Stepenice

Stepenice

Sa prozora svoje sobe vidim te sive kamene stepenice. Svakog jutra, odmah nakon buđenja, prilazim prozoru i gledam u sive i poznate mi stepenice, ali ne vidim njihovu sivoću.

Vidim nju kako odlazi, vidim joj leđa, u ruci najlon vrećica, preko ramena obješena torba, korača odlučno, udaljava se, a zatim zastaje, okreće se, ugleda me na prozoru i maše, maše. Odmahujem joj, a u grudima žalost se budi. Još jedan zamah njene ruke i ona nastavlja hod niz stepenice i čas je kasnije više ne vidim.

Nestala je. Ali je u mislima pratim, jer mnogo smo puta zajednički prelazili taj isti put, spuštajući se niz stepenice prema centru grada, odlazeći na piće, na provod. Znam da hoda polako i pažljivo, jer stepenice znaju biti skliske i dovoljan je jedan neoprezni korak, pa ...

Jednom se okliznula, dok smo se po sitnoj kiši spuštali: reagirao sam brzo, dohvatio je i pala mi u zagrljaj, baš kao da se samo zbog zagrljaja i spotakla. Pogledi su nam se sreli i poljubili smo se tu, na vlažnim stepenicama, ne mareći vidi li nas tko. Poput dvoje klinaca. Nenadani poljubac na stepenicama. Sladak.

Često gledam stepenice, a da ih ne vidim. Zbog nečeg vidim nju kako se okreće i domahuje mi, a ja joj zamišljam lice, pokušavam joj se uvući u um. Što je mislila dok je odlazila od mene? Poslije ljubavnih noći i dana, nekoliko njih za redom. Je li mislila o idućem susretu? Ili je u glavi prevrtala znojne trenutke koji su već počeli ploviti u vječnost koja guta sve, u prošlost.

I prisjećam se onog vrelog poslijepodneva, koji smo proveli u krevetu izvodeći sve moguće i nemoguće, a poslije izašli iz sjenovite sobe u vruć dan, svježe istuširani i baš tu, ispod same zgrade, na ovim sivim stepenicama, okrenula se prema meni i pogledala me onim svojim pozivajućim pogledom, koji sam naučio prepoznavati i kojemu sam se neopisivo radovao.

- Nikada nećeš pogoditi što sad želim učiniti - rekla je promuklim glasom, koji je treperio na poslijepodnevnom suncu.

- Nemoj biti toliko samouvjerena - odgovorio sam joj, stavio joj ruku na rame, jer već sam je poznavao i znao kako voli činiti iznenađujuće stvari, izgovarati neočekivano, pa sa malo eliminacije, nije mi bilo teško dokučiti njene misli: istina, dobro sam je upoznao i istina, volio sam njenu divlju prirodu i istina, uživao sam u njenoj divljoj prirodi uvijek iznova.

- Reci! - podbadala me, oči joj plavo sjajile, ruka joj pošla prema meni, polako, ispitujućom kretnjom, kroz topli zrak.

- Želiš se vratiti gore, u stan, u krevet i želiš ...

- Želim ovo! - riječi joj izlete iz uzdrhtalog i napetog grla: još nikada nisam čuo takvu boju glasa, a ruka joj sune među moje međunožje, tijelom se priljubi uz moje, sasvim priljubi, stojeći stepenicu više od mene i na taj način skrivajući svoju pohotnu kretnju od ponekog radoznalog pogleda.

Nije me trebala nagovarati. Vratili smo se u stan, u našu sobu, jer već odavno je soba prestala biti samo mojom i bacili se jedno na drugog poput gladnih i podivljalih zvijeri i nije nam smetala nesnosna ljetna vrućina. Znoj se cijedio sa njenog tijela, a ja sam ga lizao požudno poput najslađeg nektara i nikada mi ga nije bilo previše. I želio sam još, još više nje, još više svega … Rukama sam nježno prelazio njenim glatkim uzdrhtalim tijelom, vrućina nas pritiskala snažno kao i naša uzajamna želja koju smo dugo zadovoljavali, a kad je bilo gotovo, nismo klonuli i zaspali, pogotovo nismo zapalili cigaretu.

Umjesto toga, okrenula se prema meni i pogledala me onim svojim plavim pogledom žudnje, prebacila ruku preko mog ramena i gledala me, gledala, samo me gledala, a ja sam bio sretan kako nikada prije nisam bio sretan i kako nikada više neću biti sretan, znao sam to onda, a znam to i sada. Udovi su nam se isprepleli, znoj se miješao, znoj koji sam lizao sa njenog vrata, osjećajući njen jezik na mom vratu.

- Sve je oko nas čudno - prodahtala mi je u vrat, u vrućem poslijepodnevu, vrućim dahom, na moju vruću kožu - ako se sjetiš kako je sve ovo i započelo baš na stepenicama.

I baca me u prošlost, ne tako davnu, jer upoznao sam je na stepenicama i ona je u pravu: sve je započelo na tim sivim i neuglednim stepenicama koje su u mojim očima postale ljepše, sjajne, prijatne za gledanje, jer uvijek sam u mašti vidio nju, kako stoji na stepenicama i maše mi, maše ...

Više nikada poslije tog vrućeg poslijepodneva, nismo mogli proći stepenicama, a da se ne bi okrenuli jedno prema drugome, dok nam je u pogledu iskrilo neizgovoreno pitanje: sjećaš li se? Nismo govorili, nismo više uopće trebali riječi, razumjeli smo se i bez njih. Jer što su riječi prema onim uzdasima, koje smo nesebično izmjenjivali i dijelili u strasti, što su bilo koje riječi prema polizanom znoju, njenim noktima zabijenim u moja napeta leđa, njenom pokretu ruke, kojom me poziva, dok joj prilazim ... riječi su precijenjene, svaka je kapljica njenog znoja, kojeg je prolila vodeći ljubav sa mnom, grčeći se u užitku, ljepša od bilo kojih riječi, izgovorenih ili ispisanih, pa čak i pretočenih u stih. Mala i vruća i slana kapljica. Na njenoj koži.

Kap ljubavnog znoja i jedna riječ: što je vrednije?