Selina

Selina

Čula je da dolazi. Nakon gotovo godinu dana, njen će Domagoj posjetiti ovu zabit u kojoj ona, Selina, živi. Danas je dan kad treba stići, navečer, tako je čula. Od njegove tete.

- Ej, mala - rekla joj Anđa, Domagojeva teta, kad su se prije nekoliko dana sreli ispred jedine mjesne trgovine. - Sjećaš li se mog Domagoja? Malo ste se družili prošlog ljeta.

- Sjećam se - kratko je odgovorila Selina.

- Dolazi - obavijestila je Anđa. - Dolazi me posjetiti na nekoliko dana … svoju tetu.

Selina se pristojno osmjehnula, još pristojnije klimnula i zamakla za obližnji ugao. Nije željela da Anđa vidi njenu patnju. Sjeća li se njenog nećaka Domagoja? Kako bi ga mogla zaboraviti?

Nikad neće zaboraviti onu čarobnu ljetnu noć, šum valova i zvijezde iznad njihovih glava, dok je ležala u Domagojevom naručju, gola, okupana po prvi put u svom mladom životu muškom ljubavlju. Malo ju je boljelo, ali samo malo. Nije je bilo briga: samo da je njenom Domagoju lijepo. Ništa drugo nije važno.

Kad je stigao k teti na samom početku ljeta, odmah ga je zapazila i istog se trena zaljubila u njega. Prva ljubav, ljetna ljubav, vruća ljubav. Gledala je u njega, lijepog mladića sjajnog osmjeha i svakim ga danom voljela sve više, ali nikome nije ništa govorila. Uživala je u svojoj tajni. Uživala je u osjećajima koji su bujali u njoj, razbuktavali joj tijelo.

I eto, dogodilo se. Na njen šesnaesti rođendan.

Sreli su se nekoliko puta i prije, bez naročitog događaja, ali su oči Seline plamtjele žarom koji je Domagoj odmah prepoznao. Sa svojih dvadeset godina i svojom blistavom privlačnošću, Domagoj je već imao poprilično iskustva sa suprotnim spolom. Smatrao se znalcem i odmah je prepoznao pogled Seline, koji ona nije ni pokušala prikriti. Gledala je u njega otvoreno, sa obožavanjem, bez srama, ni ne znajući za drugo. Zar se može gledati drugačije onog kojeg se voli?

- Hej, ljepoto! - uputio joj Domagoj prve riječi, a ona zadrhtala od njegovog glasa. - Večeras je fešta na rivi. Bi li išla sa mnom? Potruditi ću se da te dobro zabavim. Pristaješ?

- Pristajem - odgovorila je bez krzmanja, a Domagoj se nasmijao, zadovoljno, pobjednički.

Dugo se dotjerivala za svoj prvi sastanak, a sve je bilo u djeliću sekunde razbacano u ljetnoj noći, na obali, čitavo njeno pažljivo dotjerivanje, tu, pored mora, gdje ju je Domagoj odveo držeći je za ruku, a ona ga poslušno, bez imalo opiranja, pratila.

Udisala je miris njegove kose, dok je on gibajući se ljubavnim ritmom ležao na njoj. Ona se nije micala, nije znala što činiti i zato nije činila ništa. A nebo iznad njih nikada prije nije bilo toliko posuto zvijezdama. A kad se on skinuo sa nje, zadovoljen i opušten, prošaputala je u noć:

- Šesnaest. Danas mi je rođendan.

Plamen njegovog upaljača, dok je palio cigaretu, bio je Domagojev odgovor.

Čeka ga na autobusnoj stanici. Selina se postavila na mjesto, pored kojeg Domagoj mora proći. I mora je vidjeti. Jer ona ga mora pitati zašto? Zašto se čitavo vrijeme nije javio? Ni mobitelom, ni razglednicom. Ništa! Posvemašnji muk. Ne može shvatiti i mora ga pitati. Drhtaj u njenoj nutrini joj najavi Domagojev dolazak.

Autobus se pojavi, uspori i zaustavi tik pored Seline. Seline ustukne jedan korak, napeto gledajući u vrata autobusa, koja se otvore i putnici nagrnu van, na svjež proljetni zrak, u toplu večer koja se upravo počela spuštati.

Ugleda i njega, Domagoja, ali ... nije sam! Zapanjena, zbunjena, jer na tu mogućnost ni pomislila nije, Selina se povuče još jedan korak, gledajući u svog voljenog, kojemu se dala prošlog ljeta sa punim povjerenjem, kako grli drugu i nježno joj šapuće.

Domagoj i djevojka koju grli, prođu tik pored Seline, toliko blizu da Selina namiriše njen parfem i sretne se sa djevojčinim pogledom, uzalud loveći Domagojev pogled: Domagoj je vidio samo drugu.