Uz kavu

 

 

   - Sad znaš sve - reče Mirela.

   - Znam - odgovori Daria. - Je li ti žao?

   Mirela se namršti na to pitanje: Daria to lijepo primjećuje, iako Mirela sakriva lice ogromnim i crnim sunčanim naočalama. Sjede za stolom kafića na Korzu, vani, jer toplo je, sunce darežljivo grije, šetači uživaju: ove je godine zima milostivo uvukla svoje ledene kandže.

   - Morala sam ti reći - progovori Mirela. - Grizlo me to.

   - Mogu misliti.

   - Znaš, nije lako odlučiti se na to - reče Mirela, a Daria primijeti kako Mirela pažljivo izbjegava upotrijebiti riječ "pobačaj". - Mislila sam jedno vrijeme da ću poludjeti. Stalno sam razmišljala o tome kako me Elvis napušta, ne želi čuti ni za mene ni za dijete, a tako smo se voljeli ... ili se meni tako činilo …

   Daria klima glavom, dok nedovršena rečenica visi između njih, crna joj se kosa trese, ne gleda u Mirelu, gleda u šetače koji dokono prolaze odmah pored njih.

   - Nisam mogla shvatiti zašto se tako ponaša - nastavi Mirela i otpije gutljaj kave.

   - Nije ti bilo lako - reče Daria, osjećajući kako mora nešto reći.

   - Nije. - Mirela klimne. - Prije toga je uvijek bio pažljiv.

   Sad Daria klimne i ništa ne reče. Nelagodno gleda oko sebe, zatim krišom baca pogled na sat. Vrijeme kao da je stalo. Naleglo joj na ramena.

   - Elvis - dodaje Mirela, kao da mora objasniti o kome se radi, baš kao da čitavo vrijeme ne govore samo o njemu. - Prije toga je uvijek bio pažljiv, a onda ...puf! ... sve je odjednom nestalo kao mjehur od sapunice. Vikao je na mene, on koji nikad prije glas nije podigao na mene. Urlao mi je u lice kako ne želi dijete, pogotovo ne moje dijete, o bože, kao da to nije i njegovo dijete ... i tako sam odlučila i otišla učiniti to.

   - Zato te nije bilo nigdje - ubaci Daria, potiho, jedva razumljivo.

   - Tako je - reče Mirela i pogleda na sat. - Moram ići, Daria. Hvala što si me saslušala. Morala sam se nekom izjadati. A kome ću, ako ne svojoj najboljoj prijateljici?

   - Draga moja - reče Daria ustajući, grleći i ljubeći Mirrelu u obraz, udišući miris kose - dobro si učinila. Čuvaj se! I javi mi se ponekad.

   - Ne želim ga više nikada vidjeti - reče Mirela, kao da Daria ništa nije rekla, slijedeći samo svoje misli, a glas joj zadrhta, zatim se okrene i krene nošena nepresušnom ljudskom bujicom šetača.

   Daria ostane sama, trenutak gleda zamišljeno oko sebe, a zatim izvadi mobitel iz torbice, sporim pokretima i sa uživanjem, koje joj se čitalo na lijepom licu.

 

 

Copyright © 2007. by misko-nearh - zabranjeno korištenje objavljenih radova bez pristanka autora.