Nož

Nož

Zašto sad? Pitam se za vrijeme jutarnjeg brijanja i zurim u svoje neispavano lice, koje mi uzvraća pogled nemira. Primjećujem kako ogledalo nije sasvim čisto, ali nije me briga. Zašto sad? Pitanje se uporno ponavlja ovog jutra. Ne napušta me. Steže mi grudi.

Napustila me je prije nekoliko mjeseci i sasvim sam dobro podnio njeno napuštanje. Tako sam mislio. Do sada. Ali jutros, istog trena kad sam nakon kratkog sna otvorio oči, ošine me spoznaja poput groma: nema je uz mene. Nije ta misao bila najgora. O, ne! Slijedeća koja mi se prikrala i zarila mi crne kandže duboko u dušu, doslovno me utopila u sivu kaljužu bola. Leži pored drugog, u naručju je drugog!

Zurio sam u tamu i osluškivao bolno treperenje svakog živca. A bol se penjala, polako penjala i osvajala me, sve dok i sam nisam postao jedna velika vrišteća bol. Drhtava. I plakalo mi se. Ali nisam. Nekako sam se suzdržao, stisnuo zube, po tko zna koji put i ustao. Odlučan preživjeti pakao dana. Misleći na nju, kako grli drugog. Jer znam da grli drugog. Ne znam kako znam, ali duboko sam siguran u tu neumoljivu i bolnu istinu. Nije ova oštra bol u mojim grudima uzaludna. Grli drugog!

Brijem se i pitam se zbog čega se brijem. Nema smisla! Pa nema nje da me zagrli, poljubi, prekori zbog blage strnjike. Voljela je glatkoću mog lica rano ujutro, dok bi se strastveno privijala uz mene.

- Divan si - govorila bi mi ranim jutrom. - Ustaješ se prije mene da bi se obrijao. Tolika me pažnja iznenađuje. I godi mi, priznajem.

Možda sam trebao biti manje pažljiv? Pomalo grub? Kažu da žene ponekad vole grubost. Ali mi je ona ličila na malu ptičicu ispalu iz gnijezda, drhtavu i uplašenu i nisam mogao spojiti grubost sa njom. Nije se moglo miješati, kao što se ni ulje i voda ne mogu miješati. I bio sam nježan i neizmjerno pažljiv. Možda je zbog moje prevelike pažnje pomislila kako sam mekušac? Koji nije vrijedan njene pažnje, njenog interesa, njenih zagrljaja? Volio sam biti pažljiv prema njoj, na neki me način to usrećivalo. Privijanje njenog tijela uz moje dizalo me u nebo, lebdio bi kroz polupijani san, omamljen, lagan poput slatkog daha, jer nije to mogla biti stvarnost, ne postoji toliko prijatna stvarnost.

Ali je postojala. Uz nju. Jedinu. I zato je sad bol narasla toliko, da mi se čini kako je neću moći podnijeti. Bol sa zadrškom. Čekala je pritajena, a ja sam mislio kako sam čvrst momak i kako me uopće nije pogodio rastanak od nje. U stvari, istine radi, njeno napuštanje mene. Ah, što, mislio sam lažući samog sebe bezočno, bilo je dobro i bilo je lijepo i moralo je završiti. Pa što? Idemo dalje, zar ne? Biti će još žena, zar ne? Pa svijet je prepun lijepih žena. Kud god pogledaš, njihova ljepota sjaji.

Nevolja je u tome, što mi nije stalo do takve ljepote. Stalo mi je samo do njene ljepote. A ona je otišla. Odjednom, kad sam mislio da smo se popeli na vrhunac sreće. Znam dobro: kad se popneš na vrh brda, jedino ti preostaje silazak. Ali nadao sam se, kako ćemo neko vrijeme biti na vrhu brda uživanja i uživati jedno u drugome, grliti se, dok nam vjetrovi strasti glade užarena tijela.

- Nemamo budućnosti - rekla mi je - i zbog toga odlazim.

Poput groma iz vedra nema. Nisam reagirao, nisam mogao. Glupo sam je pustio otići, a da se nisam ni borio zadržati je. Neka ide. Mogu sam. Uvijek mogu sam. Naravno da mogu. Ali kako?

Ova jutrošnja misao me opsjeda, ne napušta i njena slika, kako ona, onako lijepa i gola leži pored drugog, nikako mi ne izlazi iz glave, okreće mi nož bola u grudima i boli me sve jače i jače i jače. Želim urlikati. Želim plakati. Želim razbijati. Ali ništa ne činim. Tupo buljim u svoje beživotne oči koje mi ravnodušno uzvraćaju pogled. Nikada me više ona neće gledati, onim njenim pogledima, toliko lijepim i toliko raznovrsnim. Sjećam se njenog plavog jutarnjeg pogleda: nasmijan je i radostan, pomalo upitan. Kao da pita: je li ti bilo lijepo noćas sa mnom? I poslijepodnevnog pogleda. Oh, kako smo divno jelo smazali: voljela bih prošetati na kavu sa tobom, govorio bi taj pogled. Posebno sam volio večernji pogled, pogled obećavajućeg dozivanja. Dok bi stajali nemarno naslonjeni na šank, pijuckali večernja pića, pogled njen me nije ni trena napuštao. Zurila je toplim plavetnilom u mene i obećavala nasladu i činila me sretnim, sretnim.

Nema više sreće. Samo nož bola. Dugačkog i hladnog sječiva, koje se duboko zabilo u moju dušu. Nema radosti. Nema iščekivanja večeri. Ali zašto tek sada? Zašto ne ranije? Je li moguće kako sam odbijao shvatiti istinu? Bojeći se bola? Za koji sam podsvjesno znao da će kad-tad isplivati na površinu, samo naizgled mirnu.

Završavam sa brijanjem: spreman sam za izlazak na ulicu, u kafić na prvu kavu. Ali zašto? Što ću tamo? Osjećam nož u grudima i plače mi se. Plače mi se. Nikad nisam plakao. Ne znam plakati. Nož se okreće u meni i plače mi se sve više i više. Odolijevam, ne puštam suzu, ali pogled mi se blago zamućuje. Svijet je mutan oko mene, sve je postalo mutno, osim boli, koja vrišti crvenom snagom.

Skidam cipele sa nogu i onako obučen, bacam se na kauč. Nema smisla izlaziti. Čemu? Više ništa nema smisla. Usredotočujem pažnju na nož bola. I počinjem uživati u njemu.