Neodgojen

Neodgojen

Otpuhujući i mrmljajući nešto sebi u bradu, gospođa Ranić, krupna, može se slobodno reći debela gospođa u kasnim četrdesetim, krene prema stubištu. Lift i opet nije radio, upravo je ugledala nalijepljenu cedulju na staklenoj površini, koja je o tome šturo obavještavala. A radio je dok se spuštala! Znači, mora se uspeti na sedmi kat noseći dvije velike kožne torbe, dupkom pune namirnica, koje je upravo kupila u obližnjem marketu.

- Bože moj! - promrmlja sebi u bradu, koja joj se tresla od samosažaljenja. - Vući ovo na sedmi kat, dok moja princeza negdje se provodi, a ljenjivac sigurno čita novine i uživa u kavi i cigaretama.

Prvi je kat nekako izgurala, ali na drugom, gospođa Ranić odluči se odmoriti. Dok se saginje i pažljivo naslanja prepune torbe na zid, jer ako se prevrnu ... i dok je sagnuta, isturenom stražnjicom gotovo blokiravši prolaz, pored nje strelovito projuri mladić, preskačući po nekoliko stepenica i umalo je ne obori. Ni milimetar ih nije odvajao, kad je projurio pored nje. Osjeti strujanje zraka.

- Klipane neodgojeni! - vrisne ona za njim, dok su koraci mladića odjekivali potmulo praznim stubištem i odbijali se od zidova. - Znam tko si! Prepoznala sam te!

Drhteći od pravednog gnjeva, začuje podrugljivi smijeh, koji mladić nije uspio suspregnuti i koji se vinuo visoko u nedjeljno jutro. Kipteći od bijesa, a bijesna je u stvari zbog pokvarenog lifta, mladić je tu samo dobrodošao za iskaljivanje njenog bijesa, gospođa Ranić odlučnim pokretima zgrabi i podiže svoje torbe i hrabro, stisnutih usta u tanku crtu koja je odavala njenu ljutinu, nastavi mukotrpno uspinjanje.

Odlučila je: pozvoniti će na vrata mladićevog stana, požaliti će se njegovim roditeljima. Stanuju kat ispod nje, na šestom i dok se bude odmarala, moći će se i požaliti. Dvije muhe jednim udarcem. Pomislivši na lice svoje susjede, visoke i vike gospođe Vilan, koja je uvijek samo hladno klimala glavom pri njihovim susretima, koji su se obično događali na ovom istom stubištu, gospođa Ranić osjeti zadovoljstvo: konačno će netko razbiti vječni mir na licu gospođe Vilan, koji kao da ništa ne može pomutiti.

Evo, konačno je stigla! Šesti kat! Još jedan ... ali prije toga ... gospođa se Ranić zlurado osmjehne i odlučno postavi torbe uz zid, pa još odlučnije pozvoni na vrata na kojima je kratko pisalo Vilan, bez imena, samo prezime. Neki čudni ljudi.

- Vaš me neodgojeni sin - raspali istog trena, kad se vrata konačno otvore, a na njima se pojavi vitka i besprijekorno dotjerana gospođa Vilan - umalo nije oborio na stubištu! Klipan jedan tako me je odgurnuo, da je čudo kako nisam pala. Krasnog ste sina odgojili, ako se o odgoju uopće može govoriti. Bilo bi bolje govoriti o ne-odgoju ...

- Polako, draga susjedo - mirno, sabrano reče gospođa Vilan, odlučno podigavši ruku i na taj način ušutkavši rafalnu paljbu svoje susjede. - Sigurna sam da vas moj Alen nije ni dotaknuo ... trknuo je po novine i možda ...

- Što možda? - vrisne gospođa Ranić. - Nema možda! Gurnuoo me je. Neodgojeni divljak! A ne bih se ni začudila da je pijan! Ili drogiran! Tko zna gdje i kako je proveo noć! Projurio je pored mene ko neki luđak, oči su mu divlje sjale ...

- Smirite se, molim vas - tiho joj govori gospođa Vilan i neugodno se okreće i osluškuje šumove koji dopiru iz stana, a njen tihi glas raspaljuje još više njenu susjedu.

- Ponaša se ko kriminalac - nastavi gospođa Ranić: sad je već ušla u petu brzinu i ništa je više nije moglo zaustaviti. - Vidim ja kad se on vraća kući i kakav se vraća! Neodgojeni je kli ...

Nedovršenu rečenica ostane visjeti u zraku, a donja se vilica gospođe Ranić objesi u neizmjernom čuđenju, jer ugledala je prizor koji nije mogao biti stvaran. Sigurno sanja! To jednostavno ne može biti!

- Ne govori tako, mama! - reče njena mala Betina, pojavivši se odjednom u hodniku iza gospođe Vilan, obučena samo u mušku košulju, Alenovu košulju, ispod koje očigledno nije imala ništa. - Alen je noć proveo sa mnom, ili još točnije, ja sam provela noć sa njime.

- Uđite, gospođo - mirno pozove gospođa Vilan. - Pa nećemo valjda razgovarati na stubištu ... uostalom, upravo sam pristavila kavu. Biti će mi drago ...

Omamljena, i dalje otvorenih usta, dok njena kći uzima torbe i slaže ih u hodnik tuđeg stana, gospođa Ranić, po prvi put u svom životu ostajući bez riječi, ulazi u stan susjede.