Vrata

Vrata

- Ima li još netko nešto? - upita predstavnik stanara. - Jer, ako nema ...

Ostavlja rečenicu da visi u ustajalom zraku: sastanak je stanara zgrade i dvadesetak se ljudi naguralo u malu prostoriju, koja je uskoro, a najviše zahvaljujući dvojici pušača, postala gotovo nepodnošljivo zagušljiva. Svi su zbog toga postali razdražljivi i priželjkivali sastanak što prije privesti kraju i dočepati se svježeg zraka, oporaviti malo pluća.

- Imam ja! - uzvikne Plavac i podigne visoko ruku u zrak: sjedi u samom kutu, širokih ramena, nabijen, čitav nekako zgrčen, snažan četrdeset i petogodišnjak.

- Pa istresi već jednom! - nestrpljivo mu se obrati predstavnik stanara, Mirko, blag i povučen čovjek, kojeg su naprosto prisilili prihvatiti se ove nezahvalne dužnosti.

- Vrata! - reče Plavac.

- Koja vrata?

- Pa ona ulazna! Koja druga?

- I što je sa njima?

- Ne otvaraju se kako treba - reče Plavac i pogleda ih sve redom. - Jučer sam kasno noću jedva ušao u zgradu. Vrata su dotrajala i moramo ih promijeniti.

- Istina je - tiho promrmlja gospođa Miloš: muž joj kidnuo davno, još prvog dana kad je zapucalo u obližnjoj Sloveniji i nikada više nije bila glasna. - Ne otvaraju se dobro.

- Poznajem čovjeka koji će ih već sutra popraviti - reče Plavac. - Ili možda prekosutra.

- Nisam u to ni sumnjao - promrmlja Rade, starac od preko osamdeset, tiho, toliko tiho, da ga je čuo samo predstavnik stanara Mirko, do kojega je mirno sjedio.

- Ajde, da čujemo - reče Mirko.

- Ja ću mu večeras telefonirati - reče Plavac gurajući snažni grudni koš prema naprijed - i već sutra će on doći, izmjeriti vrata, a prekosutra ih namjestiti.

- A platiti? - nepovjerljivo upita gospođa Bijelić. - Da nas ne odere, ko što nas je odro onaj prošli majstor?

- Ono je bio fušer! - reče Plavac oštro. - Moj poznanik nije fušer i ponuditi će pristojnu cijenu sa kojom ćemo biti zadovoljni. Garantiram.

- Sigurno? - upita Mirko, brzo pišući u svoju bilježnicu.

- Sasvim sigurno.

- Dobro - reče Mirko. - Slažete li se svi da nam majstor poznanik gospodina Plavca stavi nova ulazna vrata, a da cijenu ni ne znamo?

- Garantiram da će cijena biti prihvatljiva - ukočeno i uvrijeđeno reče Plavac. - Spreman sam osobno platiti vrata, ukoliko ne budete zadovoljni.

- Je li vam ovo dovoljna garancija? - upita Mirko nestrpljive stanare, a kad začuje odobravajuće mrmljanje, protumači to kao pristajanje i lupi šakom po sklopljenoj bilježnici. - Onda je to gotova stvar. Sutra će majstor izmjeriti vrata, a preksutra ih postaviti. Sastanak je gotov!

Svi pojure iz ove plinske komore, van, u blagu, gotovo proljetnu toplu večer, iako su zagazili u zimu, radujući se što je sastanak završio.

- Je li bio majstor? - upita Mirko, kad mu je žena Plavca, Senka, otvorila vrata na koja je pozvonio prije nekoliko sekundi.

- Sve je sređeno - reče Senka. - Bez brige!

- Sigurno?

- Sigurno! - Senka klimne i jako se namršti: nije trpjela da netko sumnja u njene riječi. - Majstor je dobio adresu od mog muža i javio mi se mobitelom da je već izmjerio vrata i da će sutra biti postavljena.

- Bogami je brz! - sa divljenjem reče Mirko. - Pitam zbog toga, što me sutra neće biti, odlazim na put i vraćam se prekosutra, pa bi vas zamolio da pripazite na radove.

- Hoću. Bez brige.

- A cijena? - upita Mirko. - Je li rekao cijenu?

Senka mu reče cijenu.

- Bogami je vaš muž bio u pravu! - zadivljeno reče. - Cijena je i više nego prihvatljiva.

- Moj je muž sposoban čovjek - ukočeno reče Senka.

- Nisam u to ni sumnjao - odgovori Mirko, već odlazeći i misleći na tri automobila koja je Plavac posjedovao. - Još vas jednom molim, pripazite sutra, jer sam na putu.

- Budite bez brige!

Umoran, iscrpljen od noćnog putovanja vlakom, i čitavog prošlog dana koji je bio sve samo ne uspješan poslovni put, Mirko uđe u kola, koja je mudro ostavio ispred željezničke stanice, onog dana kojeg je odlazio na ovo iscrpljujuće putovanje. Još malo i biti će kući i iako jutro tek počinje, nema još ni sedam, uvući će se krevet i spavati, spavati, zaboraviti na sve oko sebe.

Za čas stigne ispred zgrade, parkira, izađe iz kola i krene prema ulazu, očekujući nova vrata, koja će se lagano otvarati, ali dočekaju ga ona ista stara vrata, koja je već bezbroj puta otvorio.

Ne vjerujući vlastitim očima, Mirko zatrese glavom i tiho opsuje sebi u bradu, što mu uopće nije bilo svojstveno. Ljut, ne mareći za rani sat, pozvoni na vrata Plavca.

- Što je bilo? - upita odmah Senku, koja mu je otvorila vrata: njen je muž sigurno već nestao iz stana, sjeti se Mirko. - Gdje su vrata?

- Dođite - mirno mu reče Senka i pođe ispred njega.

Čudeći se njenom ponašanju, Mirko pođe za njom, mjerkajući njenu stražnjicu, sapetu trapericama. Da mu ju je zgrabiti ...

Izađu iz zgrade i Senka mahne rukom prema susjednoj zgradi, na čijem su se ulazu kočila sasvim nova i blještava vrata. Mirko u hipu shvati što se dogodilo i usprkos mučnoj situaciji, umoru i osjećaju kako je izigran, počne se smijati.

- Pa i nije baš smiješno - ukočeno reče Senka, podozrivo ga gledajući, jer očekivala je svaku reakciju i bila pripremljena na nju, ali Mirkov ju je smijeh sasvim iznenadio. - Napio se, stoka jedna …

- Promašio je zgradu! - jedva procijedi Mirko kroz smijeh, a zatim se okrene prema Senki i uživajući u svakoj izgovorenoj riječi, reče: - Očekujem od vašeg muža na njegov trošak nova vrata!

Izraz lica gospođe Plavac, čija je ukočena nadutost odjednom nestala, odagna umor i neispavanost koja se usidrila u Mirku i po prvi put, nakon dva dana, Mirko osjeti lakoću kretanja i zapazi ljepotu jutra koje se tek počinjalo buditi.