Punoljetnost

Punoljetnost

Osamnaest godina. Danas joj je osamnaest godina. Podmetnuvši dlanove pod glavu, pod svoju gustu i smeđu i dugu kosu rasutu po jastuku, Leonarda se zadovoljno osmjehne u polutami svoje sobe, u svom vlastitom malom carstvu. Punoljetna je! Jedva je dočekala ovaj dan, ovaj trenutak, kad joj više neće nitko moći govoriti ovo smiješ, ovo ne smiješ ... nema više zabrani, nema više skrivanja, strepnji ... slobodna ... konačno je slobodna! Osamnaest! Bilo je dana, kad je najozbiljnije pomišljala, kako neće doživjeti ovaj dan. Ali izdržala je, sve je izdržala i od danas je sve drugačije.

Dok joj pobjedonosan smiješak obasjava lice, Leonarda odgrne sa sebe plahtu, pa gotovo iskoči iz toplog kreveta. Kroz spuštene rolete dopire danja svijetlost: dan se već uvelike razmahao, čuje se brujanje i buka, grad diše, živi, mahnito pulsira, miješa ljudske sudbine. Gola, na njoj su samo u minijaturne crvene gaćice, Leonarda priđe prozoru i podigne rolete. Neka sunce uđe u njenu sobu, u njen život, neka je obasjava i grije. Trenutak stoji pored prozora i gleda u beskrajno plavetnilo, a smiješak joj i dalje lebdi na lijepom licu. Zatim baci pogled na sat i shvativši da je gotovo prespavala čitavo jutro, brzo navuče traperice i bijelu majicu kratkih rukava.

Osvježena, čista, sa osmjehom koji joj i dalje titra na licu, iz kupaonice prođe kratkim hodnikom i uđe u dnevnu sobu, očekujući čestitanja, ali dočeka je ledeni zid šutnje, iako se u sobi, neudobno i napeto sjedeći na kauču jedno pored drugog, nalaze otac i majka, a brat joj, četiri godine mlađi od Leonarde, uplašeno i ukočeno stoji pored prozora i gleda dole niz šest katova na ulicu, kao da se tamo dolje tko zna što zanimljivog događa.

- Dobro jutro! - pozdravi Leonarda.

- Već je blizu deset - reče joj otac, bacivši pogled na sat, iako, Leonarda to osjeća, vrlo dobro zna koliko je sati.

- Kasno sam zaspala - pokuša se opravdati Leonarda.

- Ne zanima me - kruto joj odgovori otac: majka uporno šuti i gleda u neku nepostojeću točku i upravo taj pogled opomene, ali nedovoljno, Leonardu. - Danas ti je rođendan, punoljetna si i po zakonu nisam te više dužan izdržavati.

Leonarda se ukoči. Sve je očekivala, ali nikako ovo. Ne na današnji dan! Na njen rođendan. Ne danas kad bi trebala biti sretna. Zašto baš danas? Zar joj je otac toliko okrutan čovjek?

- Pretpostavljam kako znaš što to znači - reče joj on.

- Ti mi reci - ukočeno odgovori Leonarda: glas joj je drhtav, ali ima i tračak prkosa u njemu.

- Stvari su ti tamo - pokaže pokretom ruke otac u kut sobe, gdje Leonarda tek sad ugleda dvije velike prepune torbe: dobila ih je na poklon od roditelja za prošli rođendan. - To je tvoje. Osobno sam sve spakirao. Uzmi to i nestani iz naših života. Idi živjeti sa svojom ljubavi. Ovdje nećeš više! I ne dolazi. Nemaš više što tražiti ovdje!

Leonarda baci pogled prema majci, ali joj majka obori glavi, skupi ramena, a želja za nestankom vriskala je iz položaja njenog sitnog tijela. Nema pomoći, shvati Leonarda. Nema pomoći. Majka je stala na stranu oca, a braco ... pa, pitanje je koliko on shvaća od svega ovoga. Četrnaest će mu uskoro biti i možda nešto i zna o tim stvarima. Današnji klinci ...

- Zašto mora biti ovako? - upita Leonarda i prkosno, prvi put u svom mladom životu, zapali cigaretu ispred roditelja.

- Sama si ovo izabrala - odgovori joj otac zureći u cigaretu u njenoj ruci i gadljivo stišćući usne. - Nemoj misliti, kako si zbog cigarete u ruci i slobodnog seksa odrasla osoba. Nadao sam se, o kako sam se nadao! Priželjkivao sam da je ta ludost samo privremena, mladenački hir, ali uzalud. Ponašaš se i dalje onako kako se pristojne djevojke ne ponašaju. Misliš kao si pametna, kako sve znaš i naše te se molbe i preklinjanja ne tiču. Ali sjetiti ćeš ih se jednog dana. Još si ti nezrela i ništa ne znaš o životu.

- Možda ništa ne znam o životu - reče Leonarda, a oči joj se cakle: na rubu je suza, ali prokleta bila ako zaplače pred njima! - Ali znam toliko, da roditelji obično ne izbacuju vlastitu djecu na ulicu. Umjesto rođendanskog čestitanja.

- Ponavljam, sama si izabrala. I više se nema što reći.

- Kriva sam što volim? - upita Leonarda i prkosno ga pogleda. - I moram zbog toga ispaštati?

- Ne upotrebljavaj riječi kojima ne shvaćaš značenje! - vikne joj otac i u uzbuđenju skoči na noge, pa se nagne prema njoj preko malog staklenog stolića, koji stoji između njih. - Što ti znaš o voljenju? Tvrdiš da si se zaljubila, a ja to zovem zaluđenošću, stranputicom! Pa to je ... pa to je ...

- Reci! - Leonarda se posprdno nasmije. - Reci konačno: što je to?

- To je nenormalno! - vrisne njen otac, a licem mu preleti crni oblak bijesa. – Izopačeno! Odvratno! Eto što je! Kako možeš tvrditi da si zaljubljena u ženu?

- Zato što je to istina!

- Ti si nastrana! - zaviče joj otac, pa ponovo sjedne i obgrli ženu, tražeći podršku od nje.

- Nisam nastrana! - odbrusi Leonarda. - Pa mnogi su ...

- Ne zanimaju me mnogi! - izdere joj se otac. - Proklete lezbače i pederčine me se ne tiču! Mogu otići do vraga, ako se mene pita. Svijet bi bio bolji bez njih! Ali tičeš me se ti! Moja kćerka!

- Ako sam ti kćerka, zašto me ne prihvatiš ovakvu kakva jesam?

- Jer to ni si ti! - odvrati joj on, crven zbog pravednog gnjeva, koji ga je čitavog obuzeo. - Sve dok nisi upoznala tu ...

- Rajka joj je ime - dobaci Leonarda: nešto je tjera da ga izaziva. - Zašto ne izgovoriš njeno ime?

- Za mene je ona bezimena! Otela mi je ...

- Nitko mene nije oteo! - prekine ga Leonarda. - Tu sam, zar ne? Ista kao što sam bila i prije nego li sam upoznala Rajku. Nitko me nije oteo od tebe, ali me ti tjeraš od sebe.

- Nije istina! - usprotivi joj se otac. - Još uvijek možeš ostati. Biraj: ili mi, tvoja obitelj koja te voli, ili ona ...

- I Rajka me voli - reče Leonarda. - A i ja nju volim.

- Ako si tako odlučila ... - reče otac i rukom po drugi put mahne u pravcu nabijenih torbi.

- Idem! - prkosno reče Leonarda. - I neću se nikada više vratiti.

Stojeći ispred zgrade, dok joj torbe leže pored nogu, Leonarda drhtavim rukama izvadi mobitel, pa nazove Rajku. Što ako ... ne smije ni misliti na tu mogućnost. Rajka je voli, zna to i ...

- Sretan ti rođendan, ljubavi! - čuje Rajku koja joj veselo, gotovo da i ne govori, već pjeva, upućuje čestitke i lijepe želje.

- Molim te, ljubavi! - uspije je jedva prekinuti Leonarda - Poslušaj me pažljivo, molim te ...

- Oh, bože! - uzvikuje Rajka. - Koje li okrutnosti ... Ništa ne brini, molim te. Čekaj me tu: za pola sata sam kod tebe. Ništa ne brini, molim te ...

Stoji ukočena, šok još nije prošao. Ali se više ne boji. Rajka je nije izdala: njena Rajka će se pobrinuti za sve. Ona zna što treba poduzeti. Trideset i pet joj je, zaposlena, neovisna. Prava žena. U njenim je rukama sigurna.

Nikad neće zaboraviti onaj prvi dodir, nježni dodir Rajkine ruke na svom tijelu. Zadrhtala je i pokušala se prisjetiti dodira muških ruku, jer bilo ih je, naravno, ali ništa se nije moglo usporediti sa ovim dodirom Rajkine ruke, nježne i znalačke, koje su otkrivale nepoznate naslade. Sve je nestalo, sve potonulo u zaborav, dok ju je Rajka iskusnim pokretima milovala, otvarajući joj tijelo poput cvijeta. Pripremajući je na novo iskustvo. Nestala su sjećanja na muške ruke, na njihove dodire, više nisu bili ni malo važni.

Ovo je ono što je čekala čitavog svog života. Zbog toga nije osjećala uzbuđenje u muškarčevom zagrljaju. Ovo je njoj potrebno, ovo želi, mislila je, osjećajući požudne, a opet nježne poljupce između bedara i milujući Rajkinu kosu i želeći da trenutak nikad ne prestane, da vječno traje, da se utopi u zadovoljstvu koje joj preplavljuje tijelo.

Konačno se našla. I više se nikada neće izgubiti.