Krivi pogled

Krivi pogled

Ona misli da sam suviše pijan i da ništa ne primjećujem. Ali ja vidim sve: alkohol mi je izoštrio čula, nije ih uspavao i sve treperi u meni. Osjećam svaki treptaj njenog oka, mogu namirisati njene želje. Pažljivo je gledam, ali tako da ona to ne primijeti.

Stojim za šankom, a ona sjedi tik uz mene, popela se na visoku barsku stolicu i uživa u svom piću. Vidim kako joj se oči cakle, pijana je, znam, a znam da sam i ja pijan, ali nije me briga. Pobjegli smo iz stana u kojem živimo, jer nismo više mogli podnijeti pritisak zidova, koji su se počeli pomicati prema nama, prijeteći nam. Znojio sam se, želja za pićem je u meni rasla i rasla i konačno sam oko deset sati, a bilo je jutro, popustio.

- Idemo popiti nešto - rekao sam joj. - Inače ću poludjeti.

- Vidim.

- Što vidiš? - Nagnuo sam se prema njoj: ne smiješ im poppuštati, dušu će ti izvući iz grudiju, popustiš li samo malo, samo na tren, ne smiješ popuštati. - Što vidiš, prokleta bila?

- Ma ne ljuti se - zamolila je Zdravka oborivši pogled, a smeđa joj i duga kosa sakrila oči od mog radoznalog pogleda. - Vidim da ti je teško. I meni je. Sinoć si previše popio. Previše je to pića bilo nakon godina nepijenja. Ti si ...

- Što sam ja? - zarežao sam na nju prekidajući je. - Zar ssamo ja pijem u ovoj kući? Koliko si se puta nalila, dok mene nije bilo?

- Što sam mogla raditi bez tebe? - upitala je, a smeđe joj oči potamnile sjetivši se usamljeničkih proteklih godina, koje sam proveo u zatvoru: a možda, ne možda, nego sigurno misli da je njoj bilo teže nego meni. - Jesam, podnapila sam se ponekad.

- Ponekad? - podrugljivo sam upitao.

Sad već satima sjedimo i pijemo i nikako ne mogu zaboraviti. Prokletinja mi ruje u glavi, usadila se poput crva, pa rovari i rovari. Taman počnemo razgovarati o nečemu zanimljivom, a meni bljesne: nisam mogao! I ode raspoloženje u vražju mater! Jer jučer nisam mogao, prvi put u životu.

Pustili me iz zatvora u devet ujutro i izjurio sam vani, u slobodu, na sunce i sa prometne ulice pravo u birtiju. Piće mi je bilo i te kako potrebno. Poslije višegodišnje suše, grlo mi se pretvorilo u Saharu. Nakon nekoliko pića, kad sam počeo osjećati treperavu toplinu u stomaku, prijatno brujanje u glavi, vrućinu na čelu, pozvao sam telefonom Zdravku.

- Pa gdje si? - zakukala je, baš kao što kukaju sve prokleete žene na ovom prokletom svijetu. - Čekam te od ranog jutra, jelo ti se hladi ...

- Zaveži! - prekinuo sam je, ali nisam bio ljut: u mislima sam je već svlačio i uživao u njenom tijelu. - Sad dolazim!

Spustio sam slušalicu, zahvalio na upotrijebi telefona, platio i izjurio i za čas sam već bio kući, ako se kućom može nazvati ćumez koji dijelim sa Zdravkom. Kuhinjica i mala sobica u potkrovlju. Ništa više. Bez luksuza, ako se ne računa TV u boji.

Otvorila mi je vrata, prepoznavši mi korake na drvenim i škripavim stepenicama, jer kuća je sagrađena valjda prije milijun godina i koraci odzvanjaju između starih i ispucanih zidova. Zgrabio sam je oko struka i gurnuo je na krevet i ... ništa.

Nekoliko trenutaka nisam vjerovao da mi se to događa, a zatim sam poluglasno opsovao, navukao traperice i sjeo za stol u maloj kuhinji.

- Daj rakiju! - zapovjedio sam. - Pričaj, kako ti je bilo??

I dok je ona pričala, u stvari kukala, kako joj je bilo teško, baš kao da je ona bila u ćorci, a ne ja, pijuckao sam rakiju, pušio i gledao je i čudio se nedostatku želje. A u zatvoru, u onim crnim i besanim noćima, ni o čemu drugom nisam ni mislio. A sad ovo ...

Evo je, opet baca pogled prema onom tipu, koji visi na drugom kraju šanka, nagnut nad svojim pivom. Kučka! Misli da ništa ne vidim. Da sam slijep. Već peca drugog jer misli ... misao mi još nije ni sazrjela, a ruka mi je već poletjela. Zviznuo sam je po nacerenoj pijanoj njuški i uživao u zvuku šamara, a još više u njenom iznenađenom licu.

- Zašto, Brane?! - vrisne ona, pokušavajući ustati sa poda na koji se stropoštala. - Što ti je?

- Šuti kučko! - urlam joj u lice, pomažući joj ustati, alii samo zbog toga da je mogu bolje tresnuti. - Misliš li da sam slijep pored očiju?

- Nemoj, Brane, molim te ...

Pogađam je u nos i krv brizne, riječ joj se prekida i ponovo pada, polako, kao na usporenom filmu. Uživam u prizoru. Još sam jak! Nije me zatvor dotukao: imam snagu, nisam klonuo. Ne dam da me zajebava jedna obična kučka.

- Zašto, Brane? - pita ona sa poda, uplakana i umrljana, krv joj se cijedi niz lice.

- Gledaš ga, kučko! - režim na nju. - Nemoj misliti da ne vidim! Sve ja vidim i sve znam. Valjala si se sa drugim dok mene nije bilo. Priznaj kučko!

- Nisam, Brane, kunem se!

Laže, kučka, znam! I udaram, a Zdravka jeca, plače i puže podom, ali ne može umaći udarcima mojih nogu.