Savršen par

Savršen par

U polutami sobe, kasno poslijepodne, kasnog proljeća, na samom pragu ljeta, Kruno duboko uzdahne.

- Čemu taj uzdah? - upita ga Inka: leži pored njega, gola im se tijela dodiruju, znoje u polutami jedno pored drugog.

- Sretan sam - odgovori Kruno: ne gleda u Inku, gleda u strop, kao da se boji pogledati je, sakrivajući na taj način vlažan pogled. - Znam da zvuči glupo, Inka, ali vjerovao sam kako ovo nije moguće.

- I ja sam isto mislila, dragi moj - reče ona i pogladi mu bedro. - Ali život me iznenadio kad sam upoznala tebe.

- Kad smo kod upoznavanja ... - reče Kruno, pa naglo ustane i odšeta gol do ormara u kutu sobe, otvori ga, izvadi jedan zamotuljak iz njega, zatvori ga i vrati se nazad, sjedne na krevet, pa nastavi: - Ovo je sitnica da obilježi našu godišnjicu, Inka. Volim te! Prije godinu dana smo se upoznali.

- O, Kruno! - reče Inka, prihvaćajući zamotuljak i sjedajući u krevetu, pa se privije uz Krunove grudi. - Mili moj, sjetio si se!

- Naravno da sam se sjetio!

- Sjetila sam se i ja! - reče Inka veselo, pa sad ona iskoči iz kreveta, posegne u svoju torbicu koja je ležala na stolu, pa iz nje iščeprka malu i crnu kutijicu i pruži mu je. - Sretna godišnjica!

- Hvala - odgovori Kruno, nagne se prema Inki i poljubi je. - Moja najmoćnija godina!

- A moja najljepša - doda ona.

Zatim oboje počnu otvarati svoje darove: Inka ugleda zlatni lančić sa malim srcem kao privjeskom i cikne od veselja. Kruno otvori kutijicu i izvadi iz nje pozlaćeni upaljač, koji odmah i upotrijebi, paleći cigaretu.

- Bože, nisam vjerovala da je ovoliko zadovoljstvo moguće - reče Inka gladeći lančić iznad svojih malih grudi. - Hvala ti što si mi pokazao što je pravi život.

- Tek smo ga počeli otkrivati - reče Kruno i pogladi joj unutrašnju stranu bedra. - Još nas mnogo toga lijepog očekuje. Tek je prva godina iza nas, a ispred nas su još mnoge.

- Nadam se - promrmlja Inka.

- Ne trebaš se nadati. Moraš biti uvjerena u to.

- Ponekad se uplašim tolike sreće, koliku sam osjetila uz tebe - zamišljeno reče Inka. - I kao da očekujem kaznu zbog sreće koju uživam.

- Ludice - nježno joj reče Kruno. - Nikakvu kaznu ti ne zaslužuješ. Naprotiv! Nagradu zaslužuješ. Uljepšala si mi život. Što bih bez tebe?

Ona se nasmije i privije uz njega. Poljubac im probudi strast, disanje im oteža i ponovo, po drugi put ovog poslijepodneva, utonu jedno u drugo, isključivši se od ostatka svijeta.

Oblače se šutke, okrenuti jedno prema drugom, krišom se uzajamno pogledavajući. Kruno uživa u tajnovitom šuštanju njene odjeće, kojom pokriva ono što ga toliko uzbuđuje. Pokriva, ali i dopušta naslućivanje i to mu se dopada.

- Moram požuriti - reče ona. - Ostavila sam djecu kod sestre i moram juriti po njih, pa kući: on dolazi u osam. A ti?

- Rekao sam joj da ću biti na sastanku do sedam - umorno odgovori Kruno. - Stići ću kući prije nego li počne pomamno nazvati zajedničke poznanike. Iduće srijede?

- Naravno - reče Inka. - Iduće srijede.

Izlaze iz hotelske sobe i u hodniku se još jedno pomiluju pogledima, pa krenu nastaviti živjeti vlastite i odvojene živote, različitim putovima.