Beznačajni niz

Beznačajni niz

Čudno, kako se dani dokono i monotono odmataju jedan za drugim, prolaze, nestaju, a moja se tuga pojačava. Zanimljivo, jer u početku njenog odlaska nisam uopće bi tužan. Zagrizao sam pohlepno u novostečenu slobodu i uživao. U stvari, mislio sam da uživam.

A onda se jednog jutra probudim sa užasnom glavoboljom, suhih usta i stisnuta grla i buljim u noć. Nisam pijan, ni mamuran, ali osjećaj je identičan. Grozan. Pružam ruku u tami i tražim, ali ne nalazim. Praznina u krevetu crno zjapi i hladnoćom odgovara na moje traženje.

Otišla je! Sena je otišla. Tek sad, u mrkloj noći, pogađa me ta misao. Udara me punom snagom i obara. Da već ne ležim, sigurno bih pao!

Zašto tek sad? Kad je odlazila, mirno sam je gledao kako pakira svoje stvari, a lice joj kruto: u posljednje joj je vrijeme neprestano bilo kruto, bez osmjeha. Samo neka teška ozbiljnost koja me optuživala. Ne znam zbog čega, nisam se krivim osjećao. Ali me je optuživala. Bio sam kriv jer nisam htio prekršiti svoje principe. Za koje je Sena znala da ih imam.

- Što misliš o djeci? - upitala je na samom početku našeg poznanstva, dok sam joj udvarao, obasipajući je pažnjom.

- Ne mislim ništa - odgovorio sam. - Ne želim djecu. Pogledaj oko sebe. Tko pametan želi imati djecu u ovakvom svijetu?

Nikad više nismo razgovarali o toj temi i mislio sam kako smo stavili točku na nju. Varao sam se, naravno, jer u Seni je tinjala želja, koju iz obzira prema meni nije izgovarala glasno, nije je učinila stvarnom za mene.

A onda, jedne večeri, dok smo se uređivali namjeravajući izaći na večeru sa prijateljima, Sena progovori i bio je to početak kraja našeg zajedničkog života.

- Idući će mi mjesec biti trideset - reče četkajući crnu kosu.

- Ne brini - smijući se odgovorih. - Neću zaboraviti. Zar sam ikad zaboravio?

- Nisi - odgovori Sena i licem joj preleti osmjeh, koji ugledam u zrcalu: lagani i sjetan osmjeh. - Ne govorim to zbog toga?

- Nego zbog čega?

- Sat mi otkucava - tiho reče Sena, ali odlučno me gledajući i znao sam što dolazi i bio nemoćan i nespreman i mislim da sam se već počeo opraštati od nje. - Želim dijete! Još koju godinu i ...

Nisam dalje slušao. Argumente za i protiv znam i suviše dobro. Zašto poteže to pitanje upravo sada? Zar se nismo dogovorili? Bez djece.

Otišla je mjesec dana nakon tog razgovora, kojeg smo u tih mjesec dana nekoliko puta reprizirali. Sena nije popuštala u svojoj želji, a ja u svojim stavovima. Neumoljivi, oboje.

- Da me voliš pristao bi na dijete - djetinjasto je posegnula za posljednjim argumentom.

- Da me voliš, ne bi od mene to tražila - uzvratio sam jednakom mjerom.

Tužno me pogledala i nije prestala tužno gledati sve do one večeri, kad sam je zatekao, došavši kući, kako pakuje svoje stvari. Neizgovorene su riječi visjele nad nama. Osjećali smo njihovu težinu, ali nismo progovorili, ni Sena ni ja. Šutnja. Gromoglasna.

Tiho je zatvorila vrata za sobom.

I za jednim dijelom mog života.

Bacio sam se u vrtlog života: prijatelji, zabave i još zabave, čitav je život odjednom postao velika i dugačka zabava. Do ove noći.

Buljim u noć i pitam se ... da sam rekao ovo ... ili ono ... da sam postupio ... bi li onda ...glupo je, znam, ali ne mogu pobjeći od tog samo-preispitivanja. Žalost se spušta na mene, dok prvi znaci zore bešumno ulaze kroz širom otvoren prozor.

Sena. Ime joj pristaje, shvaćam tek sada. Bila je tiha i nenametljiva poput sjenke i zbog toga sam mislio da mi ne predstavlja mnogo. Toliko žena ima ... istina, ima ih.

Ali nema više Sene.

Sa tom mišlju ustajem i započinjem još jedan dan, od mnogih svojih dana u dugačkom i besmislenom nizu.