Zajednički

 

   Nakon dugačkih tri mjeseca i dva dana ponovo je sretnem. A gdje drugdje, nego na kompu. Sve nas je spojila ta kutija. Sjednem za monitor, kliknem na ikonicu "Messenger" i ugledam njezin nadimak. "Tree" piše, a ja se ukočim gledajući u ta slova. Znam, kako sa "druge strane", sjedi ona, Adria, moja zabranjena ljubav. Znam da i ona zuri u moj nadimak i isto se tako osjeća. Ili slično. Poznajem je.

   Ah, k vragu, mislim se, dok gledam u monitor, pa ne mogu se ponašati dječje i pretvarati se da ne vidim kako je i ona prisutna. Poslati ću joj poruku-pozdrav.

   "Halo" napišem joj. "Jesi dobro?"

   "Pa i nisam baš" odgovori ona odmah.

    Tu smo. To sam i očekivao. I nisam očekivao. Prije će biti da sam se nadao. I nisam nadao. Osjećaji su u meni potpuno podijeljeni. Rastrzan sam njima. Odlazak Adrie mi je teško pao, ako se može govoriti o odlasku, jer živi ni petsto metara zračne linije dalje od mene. Nije to odlazak u pravom smislu te riječi, već zajednička odluka da se više ne viđamo.  Kao da je na Marsu, što se mene tiče. Odlučio sam je prežaliti, preboljeti, zaboraviti, jer moram zaboraviti. Nemamo budućnosti, nemamo ništa, osim osude društva i stida ... i ne mogu! Misli mi se neprekidno vraćaju na nju i na sve ono što smo zajedno činili. I što bih i sada volio činiti. Sa njom. A ne smijem, ne smijemo!

   "Što je?" napišem i pošaljem.

   Ništa. Ne odgovara. I upravo u trenutku kad sam pomislio kako je razgovor gotov, kako će se ponovo okružiti šutnjom, kao što smo se bili dogovorili prije više od tri mjeseca, zazvoni mobitel i znam da zove ona, Adria. Ne može izdržati šutnju. Postalo joj preteško breme.

   - Jesi bolesna? - pitam je, nakon što sam munjevitim pokretom zgrabio malu i urlajući spravu.

   - Nisam - kaže ona jedva čujno.

    Osluškujem joj disanje i želja za njom se budi u meni. Nastojim je prigušiti, ali ne uspijevam. Nikad ni nisam.

   Kad je zaigrala iskra i spojila nas munjom strasti, ni za što nismo marili. Hranili smo svoju glad jedno za drugim pomamnim zagrljajima i zabranjivali misliti o bilo čemu. Jedino na što smo mislili, bilo je to koliko se želimo i kako ništa drugo nije važno i za ništa nas nije briga. Rastapali smo se u zagrljajima, gubili sasvim. Ali otrežnjenje je došlo. Moralo je doći! Primjećivao sam tu i tamo poneki skriveni i zamišljeni i tužni pogled i znao sam o čemu razmišlja moja Adria, koja nije smjela biti moja, jer sam i ja o istome razmišljao i osjećao krivnju, krivnju do neba. Koja me boljela, bacala u ludilo i od koje sam nastojao pobjeći, ali nisam mogao. Jedini način bježanja, bio mi je stapanje sa njom, sa Adriom, jer u tim trenutcima nisam razmišljao, a nije ni ona. Gubili smo se u svojim svjetovima, koji su nas povezivali, dok bi nam se tijela njihala, zajednički, zajednički. A to nam zajedništvo bilo uskraćeno. Pa smo ga krali i grabili potajno i vječno ga bili gladni. Ne razmišljati postalo nam je nedostižan san, cilj prema kojemu smo trčali, a na nogama smo imali olovne čizme. U trčanju se nismo pomakli sa mjesta.

   - Morala sam ti čuti glas - javi se nakon podužeg čekanja.

   - Znaš da to nije dobro - kažem tiho, utučeno.

   - Znam - potvrđuje ona i zamišljam njen tužan smeđi pogled. - Ali nisam mogla odoljeti.

   - Moramo odoljeti, Adria - kažem joj tiho, sugestivno, a želim je i znam da je ne smijem željeti, a želja u meni usprkos tome raste. - Ne smijemo se viđati. Jednostavno ne smijemo.

   - Ne mogu! - zajeca ona i njen se plač prospe po meni i umota me oblakom tuge. - Usprkos razumu, volim te. I ne mogu ništa promijeniti. Ne mogu! Pokušala sam, kunem se da sam pokušala!

   - Smiri se, molim te, Adria - tiho je molim.

   - Lako je tebi ... - reče ona plačno.

   - Nemoj tako, Adria ...

   - Ti si jak, a ja ... stalno plačem ... ne mogu prestati plakati ...

   - Adria ...

   - Ne ponavljaj mi ime! - uzvikne ona. - Boli me!

   - Molim te, smiri se!

   - A ja tebe molim, još samo jednom, još samo ...

   - Ne! - prekidam je grubo, namjerno grubo. - Ne! Nema više ni jednog puta! Gotovo je, Adria! Gotovo! Mora biti gotovo!

   Njen plač dopire do mene i budi se želja koja se savila u meni, želja da je pozovem k sebi, zagrlim još jednom, još samo jednom ...

   - Odlazim, Adria - kažem joj, jer jednom joj moram reći. - Odlazim za koji dan.

   - Gdje odlaziš? - pita brzo, vičući.

   - Nije važno! Neću ti reći. Stan sam prodao i uskoro me neće biti u gradu. Molim te, ne otežavaj nam, dovoljno nam je teško. Izdrži još nekoliko dana, molim te.

   - Mislio si otići bez riječi - optuži me ona: šutim jer nemam što reći, to je, naravno, istina. - Odlučio si?

   - Odlučio sam - odgovorim. - To nam je jedini izlaz.

   - Hoćeš li se javiti?

   - Hoću. Jednom. Kad prođe neko vrijeme.

   - Neće vrijeme zaliječiti rane - reče ona.

   - Znam, Adria.

   - Braco - reče ona tiho, potišteno. - Želim ti sreću.

   - I ja tebi, Adria - kažem, jer nisam jak poput nje i ne mogu je nazvati "sekom". - Budi sretna. Zbogom.

   - Zbogom - dahne ona.

   Ne znam jesam li čuo ili samo naslutio njen pozdrav. Nije mi sestra, već samo polusestra. Zajednički otac ... ali ipak dovoljno zajedničkog da naš san bude nemoguć, neodrživ.

  

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.