Vrući dani, lude noći

Vrući dani, lude noći

- Ne odlaziš na kupanje - reče Sanjin i otpije gutljaj ledene vode. - Nikad ne odlaziš na kupanje. Zašto?

Vrućina je. Velika. I ne odgovara mi se na pitanja. U stvari, uopće mi se ne razgovara. Bio sam sasvim zadovoljan sve do onog trenutka kad je Sanjin progovorio. Od tada pa na dalje, kava je već manje prijala, lijepe žene kao da su rjeđe prolazile pored nas.

- Ne da mi se - kažem mu odgovor koji i nije odgovor.

- Radoznao sam - reče Sanjin i škilji u mene zelenim pogledom. - Hoću li čuti dobru priču?

- Nema priče!

- To ti pričaj drugom - kaže on i nastavlja govoriti, ali ga ne slušam: pogledom bludim po razgolićenim ženama koje prolaze tik do našeg stola za kojim sjedimo i pijemo kave.

- Da mi je znati gdje ti misli blude ... - kaže Sanjin i rukom daje znak mladoj, visokoj i lijepoj konobarici. - Molim, još jednom isto.

Obojica gledamo za njom, dok se udaljava od našeg stola: hod joj je klizeći, brz, lagan i uživamo u njemu.

- Hoćeš li mi reći? - pita Sanjin.

- Što?

- Pa zašto se ne brčkaš u moru?

- Ne znam plivati - kažem mu i uživam u njegovom iznenađenju.

Volim plivati. U stvari, volio sam plivati i dane provoditi pržeći se na suncu, u ona stara i daleka vremena, koja se sada čine tako dobrima. Nije bilo ozonskih rupa i more je bilo čisto i Beatlesi su svirali posvuda oko nas. Ljudi su nosili tranzistore sobom na plažu i uživali u dobroj glazbi slavnih rokera.

I naša je klapa imala svoj tranzistor, pa kad bi se začula neka trenutno popularna pjesma, svi bi pobožno zašutjeli, stisnuli se oko tranzistora i slušali. I uživali. I u dobroj glazbi i u svojoj mladosti. Činilo nam se da smo besmrtni, mladi bogovi dvadesetogodišnjaci, prepuni snage i iskustva kojeg smo stekli ploveći, jer većina je nas već imala iza sebe pet ili šest godina plovidbe. Para smo imali, činilo nam se i za bacanje i jedine prepirke koje smo vodili u našoj klapi, bile su oko toga tko je slijedeći na redu platiti turu pića.

Pili smo mnogo, tog ljeta, hladeći se bezbrojnim bocama piva, koje smo neumoljivo praznili. I ludirali se. Neprestano. Bezbrižna mladost u vrućem ljetu. I razgovarali o ratu u Vijetnamu. Osuđivali Amere, kao što ih je osuđivala čitava mladost svijeta.

Jedne smo subote rano počeli, Bruno, Milivoj, Stipe i ja. Nije još bilo ni devet, a mi smo već bili na plaži, bolje rečeno pored plaže, jer sjedili smo u obližnjem lokalu, u šumarku, a ledene boce piva već se nalazile na stolu. Pušili smo i pili i oštrili se za subotnji ples. Još nije bilo disko-klubova.

Čitav dan tako. Sa vrlo malo ulaska u more, tek toliko da se malo istrijeznimo, razbistrimo mutne poglede, pa bi se ponovo vraćali za šank, pili i prisjećali se doživljaja sa svojih plovidbi.

Ono što se događalo na plesnjaku, nije bilo za vjerovati. Kući smo svratili samo istuširati se, presvući se i već smo ponovo bili zajedno, nerazdruživi, prijatelji do smrti, kako smo često govorili. Potoci piva slijevali su se za našim stolovima, tri smo stola spojili, društvo je naraslo. Okruženi lijepim djevojkama uživali smo i sve bi, možda, bilo dobro, da odjednom nije za našim stolom izbila prepirka.

- Dosta mi je! - uzviknula je sitna smeđokosa Nedjeljka i odgurnula nasrtljivu Brunovu ruku. - Prestani me pipkati!

Nismo previše obraćali pažnju, jer često se njih dvoje znalo posvađati, ali te večeri, baš pred sam kraj plesa, jedanaest se sati približavalo, odjekne šamar i svi iznenađeno umuknemo i zagledamo se u par koji se čitavu večer prepirao. Šamar? Za našim stolom? To je ipak malo previše!

- Zašto si to učinila? - upita Bruno, smeteno trljajući obraz i piljeći u Nedjeljku, koja je ustala.

- Gotovo je! - odgovorila je ona. - Odlazim i ne želimm te više vidjeti!

- Nisam te to pitao? - pijanom upornošću nastavi Bruno. - Pitao sam te zašto si me ošamarila?

- Znaš ti zašto! - vrisne Nedjeljka, a smeđa joj se kosa gnjevno zatrese. - Odlazim i ne zovi me. Neću ti se vratiti.

- Idi - pijanom dostojanstvenošću reče Bruno i mahne rukom. - Idi. Neću te zvati. Ne trebaš brinuti oko toga.

Sa suzama u očima i okružena ostalim djevojkama, koje su je tješile, Nedjeljka se okrene i napusti nas, a naše djevojke otišle za njom. Odjednom smo za stolom ostali samo mi, muškarci. Jedno smo vrijeme buljili smeteno jedni u druge, a onda, Milivoj upita glasno ono što smo se svi mi pitali u sebi.

- A što sad?

- Ništa! - odgovorio je bijesno Stipe. - Izvisili smo svi zbog ovog majmuna koji ne zna držati svoje šape k sebi.

- Polako – umirivao ga Milivoj. - Dogodilo se. Nećemo se valjda zbog toga posvađati?

- Ja sam kriv - neočekivano je priznao Bruno - i jja ću se iskupiti.

- Kako? – upitao je Marsel i već se počeo ceriti, naslućujući što će se izroditi iz toga..

- Kupiti ću nekoliko baksi piva, pozvati dva taksija, jedan za nas, drugi za pivo i pravac Pećine. Noćno kupanje! I lokanje do zore!

Uz more, ležeći goli pod blistavim zvijezdama, dok se pivo hladilo u moru, pretresali smo događaj večeri, kad je Bruno još jednom poludio.

Odjednom je ustao i počeo se penjati uz stepenice, pokazujući nam mjesečinom obasjanu blještavo-bijelu stražnjicu.

- Ma gdje si krenuo, pijana budalo? - viknuo sam za njim.

- Na skok! - odgovorio je i nije se okrenuo.

- Pijan je ko klada - reče Stipe. - Šiznuo je.

Gledali smo omamljeni kako Bruno stoji na vrhu strme stijene, mjesečina ga kupa i čas kasnije se vine u noć, u crnilo. Začujemo pljusak i nekoliko pljuskanja i frktanja i evo njega.

- Bilo je dobro - rekao je i otvorio slijedeću bocu. - Trebali bi pokušati.

- Ti si lud! - reče mu Stipe. - Tu je plitko. Buddi sretan što si dobro prošao.

- Nisam ja dobro prošao - ispravi ga Bruno. - Ja dobro skačem. I idem ponovo, još jednom skočiti.

- Nemoj biti budala! - reče mu Stipe. - Ne radi to.

I ponovo smo ga gledali, kako se Bruno gol, mlad i lijep poput boga, po mjesečini penje uz stepenice, staje na sam rub desetak metara visoke stijene, koči se i skače.

Ali ovog puta nije izronio veselo frčući i pljujući more. Posrćući, uplašeni, potrčali smo k njemu i okružili ga, a Bruno je, raširenih ruku i nogu plutao, a glava mu bila nakrivljena pod nemogućim kutom.

- Slomio je vrat - rekao je Milivoj i to se pokazalo istinitim, kad smo ga konačno uspjeli odnijeti do bolnice i ...

- Nisi ni taknuo piće koje sam naručio - optužujuće mi reče Sanjin i vraća me u sadašnjost. - Mora da je sjećanje vraški dobro bilo. I morati ćeš mi jednom to ispričati. A sad otpij malo, čini mi se da ti je potrebno.