Barakaši

Barakaši

- Koliko? - upita Smiljan, a tamne mu oči gledaju mirno, zapažajući i najsitnije detalje.

- Dvije - odgovori Brle.

Ostali ih igrači gledaju, tiho, napeto šute. Poveća je gomila novaca na stolu i svatko od njih priželjkuje tu gomilu strpati u svoje džepove.

- Samo dvije? - upita Smiljan i bljesne pogledom.

- Samo dvije - mirno ponovi Brle: ne da se isprovocirati..

Smiljan, srednje visine i neobično širokih ramena, crnih i vatrenih očiju, tridesetogodišnjak, vozač kamiona, okrene se i dovikne:

- Anka!

Sve se oči pomjere prema vitkoj i lijepoj plavokosoj djevojci, neobično sivih očiju, koja se istog trena stvori pored Smiljana.

- Što treba? - upita tiho i oborena pogleda.

- Pivo mi treba - otresito odgovori Smiljan. - Donesi mi jedno ledeno.

Svi su gledali za Ankom, dok je djevojka, okrenuvši im leđa, krenula prema sporednoj prostoriji koju su koristili kao spavaću sobu, njen Smiljan i ona. Baraka je bila posebno projektirana drugačije nego sve ostale i upravo zahvaljujući toj sretnoj okolnosti, Smiljan se uspio nagoditi sa gazdama da dovede svoju ženu, koja mu i nije bila zakonita žena. Bila je jedina žena, osim još dvije inženjerke sa kojima nisu dolazili u dodir, među mnoštvom muškaraca i teško je podnosila sve te pohotne poglede na sebi. Znala je vrlo dobro što se događa iza njenih leđa. Njen bi Smiljan iskoristio priliku dok svi bulje u nju i gledaju je gladno, izveo svoj brzi trik sa kartama i zahvaljujući tome pobjeđivao gotovo svake večeri. Bio je lukav, Smiljan, pa je poneku večer namjerno gubio.

- Što buljite u nju?! - drekne sada. - Ženska ko ženska!

- Pusti ... - promrsi Radoslav, miran četrdesetogodišnjak, prerano posijedio, vječni mirotvorac.

- Dobro, dobro - zagunđa Smiljan, ali nije ni osjećao ljutnju: sve je to spadalo u igru, malo glume tu i tamo. - Idemo ljudi: karte su vruće!

Nije se imalo bog zna što raditi, poslije dugačkog i zamornog dana. Radni se dan protezao na deset sati, a često i na dvanaest i čovjeku nije preostajalo mnogo snage nakon završetka radnog vremena.

Gradili su veliki trgovački centar, jedan od mnogih otvorenih u posljednje vrijeme i ljudi su tu dobili privremene, sezonske poslove. Udarno će vrijeme trajati nekoliko mjeseci i poslije toga će ponovo biti bez posla. Znali su to i razgovarali su o tome, noću, kad bi umorni nakon dugog radnog dana ležali na uskim krevetima u barakama, jedan pored drugog, poslagani poput sardina u limenoj kutiji. Zabave nije bio, a nikome nije ni stalo do nje. Spavati. Dobro se naspavati, bio im jedini prioritet, a sve samo zbog toga, ne bi li sutradan bili što odmorniji, snažniji. Tu bi snagu izgubili preko dana, na nemilosrdnom suncu, okruženi bukom strojeva, znojeći se i napinjući snažne mišice. I misleći na prohladnu noć, kad će konačno moći spustiti umorna tijela na uske krevete i na čas, prije nego što ih savlada san, prisjetiti se svojih najmilijih, koji su ostali kod kuće, dok su oni sami morali otići, u potrazi za zaradom, ne bi li ovi kod kuće mogli preživjeti.

Nekolicina je njih imala više snage i volje od ostalih, pa su, pri kraju dana, umiveni i osvježeni, sjedali za stol u maloj baraci i kartali. Pili bi pivo, koje je nabavljala i prodavala im Anka, ustvari Smiljan: njegova je Anka samo služila njegovim interesima.

Sa samo devetnaest, Anka se bezumno zaljubila u uvijek galantnog Smiljana i kad joj je on predložio da napusti roditeljsku kuću i pođe sa njim, ni trena nije oklijevala: pa što je i ima zadržavati u ovom selu, na koje je i bog zaboravio? Uživala je po prvi put u svom mladom životu u ljubavnoj sreći, uvjerena, kako će to predivno stanje neprekidno trajati.

A onda, grom iz vedra neba!

- Sjedi i čuj što ću ti reći - reče joj njen Smiljan jedne kišovite i vjetrovite noći, u nekoj drugoj baraci, jer Smiljan je stalno putovao sa jednog velikog gradilišta na drugi.

Sjela je i pažljivo slušala, a što je više toga čula, sve joj je jasnije postajalo, kako je od sada čeka sve, samo ne lijep život.

- I sama vidiš kako se mnogo radi za malo para - reče joj Smiljan netremice je gledajući. - U ovom svijetu moraš biti pametan, mudriji od ostalih i moraš znati ...

Slušala je predavanje o tome kako skrenuti nečiju pažnju sa Smiljanovih prstiju, koji su vješto baratali kartama.

- Ne mogu ja to - reče mu potiho, uz zvuke grmljavine.

Smiljan ništa ne reče, samo teško uzdahne, baš kao da je donio neku tešku odluku, ustane, odgurne stolicu i počne otkopčavati remen. Anka nije vjerovala kako je istina to što se događa, jednostavno nije mogla vjerovati. Sve do trenutka dok teški udarci nisu počeli nemilosrdno pljuštati po njenom mladom tijelu, koje je do sada poznavalo samo milovanje. A sad je ista ruka nemilosrdno udara!

Poslije te večeri, znala je da je upala u stupicu, ali izlaza nije vidjela. Postala je Smiljanova pomoćnica u varanju radnika, u otimanju njihovih teško zarađenih plaća. Na bijeg nije ni pomišljala, znajući, ne uspije li joj bijeg, kakva je nesreća čeka od Smiljanove ruke, jer one je noći, kad ju je istukao do krvi, dok je ležala na podu barake i jecala, mirnom rukom podnio nož ispred njenih uplakanih očiju.

- Pisneš li nekome - zasiktao je poput zmije - odsjeći ću ti nos i uši!

Ove večeri, dok je Anka odlazila po pivo, Brle jedini nije gledao za njenom zanosnom stražnjicom: pretvarao se da poput ostalih vidi samo Anku, ali je pomno pratio svaki pokret Smiljanovih vještih prstiju. Brle je već prije nekoliko dana shvatio što Smiljan izvodi i odlučio je naplatiti mu to. Prije nekoliko dijeljenja, lukavo je kod sebe zadržao dva asa, čekajući priliku, koju i nije morao predugo čekati. Nitko nije primijetio da dvije karte nedostaju. Upravo mu je Smiljan malo prije dodijelio dva asa i sad ima četiri asa, poker asova: nepobjediv je. U isto vrijeme dok je Smiljan izvodio svoj trik sa kartama, Brle je neprimijećen ni od koga, jer svi su gledali u kruškoliku stražnjicu Anke sapetu u izlizane traperice, dodao kartama još ona dva druga asa, sakrivši nevrijednu osmicu i šesticu. Imao je Smiljana u šakama.

- Podižem za dva soma - tiho reče Brle i položi novac na stol.

Svi se prisutni na trenutak ukoče i po prvi put ne dočekaju pogledima Anku, koja se upravo vraćala sa pivom. Svi su osjetili nešto neobjašnjivo, novo, neočekivano i odjednom se mirna i uobičajena večer pretvorila u uzbudljivu.

- Odustajem - reče uz uzdah Jozo, odloži karte i zapali cigaretu: nije lud da izgubi krvavo zarađenu plaću.

Njegov su primjer slijedili i ostali, odustajući od stavljana uloga i u sebi žaleći za već onim pologom, koji sad automatski gube. Svi napeto gledaju u dva protivnika Smiljana i Brlu, kojeg do sada pravo nisu ni primjećivali. Tek sada, u ovoj od dima cigareta zadimljenoj prostoriji, primijete njegov pogled, oštar, hladan, kojim siječe sve prisutne i odjednom se pitaju: poznajemo li uopće tog mladića?

- Plaćam - mirno reče Smiljan i baci novac na stol, pa sa posprdnim smiješkom doda: - I povisujem još za tri!

- A ja pet - mirno odgovori Brle, posegne rukom, izvadi debeli novčanik i izvuče pozamašnu hrpu eura i kuna.

Svi prisutni očarani gledaju u toliki novac. Pravo malo bogatstvo se odjednom našlo pred njihovim gladnim očima.

- Kad bolje razmislim - nastavi nakon kratke pauze Brle - stavljam sve ovo. Možeš li pokriti, ili ...

Smiljanu se smrači pred očima. Nema toliko novaca! Ima četiri dame, sam ih je sebi dodijelio, nepobjedivi poker ljepotica, a nema toliko love da izbaci ovog šmokljana iz igre. Mora ga izbaciti! Kako? Što učiniti? Kako ostati u igri i konačno zgrnuti pravu lovu, za koju bi sigurno morao rintati nekoliko mjeseci? Mora smisliti način!

- Što si odlučio? - mirno ga pita Brle.

- Polako - pokušava dobiti na vremenu Smiljan. - Pusti me razmisliti.

- Ako nemaš dovoljno love - reče tiho Brle - imam jedan prijedlog za tebe.

- Kakav prijedlog? - upita Smiljan brzo.

- Ja stavljam lovu, ti Anku! - odreže hladno Brle.

- Ljudi! - Radoslav skoči na noge. - Jeste li sasvim poludjeli?

Nitko mu ne odgovori: dvojica se protivnika netremice gledaju preko površine stola, a na stolu hrpa novaca i karte položene licem prema dolje. Iz prepunih pepeljara zaudara, ali nitko to ne primjećuje.

- Neću dugo čekati - tiho reče Brle: u prednosti je i želi to do maksimuma iskoristiti.

Anka drhtavo stoji i napeto promatra scenu. Smiljan je pogleda dugim pogledom, pogledom ledenim, ugaslim, bez osjećaja.

- Važi! - odluči se naglo. - Ako imaš jače karte, vodi je!

Polako, sa velikim uživanjem Brle otvori svoje karte i četiri asa bljesnu, kao da njihov pobjedonosni krik odjekne u baraci u kojoj je zavladala potpuna tišina.

Smiljan problijedi i tog trenutka Anka shvati da mu više ne pripada. Gad je izgubio! Ona ga se oslobodila! Nitko ne može biti gori od njega. Gotovo da se raduje.

- Pakuj se! - zapovijedi joj Brle zgrćući novac prema sebi, ali ne skidajući pogleda sa Smiljana. - Pokupi svoje prnje i idemo.

- Pa ljudi moji! - uzvikne Radoslav zaprepašteno. - Zar vi to ozbiljno?

Ali nitko mu ne odgovori. Ponovo su svi gledali Anku kako napušta prostoriju i čas kasnije se vraća, grleći na grudima smeđu kožnu nabubrelu torbu: čitava njena imovina.

- Idemo! - zapovijedi Brle i njih dvoje izađu iz zadimljene barake, ostavljajući za sobom zabezeknutu tišinu.

Ništa ne može biti goreg od života sa Smiljanom, tješi se Anka dok po mrkloj noći hoda iza ovog mladog čovjeka, koji je pokazao veliku beskrupuloznost.

- Imam sobu iznajmljenu u blizini - reče u noć Brle i Anka odjednom shvati da se Brle dugo pripremao na ovaj pothvat. - Idemo u nju: sa barakama je gotovo!

Došlo joj da krikne od sreće. Nema više baraka! Nema više onih požudnih muškaračkih pogleda. Imati će malo mira, samoće, privatnosti ...

Brle je uvodi u staru kuću i po mraku penju se na prvi kat. Anka čuje otključavanje i čas kasnije svjetlost bljesne i Brle stupi u oskudno namještenu sobu prije nje.

- Stavi stvari tamo - reče joj preko ramena i pokaže rukom prema prozoru, a kad ona učini to, doda: - A sad dođi ovamo!

Anka počne prilaziti mu misleći da zna što je čeka, kad njegova ruka iznenada poleti i šamar odjekne gotovo praznom sobom.

- Ovo ti je zbog toga, što si onom gadu pomagala da nas vara! - reče, a oči mu se smiju, pa zamahne i tresne je u drugi obraz. - A ovo ti je zbog toga da shvatiš tko je gazda!

Anka ne zaplače, ne zadrhti. Mirno stoji dok u njoj više nema ničeg, samo velika praznina, koja ju je čitavu ispunila. Shvati kroz tihu bol: nema za nju kraja patnji!