Ubod

Ubod

Berisav, zvani Bero, ne može vjerovati svojoj sreći. Drži za ruku prekrasnu djevojku duge i plave kovrčave kose, nebeski plavih očiju i laganim je korakom vodi prema plaži, usamljenom mjestašcu okruženom strmim stijena, koje plažu sakrivaju od radoznalih pogleda. To mu baš i treba: mirna i tiha plaža u ovoj sparnoj, jako vrućoj ljetnoj noći. Na njoj je već nekoliko puta ljubakao sa raznim krasoticama, ali još ni jedna nije bila ovako lijepa, kao što je ova, koju drži za malu i toplu ruku i koja kao da savršeno pristaje uz njegovu.

- Još samo iza ove male uvale - reče djevojci poluglasno, kao da se boji narušiti vječni i tihi šum mora u vrućoj noći. - To je moja plaža, malo tko zna za nju.

- Jesi li mnogo djevojaka odveo na nju? - upita ga Srebrenka.

- Ma od kud ti sad ta luda misao? - upita je Bero, ali vidjevši njen nasmijani pogled, nasmije se i on. - Priznajem bilo ih je nekoliko. Pa imam devetnaest godina, zar ne? Ali ni jedna nije bila ni izdaleka toliko lijepa kao što si ti.

- Da, baš! - frkne Srebrenka, ali gode joj mladićeve riječi i uživa u njihovom odjeku u svojoj ustreptaloj nutrini.

- Istinu ti kažem! - reče Bero i nagne se nad nju, zastavši na tren prema putu u raj. - Zbilja misliš kako lažem?

- Ne mislim - odgovori Srebrenka. - Samo te zadirkujem. Volim kako ti se oči zasvijetle na mjesečini, dok se braniš.

- O, pa ti se rugaš sa mnom - reče on i zagrli je čvrsto je pritisnuvši uz uzbuđene grudi.

A noć je počela dosadno, da dosadnije nije mogla početi. Lutao je sa prijateljima iz kafića u kafić i nigdje im se nije dopalo i kad je već pomislio kako je ovo upropaštena noć, ništa od nje, ušli su u "Buda-bar" i usprkos polumraku koji je carevao u velikoj prostoriji, odmah ju je ugledao i pogled mu se zalijepio za plavu kosu. Nije mogao skinuti pogled sa nje.

- Navali - rekao mu prijatelj, koji je primijetio njihovu igru očiju. - Ne oklijevaj. Vidiš da te mala zove pogledom.

- Hoću - odgovorio je Bero. - Kad popijem pivicu.

- Ne! Idi sada. Poslije zajedno sa njom pijuckaj pivicu. Možda nešto ubodeš. Nisi već odavno.

- Ne tupi!

Srebrenka, sjedeći sa svojim društvom, sa kojim je doputovala na ljetovanje, na more, gotovo je odmah primijetila mladićev interes i nešto joj prijatno prostrujalo uz tijelo, mlado, čvrsto, željno milovanja. U sebi se molila da joj taj visoki mladić priđe i kad je primijetila kako se odlučnim koracima približava stolu za kojim sjedi, a pogled mu prikovan za njeno lice, osjeti grč u želucu, tihi treptaj uzbuđenja zahvati je, napne joj tijelo.

- Ide k tebi - šapnula joj prijateljica u uho, kiko੉ući se, a Srebrenka se zbog njenog smijeha osjećala nelagodno.

- Bog! - pozdravio je nemarno Bero i blago se nagnuo prema Srebrenki, kojoj još nije znao ime. - Bilo bi mi jako drago, kad bi popila nešto sa mnom. Da se bolje upoznamo. Ako nemaš ništa protiv.

Čim je izgovorio posljednju rečenicu, naljutio se na samog sebe, ali riječi više nije mogao vratiti. Ljepotica će ga odbiti, odao je malu nesigurnost.

- Idi! - rekla je Srebrenki prijateljica glasno i bocnula je u bedro, a čitavo se društvo nasmijalo. - Idi i uživaj.

Blago joj stisnuvši lakat, Bero ju je vodio prema kutu dugačkog šanka, tamo gdje će biti sami, neometani. Na putu do tog mjesta, doznao je kako se zove Srebrenka i dolazi iz Karlovca.

I eto, u što se pretvorila noć koja je tako dosadno počela. U lijepu avanturu imenom Srebrenka. Ovdje je, na obali, pored samog mora koje obasjava srebrna raskošna mjesečina i za koji trenutak …

- Evo nas - reče joj Bero i rukom zamahne prema maloj šljunčanoj uvali i na more koje je oplakuje i darežljivu mjesečinu, baš kao da je to sve njegovo, kao da je on osobno pripremio pozornicu za događaj koji slijedi, za koji nada da će uslijediti. - Stigli smo.

- Lijepo je - reče Srebrenka.

- Dođi - reče on uzbuđeno. - Idemo. Ispod one je stijene sitni pijesak. Tamo ćemo se smjestiti.

Pustila je da je vodi, tiho i poslušno, uzbuđena i razigranih živaca. Još malo, misli Bero, dok hoda prema pijesku po sitnim kamenčićima, još malo i početi će pravo uživanje. I osjeća sreću koja se sklupčala u njegovim uzbuđenim grudima i grije ga, grije neobičnom toplinom.

- Hoćemo li se okupati? - upita je sat kasnije, dok leže goli, znojni, zadovoljni, a more im šumi ljubavnu pjesmu.

- O da! - uzbuđeno reče Srebrenka. - Još se nikad nisam kupala u moru noću.

- Nikad? - upita Bero sa nevjericom u glasu. - Moraš to doživjeti. Zbilja je predivno noćno kupanje.

- Idemo! - uzvikne Srebrenka i skoči na noge.

Držeći se za ruke, goli, mladi, lijepi, osvijetljeni mjesečinom, radosno hodaju prema moru, koje kao da ih svojim šumom poziva u svoj topli zagrljaj. I kad su bili još samo nekoliko koraka udaljeni od njegovog slanog i vlažnog zagrljaja, Bero odjednom poklekne, a krik bola ote mu se iz grla i raširi iznad valova u noći.

- Što ti je? - uplašeno upita Srebrenka.

- Na nešto sam se nabio.

- Sjedni! - naredi ona. - Pogledati ću.

Bero sjedne osloni se dlanovima na mokri šljunak i podigne desnu nogu u vis. Srebrenka mu uzme stopalo u ruke i uplašeno se zagleda u njega.

- Igla! - reče tiho, ali sasvim jasno i uplašeno. - Nabio si se na iglu.

- Uhhhhhh! - jekne Bero. - Ako je ...

Nije bilo potrebno dovršiti rečenicu. Oboje su mislili na isto i znali su to, osjećali.

U bolnici, Srebrenka se ne odvaja od Bere, a on osjeća zahvalnost zbog toga. Iznenadila ga njena odlučnost, kojom je reagirala.

- Obucimo se i pronađimo taksi i pravac bolnica - bila je rekla, dok mu je pažljivo vadila iglu iz bolnog tabana i umatala je i vatu, koju je iščeprkala iz torbice. - A ovog ćemo vraga ponijeti sa sobom i pokazati liječniku.

Pokazali su. Odvezli se u Hitnu pomoć, gdje su ga pregledali, zatim odvezli u neki zavod kojemu su oboje zaboravili naziv.

- Ovdje ćemo vam dati cjepivo protiv hepatitisa B - reče mu mlada i zgodna liječnica. - Ali vrlo je važno da zapamtite, kako ne smijete nikako propustiti ići na pretrage nakon inkubacije potrebne za utvrđivanje hepatitisa C i HIV-a. Jasno?

- Nakon tri mjeseca na pretrage - ponovi poslušno Bero, omamljen brzinom kojim se događaji odvijaju i razmišlja o buduća tri mjeseca, tri mjeseca iščekivanja, strepnje, nadanja, koji će se činiti dugi poput tri godine ...

"Možda nešto ubodeš", prisjeti se rečenice svog prijatelja na početku večeri i gorko se osmjehne.

Srebrenka primijeti njegov gorak osmjeh i sagne se prema Beri i ne mareći za doktoričino prisustvo, blago mu poljubi usne. Mala utjeha. Sve što je preostalo.