Posljednja večera

Posljednja večera

- Hoćeš li to moći učiniti? - pita me Selim i sumnjičavo gleda: glavu je malo oborio, nastojeći gledati preko naočala, koje samo što mu nisu spuznule sa dugačkog nosa.

- Hoću? - čvrstim glasom kažem.

- Jesi li siguran?

Klimam potvrdno glavom.

- Nije to ni malo lako učiniti - nastavlja on monotono. - Ipak ste godine i godine proveli zajedno.

- Učiniti ću to - kažem, nestrpljiv da se sve ovo već jednom privede kraju. - Objasni mi što treba učiniti i ne brini ništa.

- Procedura je jednostavna - reče Selim, podigne malu i smeđu bočicu prema svjetlu i zagleda se u bezbojnu tekućinu u njoj. - Biti će dovoljno nekoliko kapi.

- Koliko? - pitam radoznalo.

- Pet ... možda šest ... nisam siguran.

- Kapnuti ću ih deset - kažem mu tiho.

- Deset? - Selim podiže pogled prema meni.

- Želim biti siguran da će uspjeti - kažem mu tiho. - Ne želim da se muči.

- Deset će biti i više nego dovoljno - reče Selim. - Koliko je Adela teška?

- Oko pedeset - odgovorim mu. - Možda malo više. Smršavilla je u posljednje vrijeme.

Selim klima i nešto mrmlja sebi u bradu, dok zamata malu bočicu u bijeli papir i pruža mi je. Držim smrt u ruci. Ni više ni manje! Stojimo u sredini jarko osvijetljene prostorije, između nas nalazi se Adela, moja ljubimica rotvajlerka, jedva se održavajući na nogama, debela preko svake mjere. Iz dana u dan snaga joj kopni, nestaje: jede joj ga onaj tumor, koji Selim, moj prijatelj i veterinar nije mogao sasvim odstraniti još prošle godine, kad sam Adelu doveo na pregled, sumnjajući na bolest. Ali ne ovako tešku. Ljut sam na život što mi je to pripremio. Adela je sve ono što beskrajno volim: nikoga ne volim kao što volim nju. Za mene će Adela uvijek biti ono malo i razigrano štene, bez obzira koliko ogromna bila, a zbilja je ogromna, krupna i crna i umiljata. Prema meni. Ostale zna i prijeko pogledati i ponekad, pogotovo u posljednje vrijeme, opako zarežati. Shvatio sam: tumor, koji je polako uništava, mijenja joj i ćud, pa od vesele kuje postaje goropadnica.

- Evo ti bočica - kaže Selim pružajući mi je umotanu. - Pazi na nju. Nema ni mirisa ni okusa, ništa joj neće biti sumnjivo, ne brini. I nemoj slučajno ...

- Neću - prekidam ga. - Hoćemo li na piće?

- Hoćemo - odluči Selim bacivši pogled na sat. - Neće više nitko doći sa svojim ljubimcem. Samo da operem ruke, zaključam i idemo.

Sjedimo pod kestenima, vani, na zraku, uživajući u laganom strujanju zraka, koje nam hladi pregrijana tijela. Ispred nas, na stolu, boce piva, a pored stola leži Adela i drijema.

- Kako si inače? - pita me.

- Sve po starom.

- Nije dobro - kaže Selim. - Kad je u životu sve po starrom, moramo nešto mijenjati. Osim, ako nismo zadovoljni postojećim stanjem. A koliko znam, tebi ona tvoja druga kuja već nekoliko godina pije krv na slamčicu.

- Nemoj ...

- Što nemoj? Zar nije istina? Od onog dana, kad si pokušao otići od nje, živiš u paklu.

- Pa nije baš pakao - branim se mlako. - Imamo i svijetlih trenutaka, ili bolje rečeno, manje tamnih.

- Vidiš? - pita Selim i zabada prst u moje grudi: primjećujem kako mu je prst požutio od dima cigareta, koje lančano puši. - Znam što ćeš reći: čekaš da mala odraste, pa da ona može shvatiti događaje. A shvaćaš li ih ti? Gdje je nestala ona ljubav, ona velika strast prema Blanki? U što se pretvorila?

- Ne znam - odgovorim mu zamišljeno. - Od kad nam se mala rodila, prije tri godine, sve se promijenilo. Kao da je u rodilište otišla jedna, a iz njega se vratila druga žena.

- Vidiš? - ponavlja Selim: čuo je ovo već mnogo puta.

- Umjesto sa mnom, od tog dana spava sa malom - nastavljam i ne mogu se zaustaviti. - Nema prisnosti više. Ničega nema više. Osim love, ništa nas drugo ne povezuje. Uložila je u moje poslove poprilično i zna da me drži za jaja. Ostavim li je ...

- Lova, uvijek prokleta lova - reži Selim i pali slijedeću cigaretu u neprekidnom nizu.

- Moraš razumjeti - branim se. - Upropastila bi me kad bih sad otišao.

- A kad ćeš otići?

- Otići ću!

- Kad?

- Uh, jebem mu, od kud ja znam? - prasnem konačno na njegovu upornost. - Osjetiti ću trenutak.

- A u međuvremenu?

- U međuvremenu tješim se povremeno sa drugim ženama - odgovorim i ne mogu, a da se ne nasmiješim. - Pa znaš to.

- Znam - kaže Selim. - Ali zna i Blanka.

Kao da mi to nije poznato. Kakvu li mi je samo scenu priredila prije nekoliko dana! Čovjek bi pomislio kako je divlja strast veže uz mene i kako ne može podnijeti moju nevjeru. Za koju je samo čula i za koju nema nikakvih dokaza. Ali je to nije spriječilo da urla i baca mi otrovne optužbe u lice.

- Tvrdiš da ti je stalo jedino Mie - rekao sam joj i pokazao joj na uplakano dijete, uplašeno zbog svađe roditelja. - Vidiš li što činiš?

- Ja činim? - urlala je Blanka. - Ti se ševiš uokolo, a ja sam ta koja nešto čini ...

Poznavajući tu njenu naopaku logiku, nastojao sam smiriti prepirku, samo zbog djeteta, a u sebi sam se zaklinjao kako ću ostaviti kuju istog trena, kad se završio ovaj posao sa gradnjom stanova i nestati sa svojim dijelom love. Neka joj ostane kuća, neka zadrži te trice koje toliko voli, pobjeći ću u slobodu, slobodu ...

- Sudeći po tvojoj namrštenoj njušci - reče mi uz smijeh Selim - sigurno se prisjećaš svog slatkog bračnog života.

Smijem se sa njim i uzimam pivo, dok Adela podiže radoznali pogled i gleda u nas upitno, znatiželjno, ali i sa bolom u očima.

- Curo moja - kažem i nježno joj milujem njušku.

Vrijeme je za odluku. Šest je sati, još je uvelike dan i vrijeme je za Adelinu večeru. Moram odlučiti što pripremiti za posljednju večeru svojoj vjernoj Adeli. Sami smo nas dvoje u velikoj kuhinji: žena i kći su u spavaćoj sobi, gledaju televiziju i kikoću se. Adela tromo leži i ne skida pogled sa mene. Gledajući je tako, sjetim se kako je pohlepnim pogledom pratila Blanku, sjedeći izvan kuhinje, na terasi, dok je Blanka sebi pripremala omiljeno jelo: pržene male kobasice. I odjednom znam što će biti Adelina posljednja večera.

Istog trena, kad su kobasice zamirisale, evo Blanke. Obučena samo u kratku i prozirnu spavaćicu i raščupane smeđe kose, u meni ne budi nikakvu strast. A nekada …

- Rekla sam milijun puta - počne odmah praskati - kako ne želim da mi se životinje motaju po kuhinju. Otjeraj je!

- Adela ostaje! - kažem joj i gledam je čvrsto u oči. - Pada kiša, a jadnica je bolesna. Znaš to.

- Važnija ti je ona od mene! - odbrusi, okrene se i napusti nas.

Namigujem Adeli, dok me tuga hvata. Otjerali smo neprijatelja, ponovo smo sami i međusobna ljubav može nesmetano strujati. Slažem kobasice na tanjur koji pripada kompletu koji Blanka iznosi samo u posebnim prilikama. Neka joj pjena od bijesa izleti na usta, prokleta bila! Dati ću svojoj ljubimici posljednju večeru iz ovog skupocjenog tanjura, a ne iz obične limene zdjele.

Uzimam bočicu sa otrovom, koju mi je prije nekoliko sati dao Selim. Gledam u nju, kolebam se, zatim skupljam snagu, skupljam hrabrost i počinjem odbrojavati kapi koje polako kaplju na kobasice koje primamljivo mirišu. Mobitel zazvoni, ruka mi se zatrese i kapi postanu mala kiša koja kupa tople kobasice. Potiho opsovavši grabim mobitel.

- Da?

- Pukao je potporanj - čujem nesuvislo i treba mi sekunda-dvije, pa da shvatim kako je to inženjer koji nadgleda radove.

- Ma koji potporanj? - pitam sasvim zbunjen, svjetlosnim daljinama udaljen od gradnje stanova, kuća.

- Na onoj novoj zgradi - odgovori mi on. - Srušio se čitavi prokleti ulaz! Bilo bi bolje da odmah dođeš. Potreban si ovdje! Ovdje su još svi radnici, a jedan je i ozlijeđen!

- Dolazim odmah! - kažem i prekidam vezu.

Neodlučno gledam Adelu, pa tanjur pun kobasica obilno poprskan otrovom. Ne znam što učiniti. Iznenada se odlučujem, grabim tanjur i stavljam ga, bolje reći sakrivam, visoko gore na kuhinjske elemente. Dati ću Adeli posljednju večeru kad se vratim, nakon što riješim još jednu krizu na gradilištu.

- Čekaj me tu, stara moja - kažem nježno kuji. - Eto mene za dva sata.

Nisu prošla dva sata nego puna četiri. Čudim se osvijetljenu u čitavom stanu, pa čak i na terasi, znam koliko Blanka vodi računa o tome.

Stupam na terasu i kroz staklena vrata vidim pravo u kuhinju. Vidim sitnu Miu kako sjedi na visokoj stolici, a malo joj lišce uplakano i uplašeno. I tad ugledam malo podalje, pored sudopera, Blankine noge, zatim i čitavu Blanku, kako leži, mirno, kako mirna za života nikad nije bila. Pored nje leži Adela i liže joj ruku.

I odmah shvaćam što se dogodilo. Pronašla je kobasice i da mi napakosti, pojela ih.

- Tata, tata! - jeca Mia. – Što mamica radi na podu?

Prilazim joj brzim korakom i uzimam u naručje i privijam je uz grudi u kojima osjećam divlje lupanje srca. Mahnito sam uzbuđen.

- Ne plači, tata je došao.

- Tata, a gdje si bio?

- Na gradilištu, mila moja - polako joj i pažljivo govorim. - Bio sam na gradilištu. Hitno su me pozvali i morao sam se odazvati.