Ljubav ili tlapnja

Ljubav ili tlapnja

Čuj, stari moj: molim te, nemoj mi prodavati te stare fore! Kažeš, ljubomorna je jer me voli? Ma fućkam ti ja na takvu ljubav, prijatelju, kad me ona guši sa njom. Pa to jednostavno nije u redu tako postupati prema bilo kome, a ne prema onome koga navodno voliš. Ili prema kome si nekada gajio nježne osjećaje, ako ga već nisi volio. Čemu takvo nerazumno ponašanje? Svojim ponašanjem sve uništava! Svaku uspomenu. Čak i ono što je bilo najljepše između nas, sad se čini uprljano, jer pitam se ... otvorila je pitanja i ta su nam pitanja zatrovala vezu, nismo više mogli uživati, a da se ne pitamo ...

Po mome, vjerovati onom koga voliš, osnovno je. Nema li toga, prijatelju, što ostaje? Samo valjanje u krevetu. A to mi ne treba! Čitav sam se sam svoj jebeni život valjao u krevetu i mislio kako jebeno dobro uživam, a sad uviđam da nije bilo tako!

Znaš, kad sam prvi put legao sa njom, da se biblijski izrazim, mislio sam da ću se rasprsnuti od osjećaja punoće koji me čitavog obuzeo. Bio sam iznenađen onim što sam osjećao, nisam vjerovao kako je to moguće. Ali je bilo moguće, postalo je moguće. Sa njom. Samo sa njom. I ja sam zahvaljivao svim bogovima što su mi podarili to iskustvo, za koje sam prije, nego li sam ga sa njom doživio, bio sasvim uvjeren kako nije ništa drugo nego pjesnička tlapnja.

Nije tlapnja, vjeruj mi prijatelju, nije tlapnja. Ali mi se čini kako je za nju bila tlapnja. Možda ne odmah u početku, ali kasnije svakako. A znaš li zašto je za nju prava i iskrena ljubav postala tlapnja? Znaš li, prijatelju? Jer je nije mogla podnijeti. Jer je neprestano sumnjala. Jer ju je izjedala ljubomora. Jer je bila nesposobna progovoriti iskreno. Jer je bila sebična.

Da, sebična! Istinu ti govorim. Kako drugačije nazvati njeno ponašanje? Sumnjala je u svaku moju riječ: pa to dokazuje njeno ponašanje, zar ne? Nije imala razloga ne vjerovati mi. Bio sam iskren prema njoj onako, kako ni prema kojoj drugoj ženi u svom životu nisam bio iskren. I nije mi vjerovala. Jesu li u pravu oni, koji tvrde kako žene ne mogu podnijeti istinu i kako vole biti lagane?

Ne znam, stari moj, ne znam. Ali nju nisam lagao nikad, nisam je želio lagati, mislim da je čak i nisam mogao lagati. Ali sam zato neumorno lagao samog sebe, zanoseći se mišlju kako ona cijeni i poštuje moju golu i neuvijenu istinu, a ona je neprekidno sumnjala, a svoje sumnje nikad nije podijelila sa mnom. Za nju je tlapnja postala stvarnost, istina, nepobitna realnost. Sama je tako izabrala? Svoju tlapnju. Ali je to ne sprečava da krivi mene, jer ja sam taj koji nije htio, nije shvatio … a što to? Ne znam! Jer ne govori!

I što ja mogu tu učiniti, prijatelju? Preostaje li mi išta činiti? Ili mi je u samom početku odrezala sve putove svojom tlapnjom. Za koju je uvjerena kako je istina.

Što? Da li žalim? Za čime, prijatelju? Učinio bih ponovo sve isto, kao što sam i učinio. Ne žalim. Ni za čime. Osim, možda za …