Period

 

 

   - Jesi li siguran da ne pretjeruješ? - upita me Aljoša.

   - Jesi li čuo što sam ti upravo govorio? - uzvraćam pitanjem.

   Sjedimo na otvorenom: kafić se nalazi na samoj putničkoj obali, sjedimo, uživamo u kavi i promatrajući dokone šetače. Proljetni se sumrak ljubičasto spušta, njegova se boja neprimjetno pretače u plavetnilo mora. Počinje lagani lahor. Ponekad, krik galeba odjekne.

   - Čuo sam - odgovori Aljoša.

   - I svejedno me pitaš ...

   - Priznaj kako zvuči sasvim nevjerojatno - reče Aljoša.

   - Što ti zvuči nevjerojatno? - pitam ga i gledam u njega. - Hoćeš li možda reći kako lažem? Da sam sve ovo u vezi Emilije izmislio?

   - Nikako! - brani se Aljoša. - Ali si možda mrvicu ljut na nju, na Emiliju, možda malo povrijeđen, pa zato ...

   - A ti ne bi bio ljut? - pitam ga uz podrugljiv osmijeh.

   - Iskreno, ni sam ne znam kako bih reagirao - priznaje Aljoša.

   Zašutimo. Udubljeni u misli, gledamo šetače, a da ih pravo ni ne vidimo. Klize našim vidnim poljem poput sjena.

 

   Sjena je i Emilija. Samo nestane. Poput sjene. Ali ne bilo kada. Uvijek točno nakon četiri mjeseca. Četiri je mjeseca sa Emilijom sve lijepo i krasno, a onda sve to krasno i lijepo postane prošlost, živi samo u sjećanju. Emilije nema, nestala je.

   Kad sam prvi put proživljavao tu fazu sa Emilijom, bio sam potpuno smušen, kao da me tresnuo neki tko-zna-koliko-tonski kamion i ostavio ležati na cesti. Što se dogodilo? Gdje je nestala Emilija? Zašto je nestala? Zašto se ne javlja na moje uporne pozive? Zašto ...

   A onda, trećeg dana mog upornog pozivanja, evo nje: glas joj iz mobitela dopire do mene toliko jasan, kao da sjedi pored mene i naginje svoju plavokosu glavu prema meni, dok joj plave oči sjaje.

   - Ma što si toliko zapeo? - protestira Emilija, jer naučila je, kako je napad najbolja obrana. - Zašto me neprekidno zivkaš?

   - Kako zašto? - pitam zaprepašteno. - Pa nestala si!

   - Nisam nestala. Živa sam i zdrava.

   - Nestala iz mog života! - umalo urlam i odbijam shvatiti Emilijin mir: ili možda ravnodušnost? - Zašto si nestala?

   - Nisam nestala - ponavlja ona, a glas joj već odaje dosadu, nestrpljivost. - Samo sam se na nekoliko dana zaželjela samoće. Znaš, morala sam srediti zbrkane misli.

   - Zašto zbrkane? - pitam je. - Što se dogodilo?

   Neuvjerljiv joj je odgovor, ali žarko želim vjerovati u njega. U stvari, prihvatio bih svaki njen odgovor. Volim je. Nisam to do sada znao. Sada znam, naučio sam. Na težak način. Onog trenutka kad je nestala, kao da sam prestao živjeti. O, da, disao jesam, izlazio, pio, lutao, ali nisam živio, umirao sam. Bez nje.

   Vratila mi se, Emilija. I sve je bilo kako treba, sve je bilo divno i krasno, toliko lijepo da više od toga i nije moglo biti ljepše ni bolje, a onda je, točno nakon četiri mjeseca, ponovo nestala.

   Poludio sam! Ljubomorne me misli opsjedale, a poznavajući njenu vrelu krv, zamišljao sam je u naručju drugog, zamišljao sam je u svakojakim pozama, koje je sve iskušala i sa mnom, a ispred očiju mi se plela trnovita i crna koprena i mrzio sam Emiliju iz dna duše i volio je i želio je više nego ikada. Neću joj dozvoliti povratak! Neka ide do vraga! Silno je želim grliti!

   - Ne znam što mi je bilo - reče u kasnu večer, kad me iznenada nazvala mobitelom.

   - Znam ja! - odbrusim joj. – Zaželjela si biti sa drugim, ti, uspaljena kujo!

   - Nemoj tako - mirno i tiho mi odgovori. - Poslije ੧e ti biti žao tih riječi. Ma ja sam ti sva zbrčkana ... izvini ... ne ljuti se ... volim te ...

   Popustio sam. Mislim da sam znao kako ću popustiti njenom nagovaranju od samog početka, ali nisam to želio priznati ni samom sebi. Ah, što? Možda će sada napokon biti sve OK?

   Nije bilo, naravno. Nestala je i opet točno nakon četiri mjeseca. Divljih četiri mjeseca ... bolje da ne govorim o njima, da ne prizivam sjećanja umotana u čežnju ...

 

   - Koliko se dugo ne javlja ovog puta? - pita me Aljoša i vraća u sumornu sadašnjost.

   - Tri dana.

   - Javiti će ti se, siguran sam.

   - Ali se ja njoj neću javiti - kažem i upravo tog trenutka to i odlučujem: moram tako postupiti, jer biti će sve teže, budem li  … bit će ...

   - Siguran si? - pita me tiho Aljoša.

   - Siguran.

   Aljoša me potapša po ramenu i ohrabrujuće se naceri. I upravo u tom trenutku, kao u nekom lošem filmu, dok sunce tone iza brda, a njegove posljednje umiruće zlatne zrake obasjavaju i griju naša lica, mobitel, položen na stolu ispred mene, počinje svirati svoju melodiju i okretati se oko sebe na glatkoj površini malog i okruglog stola. Gledamo u njega, Aljoša i ja, u tu malu spravu, u njen zaslon na kojem svijetli ime: Emilija. Osjećam Aljošin pogled na svom licu, osjećam i buru koja se iznenada snažno podigla u mojoj duši, osjećam i zraku sunca na licu, ali iznad svega osjećam neko čudno i nepoznato olakšanje, koje donosi oslobođenje, dok polako pružam ruku, podižem šalicu, mobitel zvrči, pijem crnilo kave, mobitel se okreće, vraćam šalicu na stol, mobitel uporno svira poznatu mi melodiju.

 

   

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.