Parada

Parada

Sebastian se ukoči: još ih ne vidi, ali čuje njihove glasove, glazbu, koja odjekuje ulicama bez prometa, a koji je zaustavljen za ovu priliku i zna da je čas kucnuo: još koji trenutak i suočiti će se sa njima. Sa onima koje prezire, koje mrzi, duboko mrzi. Hoće li biti na visini zadatka? Hoće li biti hrabar, kao što je njegov stari bio hrabar u ratu? Nada se.

Uzbuđenje Sebastiana trese, dlanovi su mu se ovlažili, usta osušila i osjeća želju za mokrenjem. Ogleda se oko sebe, brzo okrećući glavu, dok mu sasvim kratko ošišana i boje žita kosa bljeska pri svakom njegovom nervoznom pokretu: zlatnom se čini pod nemilosrdnim suncem koje prži sa plavih visina. Kapljice znoja sasvim je orosile, pa blistaju poput malih i dragocjenih dijamanata u kratkom žutilu.

- Što ti je? - upita ga Ivor, njegov prijatelj i sudioniik u pohodu.

- Ništa! - nervozno odgovara Sebastian.

- Nisi se valjda usro? - upita Ivor, a licem mu preleti osmjeh nevjerice: već je mnogo puta vidio Sebastiana na djelu, kako nekog nemilosrdno i vješto udara, prebija. A lice bi mu čitavo vrijeme bilo mirno, razvučeno u blagi cerek. A sad ovo!

- Ne tupi! - obrecne se Sebastian. - Piša mi se!

- Ah to! - Ivor se nasmije. -Ne brini, zaboraviti ćeš na pišanje, kad prvog pedera raspališ preko njuške.

Sebastian se smrknuto osmjehne, osluškujući nadolazeći žamor koji je postajao sve čujniji i sve bučniji. Još koji trenutak i stupiti će u akciju. Jedva čeka! A sve je počelo prije dva dana kad je ...

... šum novina iza Sebastianovih leđa, koje je čitao njegov otac, natjerao sedamnaestogodišnjaka odvojiti pogled od monitora u koji je zurio igrajući neku igru. Obično bi to bio znak, kako slijedi neka očeva duhovitost, na koju bi se Sebastian gotovo uvijek radosno nasmijao. Stari mu je bio uvijek nabijen ironijom. Prema svemu i svakome.

- Prokleti pederi! - promrsio je Anton Raban, Sebastianov otac, krupan četrdesetogodišnjak srednje visine, širokih leđa i olujnih očiju. - Jesam li se za ovakvu zemlju borio? Da bi po njoj stupale parade pedera?

- O čemu to govoriš? - upitala je njegova supruga Danijela.

- O ovome! - Anton je udario dlanom po novinama tako snažno, da je odjeknulo poput pucnja. - Prokleti pederi žele održati paradu!

- Paradu? - upitala je sa nevjericom u glasu Danijela, sitna i plavokosa, gledajući sa obožavanjem u svog muža, kojeg je od prvog dana poznanstva neizmjerno zavoljela i obožavala bez imalo kriterija. - Ma kakvu paradu?

- Pedersku! - izderao se Anton. - Zar ne govorim hrvatski više? Parada će proći našim glavnim gradom, da svima pokažu kako i mi imamo pedere!

- U Zagrebu? - upitala je Danijela instinktivno, ali kadd je ugledala smrknuti pogled svog Antona, brzo se osmjehnula i dodala: - A što se to nas tiče? Hvala bogu, u Rijeci toga nema. Neka se purgeri pederišu koliko god žele. Što se to nas tiče? Zašto se ti uzrujavaš?

- Ma što je tebi? - zagrmio je Anton. - Zar ne razumiješ kakvu će sliku o nama poslati svijetu?

- Ah, to! - uzviknula je Danijela i odmahnula rukom. - Pa valjda i u Zagrebu ima nekoliko pravih muškaraca, pa će im pokazati kako nisu baš svi za takve parade.

- Uh! - zaječao je Anton, prava ga istinska bol pogodila posred želuca, poput onog metka u onoj davnoj olujnoj noći i odbacio novine. - Što bih dao da sam u subotu u Zagrebu! Prosuo bih nekoliko pederskih zuba po zagrebačkom asfaltu sa velikim uživanjem. Isuse, kuda to idemo? Zašto smo se borili? Pederi nam marširaju glavnim gradom, a oni to nazivaju kulturom! Trebalo bi ih sve potamaniti! Nemilosrdno!

U subotu? U Zagrebu? Misao je odjekivala u Sebastianovoj nutrini i odjednom je u svojoj bujnoj mašti sedamnaestogodišnjaka ugledao sebe, sa čeličnom šipkom u ruci, kako stoji širom raskrečenih nogu, drži šipku objema rukama i nemilosrdno udara po našminkanim licima prokletih pedera koji pljuju po svemu onom što je sveto. Ima pravo njegov otac kad kaže kako bi ih trebalo sve potamaniti. I on bi, Sebastian, rado učestvovao u tome.

Istog trena kad je ta misao prohujala njime, uzbuđujući mu tijelo, draškajući mu maštu, Sebastian je znao da će otputovati u Zagreb, pratiti događaje sa strane i pažljivo odabrati trenutak napada. Razbiti će bar jednu pedersku glavu. Ivor će sigurno htjeti ići sa njim, pa i Ivor ih mrzi iz dna duše. Predložiti će mu kratki izlet i vidjeti što će sve ispasti od toga. U svakom slučaju, on, Sebastian, ide. Sa Ivorom ili bez njega!

Stupajući u šarenoj i razdraganoj gomili, koja nosi raznorazne transparente vitlajući njima i koja je više nego slikovito obučena, Ivan se nasmije svom prijatelju Salu. Prijateljuju već treću godinu, ali samo prijateljuju i Ivan je iskreno zavolio Salvatorea, kako mu je pravo ime, pa kad je čuo da mu prijatelj sa faksa odlazi učestvovati u Pride-paradi, Ivan se odlučio povesti za njegovim primjerom, mada on sam nije homoseksualac.

- Svatko ima pravo na izbor - objasnio je svoju želju za učestvovanjem, kad se Sal iznenadio. - Zbog toga idem.

I evo ga, hoda pored svoga gay-prijatelja, okružen gomilom kojoj po svom seksualnom opredjeljenju ne pripada, ali želeći doprinijeti nešto njihovoj borbi za jednakost, jer duboko i istinski vjeruje kako svi ljudi imaju ista prava, koja im pripadaju samim činom rođenja.

- Jesi žedan? - pita ga Sal i gura mu plastičnu bocuu mineralne pred lice.

- Daj! - odgovori Ivan osjetivši žeđ.

Buka je postajala sve jača i jača i Ivan se počeo opuštati. Hodaju mirno ulicama, tu i tamo im netko ponešto dobaci, ali ništa se strašnog ne događa. U početku su ga malo šokirali pojedini učesnici Gay prida, koji su, još malo, pa bili posve goli. Mahali su rukama, smijali se, a mnogi i ljubakali. Ivan se opustio i počeo uživati u paradi: još jedan korak naprijed prema priznavanju manjina. Užasavao se svake diskriminacije i vjerovao je u bolje sutra i želio dati svoj doprinos toj boljoj budućnosti, jer ne činiti ništa ...

Mobitel, u džepu njegovih traperica odrezanih nogavica zazvoni, ali Ivan ne čuje zvuk, već samo drhtaj na nozi, koji mu to govori. Shvativši, kako u ovoj gužvi i buci neće baš ništa čuti, Ivan potapša Sala po ramenu tražeći njegovu pažnju, nagne se prema njemu i povikne mu u uho:

- Mobitel! Idem tamo – vikne i pokaže rukom na rub žute zgrade - i čim završim razgovor, vraćam se.

Sal klimne i nastavi veselo podvikivati zajedno sa ostalim sudionicima parade, a Ivan se dugim koracima udalji, namještajući naočale koje su mu spuznule niz nos: znoj mu se cijedi niz lice. Stane uz zgradu, pored ulaza i jednom rukom čisteći naočale i kratkovidno žmirkajući, javi se na mobitel.

- Vidiš ovog? - upita Ivor. - Dolazi nam ko naručen!!

- Vidim ga! - Sebastian odlučno zgrbi ramena, izvuče željeznu šipku koju je do tada skrivenu držao u rukavu: samo je zbog toga i ponio košulju dugih rukava po ovoj vrućini. - Idemo! Sad!

U trenutku, dok mladić telefonira i nespretno pokušava očistiti naočale, sa leđa mu brzim koracima prilazi Sebastian, zamahne strelovito šipkom i pogađa ga točno po sredini glave.

- Evo ti, pederu! - viče Sebastian, oči mu se divlje sjaje, a osmjeh mu se pretvorio u vučje režanje žedno krvi.

Odjednom se iz nigdje stvore policajci i bace na Sebastiana, a Ivor, iskoristivši gužvu koja je odjednom nastala, izgubi se u gomili, prepuštajući svog prijatelja njegovoj ni malo lijepoj sudbini …

Točno u trenutku dok sjedaju za večernji obrok, telefon se prodorno oglasi i Anton Raban mršteći se ustane od stola.

- Nadam se da je to naš klipan - promrsi kroz zube. - I da ima dobro objašnjenje za svoj nestanak.

Do krajnosti zabrinuta za sudbinu sina koji je jednostavno nestao, Danijela pažljiva gleda smrknuto lice Antona i sluša njegove kratke, potvrdne riječi. Primjećuje promjene na njegovom držanju, iako joj je okrenut leđima i kad Anton nakon nekoliko minuta odloži slušalicu i okrene se prema njoj, uplaši se njegovog izraza lica.

- Prokleti klipan! - zareži Anton.

- Što se dogodilo?

- Dozvolio je biti uhvaćen! - bijesno odgovori Anton. - Eto što! Razbio je glavu nekom pederu i dok je to činio, policija ga ščepala! Glupan prokleti! A koliko sam mu puta rekao, kako nikad ne smije biti uhvaćen. Kako mora biti mudar, predviđati ...