Krug

Krug

Evelina. Ne napušta me ni trenutak. Nije pored mene i neće više ni biti, a opet, kao da se čitava omotala oko mene i stišće me, stišće, svojim dugim i glatkim i pohotnim rukama i ne da mi disati. Grabim zrak kao riba na suhom, vjerojatno sam i oči izbuljio, sve me boli, čitav treperim. A za sve je kriva Evelina.

- Odlazim - reče mi sinoć, kasno, nazvavši me mobitelom i iznenadivši me: nije njen običaj telefonirati poslije deset navečer, a bila je već blizu ponoć. - Nisam htjela otići, a da ti ne kažem.

- Odlaziš? - pitam začuđeno. - A gdje? Zašto ...

- Odlazim - mirno govori ona dalje, kao da nisam ni riječi rekao, mirno i bez uzbuđenja, što nikako ne mogu shvatiti. - Od tebe!

- Od mene? Ali mislio sam ...

Veza se sa druge strane prekida i sa nevjericom buljim u zid. Gotovo? Sa Evelinom. Gotovo? Zar je nikad više neću vidjeti? Nikada? I na tu pomisao podivljam, pa počnem bjesomučno nazivati. Uzalud! Nakon nekog vremena isključila je mobitel. Brzinom munje prilazim telefonu. Isto. Isključen. Na sve je mislila, podigla zid oko sebe, neprobojan. Barem za mene.

Čitavu se noć motam po stanu, ne mogu spavati, ne mogu ništa osim misliti na Evelinu. Što joj je? Zašto tako iznenada? Pa još jučer je sve bilo u redu ...

... Smije se dok hodamo ulicama i držimo se za ruke: njena je mala i topla i suha u mojoj šaci i osjećam njenu toplinu i volim je osjećati. Povremeno mi stisne ruku, samo na jedan jedva primjetan trenutak, brzo, brzo, da gotovo i nisam siguran kako se to dogodilo, njen stisak. Ali joj odmah zatim bacam pogled na lice i sjajne oči i vidim osmijeh kako joj titra u kutu vlažnih usnica i znam da je bila istina, stisnula mi je ruku, poručujući mi tim stiskom ... Zastajem i okrećem Evelinu prema sebi i ljubim je na sred ulice, dok oko nas prolaze naši sugrađani i gledaju nas i smiju se, neki i komentiraju. Nije me briga, pijem nektar sa njenih usnica i želim zaustaviti vrijeme: neka ovaj trenutak ostane zamrznut u vječnosti, neka ...

Jutro se sivo prikralo kroz prozor, a da nisam ni usnuo. Nisam ni u krevet legao. Neću ni leći. Nemir me goni van, na ulice, u pokret. Sve je bolje nego biti usamljen u sobi i razmišljati, sjećati se ...

Lutam ulicama i želim otići do Eveline, ali mi se odmah, čim je ta misao zatitrala u jutru, iznad sivog asfalta, budi ponos, ono malo što je od njega ostalo. Pa neću se valjda potpuno predati! Ne idem ispred Evelinine zgrade, neću je čekati, neću je moliti, neću ...

Sati prolaze i umoran sam i želim sjesti, odmoriti bolne noge. U tom trenutku ugledam Valenta, prijatelja, poduža mu se kosa vijori, dugim koracima grabi prema meni i osmjehuje se široko: drago mu je što me vidi. I meni je drago što vidim svog prijatelja Valenta, neću više biti usamljen, sa svojim crnim i teškim mislima, a što je najvažnije, moći ću sa njim razgovarati o Evelini i onom što mi čini. Izjadati se prijatelju, kojemu je stalo do mene i koji će mi pružiti riječ utjehe, razumijevanja.

- Ha! - viče on već izdaleka. - Koga se to vidi u ovo vrijeme na ulicama grada? Imam ti krasnu novost reći, prijatelju stari, i baš mi je milo što sam naletio na tebe. Zaljubio sam se! Zamisli, zaljubio sam se! Ja, Valent, zbilja sam se zaljubio!

Očito mu se ta riječ jako dopada. Gledam ga i pokušavam se raspoloženo nasmiješiti i nadam se kako mi to polazi za rukom.

- Pa to je sjajna vijest! - uzvikujem, drmam mu ruku i udaram ga po ramenu, a on se ne prestaje osmjehivati. - Hajde, častim te pićem! Još je rano za piće, ali do vraga, ne zaljubljujemo se tako često, zar ne?

- Tako je! - viče on sretan, nasmijan, gejzir energije pršti iz njega.

Prebacivši ruke jedan drugome preko ramena, iste smo visine, ulazimo u lokal: dva nasmijana i sretna prijatelja.