa njom.

Pred ogledalom se pažljivo zagleda i dotjeruje sivu kosu: želi izgledati što urednije, djelovati svježe. Primijetivši svoj umorni pogled smeđih očiju, sjetno se osmjehne, sjećajući se nekad blistave kose crne poput vranina krila i sjajne poput uglačanog metala. A sada ...

U kuhinji sjedi i čeka da se voda zagrije. Raduje se kavi, toj maloj raskoši koje se nije odrekla. Svakog jutra jedna kava, poslijepodne samo ponekad. Ako netko dođe. Zbilja bi bilo vrijeme da je netko od njenih posjeti. Od kad je umro Branko, njen muž, prije sedam godina, djeca, sin i kćerka, koji imaju vlastite obitelji, kao da su je prestali posjećivati. Ili joj se to samo čini? Naprežući misli, pokušava se sjetiti posljednjeg susreta sa njima, njihovih glasova, smijeha, radosti koju su unosili u njen život. Oni su joj jedina radost i sretna je što ih ima.

Pijuckajući kavu, starica Nada se smiješi i u mislima vidi svoju djecu, koja više nisu djeca i koji imaju vlastitu djecu. Uživa u uspomenama. Uvijek je požrtvovano živjela i nije im se željela nametati. Ni u čemu. Uvijek je odobravala njihov izbor.

- Mama moja draga - rekla joj jednom Rada, njena kći - ti si najbolja mama na svijetu.

- Zašto to govoriš? - upitala je, a bilo je to više od šest godina.

- Nikada nam ništa ne nabijaš pod nos - odgovorila joj je kći. - Uvijek se slažeš sa našim odlukama.

- Bi li nešto promijenila, da kažem kako se ne slažem?

Njena ju je kći jedno vrijeme ispitivački gledala, zatim je ustala i obišla stol za kojim su sjedile, zagrlila ja i poljubila.

- Ne samo da si najbolja - rekla joj je u prorijeđenu kosu, koja je nekada bila tako lijepa - nego si i najpametnija. Moja mudra voljena mama.

Telefon zazvoni i prekine staričina sanjarenja. Drhtavom rukom spusti malu šalicu iz koje je pijuckala crni napitak, pa podigne slušalicu.

- Mama? - upita glas sa druge strane žice: njena kći, glas joj je istog časa prepoznala.

- Zar očekuješ nekog drugog da se javi na ovaj telefon? - upita Nada, obradovana što joj čuje glas i uživajući u smijehu koji dopre do nje.

- Nepopravljiva si, mama! Čuj, znam da te dugo vremena nismo posjetili, ali u takvoj smo gužvi, da naprosto ...

Riječi su tekle i grijale joj dušu, smisao je već odavno naučila napamet, ali uživa u glasu, mladom i njoj dragom. Neće je još neko vrijeme nitko moći posjetiti. Pa dobro, neće umrijeti zbog toga, navikla je.

- Je li ti treba nešto? - upita je kći i starica zna kako je sada blizu kraj razgovora.

- Ništa - tiho i mirno reče. - Sad ću prošetati do marketa, kupiti što mi treba i malo čitati, malo gledati televiziju. Uobičajeno.

- Dobro mama. Vidimo se uskoro. Čuvaj se.

Pažljivo spuštajući slušalicu, starica se smješka. Treba li joj nešto, pitala je. Trebaju joj oni, ali to ne može reći. Drugo joj ništa ne treba. Ima svoju mirovinu sa kojom skromno živi, a čak je nešto i uštedjela, čitavih 7 000 kuna, što nije malo. Nitko ne zna tu njenu skromnu uštedu. Koja je za njen pogreb. Da ne opterećuje djecu.

Nada odmahne: dosta razmišljanja, gubljenja vremena, mora u kupovinu.

Iz drijemeža se naglo probudi i gleda sa nerazumijevanjem oko sebe. Mora da je zaspala. Poslije kupovine, vratila se, skuhala skromni objed, pojela i udobno se smjestila u veliku fotelju, položivši bolne noge na kauč. Čitala je, ali mora da je sasvim zaspala. Što ju je probudilo? Zvonce na ulaznim vratima se oglasi i odgovori joj na njeno nijemo pitanje.

Uzdahnuvši, starica Nada spusti noge sa kauča i polako ustane. Sigurno je neka od susjeda, koja joj dolazi pomoći utući vrijeme. Ali nije bila susjeda.

Otvorivši vrata stana, starica ugleda par tridesetih godina, lijepo su obučeni, moglo bi se reći dotjerani i sa širokim osmjesima na prijaznim licima.

- Dobar dan, gospođo! - uljudno pozdravi mladi čovjek i ovlaš se nakloni, što se dopadne starici. - Mi smo iz udruge za pomoć starijim osobama i vršimo anketu po naputku iz općine. Znamo kako vas ometamo u vašem poslijepodnevnom odmoru i žao nam je zbog toga, ali moramo sve starije osobe u ovom kvartu obići i anketirati ih. Imamo popis od preko sedamdeset imena i zbilja ne možemo birati vrijeme u kojemu bi vam pozvonili na vrata.

Slušajući toliku učtivost, starica se sasvim opusti i klimne glavom, pomičući se u stranu i rukom pozivajući mladi par u stan.

- Želite li možda kavu? – upita ih prijazno, sretna zbog ove posjete, koja razbija sivu monotoniju njenog života.

- Ne, hvala vam lijepa, draga gospođo - učtivo odgovori mlada žena i osmjehne se široko. - Ne želimo vas ometati više nego što je potrebno, a i ostali nas još čekaju ...

Nadi se dopadne njen zvonki glas, miran pogled i iznad svega mirno i gotovo nenašminkano lice. Današnje se djevojke toliko mažu ...

- Evo, da odmah počnemo - reče muškarac, izvadi papire iz aktovke i položi ih na stol, za kojim svi troje sjede. - Prvo pitanje: ime i prezime, molim.

Nada mirno odgovara, pitanja su očekivana, na njih je već mnogo puta odgovarala raznim službenicima. I postaje pomalo dosadno, razočaravajuće. Ali se to odjednom promijeni. Muškarac iznenada predaje papire svojoj družbenici i smješka se moleći oprost.

- Molim, oprostite mi - reče ustajući i nelagodno se vrpoljeći - ali mjehur me gadno pritisnuo. Bi li bili ljubazni i dozvolili mi ...

- Ma kako da ne - odgovori starica, pa pokaže rukom. - Prva vrata lijevo.

Sa grimasom koja je odavala hitnju, muškarac nestane i zatvori tiho vrata za sobom, a mlada žena nastavi umjesto njega postavljati pitanja i bilježeći Nadine odgovore. Nakon nepunih pet minuta, mladi se muškarac vrati, ljubazno se smiješeći.

- Hvala vam lijepa, gospođo. - zahvali učtivo, pa upitno pogleda suradnicu. - Gotovo?

- Upravo sam zabilježila posljednji odgovor - odgovori ona i ustane.

Ustaje i Nada i gleda u taj mladi par koji zrači snagom, životnom radošću i žao joj je što je došlo vrijeme rastanka. Ali takav je život. Ljudi dolaze i odlaze. Ona ostaje. Sama.

Nešto ju je probudilo u gluho doba noći, a ne zna što i to je muči. Vruće je, sparina ne popušta, ali tišina vlada, nema buke, nema prometa. Što ju je to probudilo?

Osjećajući neobjašnjivu tjeskobu, starica se zagleda u mrak, pa u sjećanju još jednom preleti jučerašnji dan. Uznemirenost nije nestajala i Nada se odjednom sjeti svoje mukotrpno sakupljane ušteđevine: 7 000 njenih kuna leži u ormaru, između plahta, a toalet, koji je mladi muškarac upotrijebio, nalazi se točno nasuprot njene sobe. Je li moguće da …

Sad već Nada drhti, pa ustaje i primjećuje bol u nogama, ali ga ignorira, pobjeđuje. Dobrza do ormara, otvori ga i podigne dvije plahte, a bjelina joj udari u oči, u lice, u dušu ... nema plave omotnice, u kojoj ...

- Ohhhhhhhhhh! - jekne Nada, a noge, te bolno natečene noge, popuste i ona se stropošta na uglačani parket, a dok pada i dalje gleda u mjesto na kojem je ležala plava omotnica, a u njoj spremljen novac upravo za ovo što ...