Lift

Lift

Vita se zagleda u prepuna kolica krcata namirnicama. Da nije što zaboravila? Ne smije si dozvoliti nemar, nema vremena još jednom odlaziti u kupovinu. Sutra imaju goste, neki poslovni prijatelji njenog Joška i Vita zna, kako se od nje očekuje savršena večera, savršeni ambijent, šarmiranje gostiju...

Tri do četiri puta godišnje, njen joj Joško kaže, obično pred spavanje, u intimi spavaće sobe, baš kao što je i preksinoć učinio, progovorivši tiho:

- Pozvao sam ih na večeru prekosutra - rekao je izbjegavši njen pogled iznenađenja, pa brzo dodao: - Oprosti, nisam ti ostavio mnogo vremena... zatrpan sam poslom i nekako...

Gledala ga je osmjehujući se: toliko mnogo radi, trudi se razgranati posao koji je pokrenuo prije pet godina, daje sve od sebe i trudi se biti dobar muž, pažljiv je prema njoj, još pažljiviji prema djeci, desetogodišnjoj Rei i petogodišnjem Jošku, kojeg su svi od milja zvali Mali.

- Ne brini za vrijeme - odgovorila je i osmjehnula se, primijetivši olakšanje na njegovom licu. - Otići ću u onaj novi trgovački centar: čujem kako u njemu ima svega i sve je na jednom mjestu. A prije toga ću pokupiti djecu, povesti ih sa sobom. Uštedjeti ću vrijeme. Otići ću tamo nakon posla.

- Lijepo. - Zahvalno joj je uzvratio osmjeh Joško. - Pretvoriti ćeš to u mali i zabavni izlet. Oduvijek si bila maštovita.

I evo je sad ovdje, u ovom ogromnom kompleksu, sa prepunim kolicima i dvoje djece sa sobom: Malog je pokupila sa čuvanja, a desetogodišnju je Reu morala čekati ispred glazbene škole, u koju je Rea odlazila na satove klavira.

Rea! Misao joj preleti i Vita se čitava strese. Nije vidjela Reu već barem pet minuta, a Rea je u stanju za to vrijeme svašta učiniti. Vita se okrene i spazi Reu, kako stoji nekoliko metara dalje, a izraz joj lica sumnjičav, dok u rukama drži tenisice. Tenisice su bile žarko crvene i posute žutim točkama i Vita se strese od samog

pogleda na tu kričavost.

- Rea! - oštro, ispod glasa, cikne Vita. - Dođi!

Rea ispusti tenisice sa žaljenjem i uzdahnuvši, pridruži se majci i malom bratu, koji se držao za kolica.

- Što ti je? - upita je Vita. - Pa imaš tenisica koliko žželiš.

- Ma samo sam gledala.

- Nemamo vremena za razgledavanje - reče joj Vita. - Idemo platiti ovo, pa pravac kući. Nikakvog zadržavanja više! Ne mogu dočekati trenutak da stanem pod vrući tuš. Jedva se držim na nogama. Idemo!

Odlučno pogura prilično teška kolica, za koja se vješao Mali, pa požuri prema jednoj od mnogih blagajni. Ide joj na živce čitavo to komešanje oko nje, grozna glazba koja je brujala, tiho, ali nametljivo, bar se tako Viti činilo.

Vita odahne kad na blagajni plati poprilično visok račun, pa sa kolicima pođe prema liftu, koji će je dovesti na razinu +3, gdje je parkirala automobil. Lift, velik i siv, sa neizbježnim reklamama na svojim sivo-metalnim zidovima, kao da ih usisa u sebe. Ali nisu ušli svi u sivu prazninu.

- A što ti čekaš? - upita Vita, gledajući u Reu, koja oklijevajući stoji ispred ulaza u lift: ruke je duboko zavukla u džepove crvene vindjakne. - Zar ti se toliko dopada, pa želiš ostati.

- Idemo drugim liftom - reče Rea, a glas joj odsutan, čudan.

- Ne budali djevojko! - reče joj majka. - Ulazi. Već smo prilično vremena potratili u ovoj košnici.

- Bojim se.

- Čega? - Vita zamahne rukom. - Ovog sivila?

- Ne znam - reče Rea i obori pogled. - Idemo drugim liftom.

Vita izgubi strpljenje. Bez oklijevanja zakorači prema kćerki, zgrabi je za ruku, pa odlučno, ali bez grubosti, ugura je u lift.

- Plašljivica! - reče Mali.

- Ti šuti! - Vita mu šaljivo zaprijeti prstom. - Još mi samo treba da se vas dvoje počnete svađati.

- Je plašljivica! - ponovi Mali.

Vita se pričini da ništa nije čula, pa pritisne dugme lifta +3. Ništa. Vita ponovo pritisne. Uz trzaj, lift se počne uspinjati. Zatim naglo, uz neugodnu trešnju, stane. Zarobljeni negdje između katova, bljesne misao, ali Vita mirnog lica, nema smisla uplašiti djecu, pruži ruku prema dugmetu, ali lift uz trzaj sam od sebe krene. Polako i škripavo.

Vita pogleda djecu. Mali se zabavlja tek kupljenom igračkom, ali Rea, Rea je plaši. Vidi svoju senzibilnu djevojčicu kako ukočenog tijela stoji i zuri negdje u samo njoj vidljivu točku.

Vita joj htjede nešto reći, ali u tom času lift pomahnita: jurne, ali ne gore, u visine, prema razini koja je bila potrebna Viti, već uz kratak zastoj, bjesomučno zaroni u dubinu. Pa naglo, uz neugodan trzaj, stane.

Rea vrisne, a Mali zasuzi, slana mu se kapljica slijeva niz bucmasto lice.

- Hoću van - reče.

- Sad ćemo izaći - mirnim glasom, velikom snagom volje, reče mu umirujuće Vita.

- Nećemo - reče Rea tiho, jedva čujno. - Lift nas neće pustiti.

Lift ponovo zaroni, a Vita, suzbijajući želju za vriskom straha, koji je prijetio izletjeti joj iz stisnutog grla, počne panično pritiskati dugmeta, tražeći onaj spasonosni, koji će zaustaviti pomahnitalu limenu zvijer, u čijoj su utrobi zarobljeni. I dok se spuštaju, kako se Viti čini, čitavu ledenu vječnost, lift kao da joj se smije: čudan i nigdje pripadajući zvuk omota se oko njih, stisnutih jedno uz drugo, tražeći sigurnost u blizini, dodiru tijela.

Mali Joško sad već glasno, i preglasno, čini se Viti, plače. Nije to više samo plač, prije je to bolni, uplašeni jauk bespomoćnog djeteta, razočaranog što ga nitko ne štiti. I to boli Vitu, u čijim grudima, dok gleda tihu i uplakanu kćerku, počinje rasti bijes pomiješan sa strahom. Mora nešto učiniti! Mora!

Prsti joj bjesomučno udaraju po dugmadi lifta, baš kao da lupa po tastaturi, ali lift i dalje ponire. Odjednom uz jezivu škripu stane, zadrhti, a zidovi, sivi zidovi kao da im se približavaju. Vita zna kako je to nemoguće, to je jednostavno ne može dogoditi, događa se samo u filmovima, ali sada vidi zid kako joj se približava. Vita skreće pogled sa zida i zid stane, miruje. Ali lift ponovo mahnita i sad ih vozi gore, u visine, gore, tko zna koliko visoko. I stane, mirno, tiho, gotovo bez trzaja.

Vita olakšano uzdahne i pokuša otvoriti vrata, ali u tom trenu opazi da se lift zaustavio između zidova, na međukatu i nemoguće je izaći. Što sad? Kako sačuvati toliko potrebnu mirnoću, kad joj panika vitla tijelom?

- Smirite se - reče djeci, pa se odmah ispravi: - Svi se moramo smiriti. Ovo neće potrajati, ne može potrajati...

Lift krene, naglo, uz trzaj, bez upozorenja, a zvuk nalik na uzdah, uzdigne se oko njih. Djeca se uplašeno zagledaju u majku i kad Vita shvati kako izbjegava njihov uplašeni pogled, pogled koji je pita, a na koji ona nema odgovora, osjeti strašan bijes koji potisne strah i počne divljom snagom, za koju nije ni znala da se krije u njoj, udarati šakama po limenim zidovima i vikati, vikati, zovući bilo koga u pomoć.

Stojeći sa desne strane Vite, Rea joj se pridruži, pa nježnim šakama, nagonski štedeći prste, jer trebati će joj za sviranje klavira, počne i ona udarati po hladnom zidu lifta.

I kad su već počele gubiti nadu, nešto zakrči i do njih dopre daleki, uspavani glas, pitajući nezainteresirano:

- Što se događa?

- Što se događa?! - vrisne Vita prema glasu, oči joj sijevnu a lice zažari: bijes je kuhao u njoj. - A što se ne događa, jebem mu ... Izvucite me odavde! Odmah! Odmah!

Lift po tko zna koji put pojuri prema gore i zaustavi se, ovaj put polako i bez one užasne škripe, mirno, kako to već i treba biti. Vita izgura udarcem noge kolica, pograbi sina za ruku i, dok je Rea već trčala van iz tog kaveza, pojuri za njom. Izvan lifta, osjećajući se malo sigurnijom, Vita izvadi stvari iz kolica, ogleda se i tek tada shvati, kako nisu izašli na mjesto gdje su joj parkirana kola. Mora se spuštati, a u lift više ne želi ulaziti.

- Idemo pješke! - odluči se i reče glasno. – Ovom se prokletinjom ne vozimo više.

Poput kvočke, potjera djecu ispred sebe, pa se zavojitim stepenicama počnu spuštati niz slabo, gotovo nikakvo osvijetljeno stubište. Jeza joj prolazi kičmom, a ruke, prepune tek kupljenih namirnica, jedva izdržavaju težinu. Osjeća podrhtavanje nogu.

Konačno stignu na željenu razinu i kad ugleda kola, Vita gotovo na sav glas zahvali svojoj sreći, koja je ipak nije sasvim napustila. Pobaca namirnice u prtljažnik, otvori vrata, pričeka da se djeca smjeste na stražnjem sjedištu, pa se i sama smjesti iza upravljača. Odahne. Napola.

A zatim nervoznih prstiju poče kopati po pretincu, mrmljajući nešto sama sebi u bradu. Prsti su joj bjesomučno tražili, tražili …

- Mama, što ti je? - upita je Rea, a kad ne dobije odgovor, položi joj ruku na rame. - Mama, što tražiš?

- Cigarete - odsutno odgovori Vita. - Tražim cigarete.

- Ali mama! - uzvikne Rea. - Pa prestala si pušiti prije dvije godine!

Istina je to, prisjeti se Vita, pa po tko zna koji put u proteklih pola sata, pokuša smiriti drhtave ruke. Istina je: ne puši više. Mora se smiriti.

- Kući! - reče odlučno. - Idemo ravno kući i više nikada nećemo doći ovdje!