Pred oluju

Pred oluju

- Pogledaj - reče mi nostromo i ispruži ruku, pokazujući preko ruba palube, prema horizontu, prema crnim oblacima. - Vidiš li?

- Vidim li što? - upitam. - Vidim oblake, a oni mi govore da ćemo kroz koji sat ući u oluju.

- A vidiš li na što liči onaj oblak? Bar bi ti morao to vidjeti!

Pažljivo se zagledam slijedeći njegovu ispruženu ruku, preplanulu i grubu i dižem pogled preko koštunjavog prsta. Vidim oblake, oblačine, valjaju se prema nama i more se već mreška, vjetar diže, a onda, kad sam već zaustio da pitam o čemu se radi, primjećujem oblak koji nije poput drugih oblaka, poseban je: ogroman je i crn, rubovi mu bijeli i upravo se tim rubovima odvaja od grupe oblaka i baš ti rubovi ocrtavaju lik žene koja ispružena lijeno leži, glave naslonjena na sklopljene dlanove.

- Vidim je - kažem i smiješim se gledajući netremice. - Misliš li da mi to ona moja govori nešto?

- Ti si skroz poludio! - obrecne se nostromo. - Samo na nju misliš.

- A na koga ću misliti? Na tebe, tako dlakavog i ružnog?

Smijeh oko nas prasne, pomalo napet, jer svi znamo da ćemo za manje od sata upasti u oluju. I dok užurbano pričvršćujemo sve što se mora pričvrstiti, da nam sa palube ne bi odnijelo u nepovrat more, razmišljam o njoj, o Kristini, o njenoj gustoj i crnoj kosi, o njenom vretenastom tijelu koje se izvija pod mojim, znojimo se i miješamo naš znoj u zajednički potok i nikad nam nije dosta tog ljubavnog ritma, ostajemo gladni i nakon što smo uživali jedno u drugom.

Još osjećam miris njene znojne kože, iako je od rastanka prošlo već nekoliko dana. Ležali smo u polutami sobe, goli, nepokriveni, znojni. Vani je padala dosadna kiša i sivi je dan provirivao kroz prozor i obasjavao mutno njenu kožu: vidio sam sitne i biserne kapljice na njenoj maloj i obloj stražnjici. Nešto se u meni pokrenulo, uzdrhtalo, osjećaj nepoznat, nikad do tog trenutka doživljen i naslonio sam se na lijevi lakat i ne skidajući pogled sa vlažnih bisera, priklonio sam glavu prema njima i polizao ih sa napete kože.

Nisam ni glavu podigao, a njeni se prsti već upleli u moju kosu, zgrčili se, ali nije mi nanosila bol. Polako me pozivala na poljubac, a u oku joj blistao biser, suza, nalik na onu kapljicu koju sam polizao, slano, slano, baš kao i more.

- Volim te - reče mi i poljubi me, a meni utroba zadrhta, jer čitav sam život na moru i mnoge sam žene poznavao, mnoge imao, ali ni jedna mi još ovo nije rekla ovim načinom: njene plave oči potvrđivale su mi istinitost riječi izgovorenih pravo u moje lice.

Sreća. Beskrajna sreća se prelila iz tih riječi i poput nabujale rijeke ponijela me dalje, daleko, tamo gdje još nikada prije nisam bio, tamo gdje sam mislio da nikako ne mogu stići, na vrhunac u čije sam postojanje sumnjao. A sad sam se nalazio na samom vrhu, sretan, volio sam i bio voljen i ispunjen i znao sam, da više nikada neću osjećati onu sumornu usamljenost, u onim trenutcima, kad bi se noć spuštala, a ja sa cigaretom u ruci stajao naslonjen na ogradu broda, gledao žarki zalaz sunca i slušao plavi pjev mora i mislio ... od sada ću imati na koga misliti i samo je to postalo važno. Ništa više! Nema više usamljenosti za mene.

- Prokletstvo, ne sanjari! - zagrmi mi nostromo u uho, dok sam vezivao posljednji čvor oko bačve ulja za potrebe strojarnice na krmi, koja se već divlje propinjala. - Završi i briši u zaklon! Samo što nije prasnulo!

Klimnem i uspravim se gledajući oko sebe: svi su već nestali, sklonili se pred nevremenom, ali se meni nekako ne žuri, volim ovu tminu sa neba koja se spaja sa morem, podsjeća me na Kristininu kosu, gustu crnu, baš kao i oblaci nad mojom glavom. Dok polako hodam palubom koja se propinje ispod mene, smiješim se u sebi: podsjeća me na strastveno propinjanje Kristininog čvrstog tijela. Sve me podsjeća na nju, počinjem shvaćati, dok ulazim u zaklon hodnika i čvrsto zatvaram vrata za sobom. Tišina nakon fijuka vjetra i šuma mora: samo ujednačeni šum strojarnice.

Posada sjedi besposleno u salonu. Osim onih na komandnom mostu i u strojarnici. Sjedam i ja i u mislima lebdim u slatko sjećanje, kad ulazi prvi oficir, upravo u trenu kad moj mobitel zasvira, dajući mi tako znak da za mene ima poruku. Iznenađeno, jer bio sam uvjeren kako nema signala, vadim mobitel i čitam: "Volim te!" na njegovom zaslonu, dok napola čujem prvog oficira.

- Biti će gadno! - obavještava nas prvi. - Obavještavaju nas da dolazi još jedan udar iza ovog. Još gori od ovog. Pripremite se!

Nekako me se te riječi ne primaju i nisam ni svjestan osmjeha koji mi sigurno lebdi na licu i zbog kojeg se nostromo obrecne:

- Što se ceriš? - pita me, ali nije ljut. - Je li to za tebe lijepa vijest?

U pravu je, mislim i mudro šutim. Upravo sam dobio najljepšu i najbolju moguću vijest i nikakva mi pišljiva oluja neće uspjeti pokvariti dobro raspoloženje.

Vraćam mobitel u džep, vadim cigarete, pa se pridružujem općem izbacivanju dima, miran, opušten, sretan. Ne bojim se oluje. Ne bojim se ničeg. Ona me voli.