Grlica

Grlica

Već joj je nekoliko jutara prva pomisao kad ujutro otvori oči, njeno kolebanje u izboru: Dražen ili Hrvoje? Koga izabrati? I može li izabrati? Obojica su tako lijepi i tako zabavni i obojica oblijeću oko nje neumorno je obasipajući nespretnim komplimentima, pomalo posramljeni zbog osjećaja koji ih pokreću.

Dajana, osamnaestogodišnja djevojka dugih nogu i kose boje meda, koja kao da joj grli ramena, zadovoljno se protegne ispod toplih pokrivača i nasmiješi u tami svoje spavaće sobe. Ima još petnaest minuta vremena, prije nego što joj majka ne pokuca na vrata i ludnica će dana otpočeti: jutarnja toaleta, malo gricnuti doručka i brzim trkom na nastavu. Još ova godina gimnazije, zatim faks i tek tada će osjetiti pravi život. Nestrpljiva je, želi što prije početi studirati, a opet ... i ovo je veoma lijep period njenog života. Pogotovo posljednjih mjesec dana, koji su naprosto božanstveni.

Odjednom se sve promijenilo. Dajana, veoma visoka, dugonoga, sportska zvijezda svoje gimnazije, veoma dobra košarkašica, koja je na sportskom terenu primala aplauze i za koju su svi mislili kako je sretna, nije bila sretna. Nešto je nedostajalo, Dajana je znala što nedostaje, ali nikada nije o tome progovorila. Čuvala je tajnu.

Svi su oko nje bili u nekoj vezi, ljubakali, izgarali od ljubavi, a Dajana je bila sama i to ju je smetalo, ali nikad se nikome nije požalila: glumila je nezainteresiranost, čak i Bobi, svojoj najboljoj i najdražoj prijateljici. Sa svojih sto osamdeset i dva centimetra visine, Dajana je blistala na košarkaškom terenu, ali u običnom, privatnom životu, njena joj je visina bila težak teret. Svi su je dečki izbjegavali, jer koji dečko voli podizati glavu, da bi svoju djevojku pogledao u oči, ili se propinjati na prste da bi je poljubio!

A onda, prije mjesec dana, kao da je i Dajani sunce zasjalo. Dobila je udvarače: ne jednog, već odmah dvojicu! Dražena i Hrvoja. Srela ih je jednom na igralištu, naravno, a gdje drugdje, dok se zagrijavala prije trčanja. Pozvali su je na igru košarke, samo na jednom košu. Prihvatila je, ni sama nije znala zašto i sve se za Dajanu od tog dana promijenilo. Dečki je nisu puštali, bili su prijatelji i zanimanje za istu djevojku nije narušilo njihovo prijateljstvo, dok su oblijetali oko Dajane. Ali je Dajana znala, osjećala kako će njihova veselost ubrzo nestati, znala je da mora izabrati. Mora prekinuti napetost koja se počela osjećati.

Obojica su izvanredno visoki, kako već košarkaši jesu, obojica su inteligentni, prijatni, nije im nalazila mane i odjednom, ležeći i dalje u toplom krevetu, oklijevajući suočiti se sa jutrom, početkom dana, Dajana shvati kako joj se obojica toliko dopadaju, da nije u stanju odlučiti se, učiniti izbor.

- Evo ih, dolaze - uzbuđeno šapne Bobi, Dajanina najbolja prijateljica, ali nije bilo potrebe za upozorenjem, jer Dajana već vidi nerazdvojne prijatelje Dražena i Hrvoja, kako se približavaju.

- Hej, cure! - dovikne Hrvoje. - Da vas otpratimo komadićć puta. Lijep je dan i da prođemo kroz park?

Dražen je šutio, često je puštao Hrvoja govoriti, ali njegov se pogled zalijepio na Dajani. Kao da je pogledom nastoji približiti k sebi.

- Idemo! - odluči ona. – Dobra ideja.

Držeći pod ruku Dajanu, gotovo se zalijepivši za nju, Bobi podsmješljivo pogleda u mladiće. U nastojanju stati pored Dajane, blago su se sudarili ramenima.

- Polako - posprdno im reče Bobi. - Iako ste ogromni, ima mjesta za obojicu.

Svi se nasmiju i led je bio probijen. Požure prema parku, želeći što prije izmaknuti prometu, plinovima, buci.

Dok polako šeću stazama parka, Dajana je na sto muka. Kako se odlučiti? Obojica je toliko privlače, tako su zgodni onako visoki i krupni, a opet mačjeg hoda, bez imalo nezgrapnosti. I obojica je obasipaju pažnjom, nastojeći joj ugoditi. Može li izabrati? Jer mora izabrati!

- Vidi! - reče glasno Bobi i pokaže rukom.

Svi pogledaju u pravcu u kojem je Bobi pokazivala. Na kamenom kipu žene, koji je u parku odavno postavljen i kojeg su kiša i sunce poprilično načeli, na glavi stoji grlica, a jedno joj krilo nemoćno opušteno, kao da je slomljeno.

- A vidi ovo! - reče uzbuđeno Hrvoje, munjevito se sagne, grabi kamen i baca ga na grlicu.

Zadrhtavši, baš kao da je nju pogodio bačeni kamen, Dajana sa bolnom grimasom na licu ugleda kako perje leti i grlica nemoćno pada u podnožje kamene žene.

- Zašto si to učinio? - pita Dražen svog prijatelja, a Dajana vidi njegov prijekorni i pomalo žalosni pogled.

- I onako bi crknula - reče Hrvoje. - Samo sam joj skratio muke.

Dražen mu ne odgovori, nego polako krupnim koracima priđe grlici, nježno je podigne sa trave i uvjerivši se kako je mrtva, polako i sa pažnjom položi je u podnožje grma.

Dajana ga gleda, a osjeća kako joj srce tuče, ludo udara u grudima i zna da je pocrvenjela i nije je briga i samo gleda u Dražena i ne može odvojiti pogled sa njega. Dražen osjeti njen pogled i uzvrati joj, pa se tako dugi trenutak gledaju pravo u oči, uranjajući jedno drugome u pogled, zaboravljajući na ono drugo dvoje pored njih, zaboravljajući na sve, jer sve je ostalo oko njih sasvim nevažno, samo je ovaj trenutak važan.

Dajana je izabrala.