Uvid

Uvid

Proteže se mačkasto na krevetu, besramno razotkrivena: golotinja joj blješti raskošnom ljepotom. Ravnodušan sam i ona to osjeća i ljuti je moja ravnodušnost i mačje joj oči zelenkasto sjaje: boja je to ljutine, koju pokušava sakriti. Igra igru koja se zove "Sve je u redu", a ništa nije u redu i ona to vrlo dobro zna, baš kao i ja, ali za razliku od mene, ona to ne može prihvatiti, pa laže samu sebe i što se više lažima uvjerava, više tone u mojim očima. U kaljužu manipulacije. U meni porađa prezir.

A nekad sam je volio, Katarinu, koju sam zvao Velikom, volio je divljom ljubavlju sve do onog kobnog trenutka, onog vrućeg poslijepodneva u ovoj istoj sobi, kad sam odjednom dobio uvid u njenu plitkoću. I prestao sam je voljeti. Istog trena. Samo tako.

Bio sam išetao iz sobe i vraćao se nakon desetak minuta, noseći svježe skuhanu kavu i kroz otvorena sam je vrata gledao, kako ona samu sebe gleda u malom ogledalcu, koje žene obično nose u svojim torbicama. Pogled joj je bio usredotočen, sve je oko nje prestalo postojati, shvatio sam odjednom. I ništa joj nije bilo važno, osim njenog odraza u ogledalcu, u kojeg je upravo hipnotički gledala. Divila se svojoj ljepoti i uživala u njoj. Kratki mi se trenutak, dok me Katarina nije ugledala, učinio dugačak i predugačak, dok su u meni počela bujati pitanja: tko je ta žena? Što želi ta žena? I mogu li joj to pružiti? Želim li joj pružiti ono što ona želi? I da li … a onda je Katarina podigla glavu, osmjehnula mi se, brzo odgurnula torbu koju je bila privukla na koljena i zadovoljno pljesnula rukama, poput djeteta.

- Oh! Kava! – uzviknula je. – Upravo ono što mi najviše treba.

Znao sam, odjednom sam progledao, kako to nije spontani uzvik zbog te male vruće i crne sreće: naslutio sam ispod vesele površine ravnodušnost. I počeo se pitati …

Osluškivao sam nekoliko dana svoje osjećaje, ali se osjećaji nisu micali, mirovali su, činilo se da su mrtvi. A sjećao sam se osjećaja na početku naše veze, kad smo tek postajali par, kad se ocean osjećaja svakog dana prelijevao i punio me i potapao, a ja uživao u grcanju, dok sam se borio progutati još više osjećaja, još slasti ... uvijek još ... nikad mi nije bilo dosta. Plime su osjećaja bile visoke i plutao sam na njima svakog trenutka i svaki mi trenutak postao vrijedan sjećanja i želio sam ga pamtiti, zauvijek pamtiti, baš ovakvog kakav je, neuljepšan, jer nije mu trebalo uljepšavanje. Umotan u toplo poslijepodne, zalazećeg sunca, dok se noć približava, osjećaj je lebdio nad našim tijelima i grijao nas svojom blagom prisutnošću. Nije nam trebao pokrivač.

Ponirao sam u njeno tijelo i naša su tijela ponesena trenutkom slasti pjevala pjesmu skladno, osjećajno, a opet u beskrajnoj nježnosti divlje požudno, kao da pokušavamo ubiti jedno drugo. A možda se i jesmo ubijali, tko zna. Svakako sam umirao pri tim susretima: svakog je puta jedan mali djelić mene umirao u njenom naručju i dok bih slatko umirao, u Katarininom sam oku čitao ushit: voljela je moje male smrti. Voljela je vladati, Katarina Velika! U meni je našla vjernog podanika, koji joj se pokoravao u svakom trenutku, ali onda to nisam znao: i opet sam sve pogrešno tumačio! Budala, kakav sam postao zaslijepljen Katarininom ljepotom i ljubavnim umijećem, smatrao sam da služim našoj ljubavi, ali u nje ljubavi nije bilo: služio sam njoj, Katarini, koja je imala velike prohtjeve, a koje sam radosno ispunjavao, nikada ništa ne sumnjajući, glupo uljuljkan u nježne valove ljubavi, koji su toplinom zapljuskivali moju dušu, moj um, prali me za nju, za Katarinu.

Odlučio sam joj reći, kako u meni više nema žara, nema ni malo plamena, samo tmina i kako je kraj između nas dvoje već ušao u naše živote. Od sada će biti bolje da pođemo svatko svojim putem. Ali Katarina nije tako mislila, još manje osjećala: bila je uvjerena kako se sve odvija baš onako kako ona želi da se odvija. Zar nije tako čitavog njenog razmaženog života?

Zatim je poželjela dijete, Katarina. A ja sam bio tu i morao sam joj poslužiti za ostvarenje želje. Nije me pitala želim li dijete, osjećam li potrebu za njim, ili bilo što drugo. Ništa! Šutjela je o djetetu, dok je iz mene izvlačila posljednji atom snage, potičući vješto moju strast: dok sam vjerovao kako želi mene i osjećao sreću u njenom naručju, ona je mislila na "njega", na moguće dijete, nešto još nedefinirano, ali u njenom umu i te kako prisutno i još koliko priželjkivano.

Kažu, kako misao oblikuje stvarnost, pa mi tako prije pola sata, smiješeći se prepredeno, oblizujući se mačji, rekla kako će uskoro postati majka. Nije rekla da ćemo postati roditelji ili da je zanijela ili bilo što drugog, što li se već govori u takvoj prilici. O, ne! Samo je istresla iz vreće zveckajući svojim željama koje su postale riječi.

- Moram ti reći, da ću postati majkom.

Gledam je i osluškujem osjećaje u svojoj dubokoj nutrini i ne čujem ništa i to me raduje i plaši. Na kraju postajem oprezan.

- Postati ćeš majkom? - ponavljam mirno i tiho, stojeći gol pored prozora i gledajući Katarinu isto tako golu, kako se širi na krevetu, rukama milujući čvrsti i napeti trbuščić, koji bi uskoro trebao groteskno narasti i postati njen dominantni dio. - Ako se mene to tiče, a sudeći po tome što me obavještavaš tiče, znači li to kako očekuješ dijete sa mnom?

- Logika ti je neoboriva - reče ona podrugljivo, mazno se protežući, mameći me: tijelo joj se zmijski uvija i presijava na poslijepodnevnom suncu, koje je na zalazu.

- Nikad nismo razgovarali o djetetu - kažem mirno.

- Pa? - upita Katarina, sjeda i pali cigaretu.

- Pa ništa - kažem i prstom upirem u cigaretu. - Tako se ne ponaša buduća majka.

- A kako se ponaša buduća majka? - pita ona i dalje podrugljivo.

- Ne znam - priznajem joj oblačeći traperice. - Želiš li to dijete?

- Zar misliš da bih zanijela da ne želim? - odvrati ona i upitno me gleda, ne ispušta iz vida. - Pa nisam glupača!

- A ja jesam? Glup? - pitam je.

- Zašto tako misliš? - pita me Katarina, dok sam ja siguran kako točno zna zašto tako mislim.

- Ma nije važno - kažem joj. - Hajde, obuci se. Vodim te na večeru.

- Na večeru? - Katarina živahno iskače iz kreveta i grabi zelene gaćice, nemarno odbačene na parket. - Vodiš buduću mamicu na večeru? Znači li to, da se ne ljutiš na mene?

- Ne ljutim se, naravno.

Hodamo toplim večernjim ulicama, noć se spušta, večera je iza nas, siti smo, zadovoljni. Polako šećemo gradskom vrevom: kao da su svi večeras izašli iz svojih domova u toplinu ljetne noći. Vreva ljudskih tijela i buka prometa i smrad benzinskih para. Čari gradskog života.

Stojeći na rubu pločnika, dok okruženi gomilom šetača čekamo na zelenilo semafora, Katarina pali cigaretu. Ne gledam je: mrzim njeno pušenje, a pogotovo mrzim kad puši na ulici. Čudno, sjećam se kako mi u početku poznanstva to uopće nije smetalo, a sad mi kida živce. Stojim ukočeno pored nje, sa Katarinine lijeve strane i zurim uokolo. Uopće ne odajemo da smo par, da smo zajedno. Dvoje prolaznika, dvoje stranaca, koje ništa ne povezuje, čekaju na slobodan prijelaz jedno pored drugog u bezimenoj gomili.

Pažljivo gledam, procjenjujem, ali to ne odajem, pa kad je trenutak stigao, točno sam ga osjetio, zaplamsao mi plamen u dnu stomaka, plamen koji Katarina više nije imala snage, a vjerojatno ni želje čak ni upaliti, nikako rasplamsati. Čitavo mi se tijelo napelo, a toplina jurnula i pretvorila se u vrućinu. Samo je misao bila hladna, ledena. Znam: sad ili nikad! Trgnem nevidljivo ramenom i udaram Katarinu snažnim udarcem gole mržnje. Katarina vrišteći i lamatajući rukama uzaludno nastoji povratiti izgubljenu ravnotežu i pada pod jureći autobus, dok ja polako, krajnje polako, koraknem malo u lijevo i unazad i više nitko ne može reći kako sam se nalazio pored nje. Nastaje vriska i strka, a ja se sve više, stopu po stopu udaljavam i dok se spremam na odlazak, začujem glas, dubok, promukao:

- Jadnica! Gotova je. Barem se nije mučila.

Ne okrećem se. Znam kako svi bulje u ono što leži na asfaltu i što je do malo prije bila Katarina. Ne osvrćem se, udaljavam se mirnim i tihim koracima, a umjesto Katarine, prati me oslobođenje.