Poziv

Poziv

Telefon zazvoni, a Radmila, koja je u tom trenutku brisala prašinu na teškoj i kristalnoj vazi, u kojoj nije bilo cvijeća, protrne i gotovo ispusti dragocjeni dar roditelja na dan vjenčanja iz ruku, koji pomno čuva već šesnaest godina. Umornim pokretom spusti tešku vazu na njeno uobičajeno mjesto, pa se nepovjerljivo zagleda u telefon. Sigurno nije ništa dobrog. Branimira nema i sigurno zovu zbog njega: proteklih je pet dana tako bilo, uvijek u ovo vrijeme, telefon bi zazvonio u tihom stanu, a kad bi oklijevajući podigla slušalicu, začula bi već poznati tihi glas sa druge strane žice.

- Oprostite, gospođo - učtiv bi je glas obavještavao o sramotnoj situaciji, koja se sve učestalije ponavljala - ali moram vas obavijestiti, da vam se suprug upravo onesvijestio. Hoćete li ...

- Da, doći ću po njega - odgovarala bi Radmila uvijek tako već niz godina, brzo prekidajući učtivog sugovornika, koji je bio, znala je to vrlo dobro, vlasnik kafića u kojem se njen muž opijao. - Odmah dolazim.

Dok podiže slušalicu, Radmila zna da će se razgovor i opet po tko zna koji put ponoviti i već navlači na sebe nevidljivi oklop hladnoće, kojim se brani od sramotnog događaja, a koji je pogađa u samu srž i ranjava joj izmučenu dušu.

- Halo - reče tiho.

- Oprostite, gospođo ...

- Dolazim odmah!

Nije bilo uvijek tako, sjeća se Radmila, dok vozi prema kafiću u kojem se njen muž onesvijestio zbog pretjeranog uživanja u alkoholu. Kad se zaljubila Branimira, bio je on mladi tridesetogodišnjak, iza kojeg je bio rat, u kojem je od prvog dana učestvovao. Pun entuzijazma, nakon nekoliko godina patnji i straha, Branimir je bio uvjeren kako ga u budućnosti očekuju samo mir i sreća, a gledajući ga takvog, visokog, zgodnog, pouzdanog, Radmila je bila sigurna kako i ne može biti drugačije.

Ali nije bilo. Razdražljivost Branimira je rasla iz dana, pa se Branimir uskoro počeo sukobljavati sa svojom okolinom. Obilazio je svoje prijatelje i sa njima u beskrajnim razgovorima nastojao dokučiti, zašto se radna mjesta zatvaraju, ljudi ostaju bez posla, a istovremeno se pojedinci basnoslovno bogate, a da baš ništa nisu doprinijeli u stvaranju slobode, za koju se on borio i sa čime se ponosio.

Radmila je nalazila opravdanje za Branimirove pijane ispade i uvijek ga u svim prilikama branila. A prilika je bilo mnogo, i suviše mnogo. Piti po čitave dane polako je postalo Branimirova preokupacija: ništa drugo nije ni radio. Mirovinu, koju je dobivao zbog učestvovanja u ratu, vrlo bi brzo propio, a ostatak su mjeseca morali živjeti od Radmiline plaće.

Razgovori sa njim nisu pomagali. U trijeznom stanju, Branimir bi bio suviše razdražljiv za normalan i konstruktivan razgovor, a kad bi bio pijan i navaljivao na Radmilu, želeći neke stvari istjerati na čistac, ona bi odbijala razgovarati, jer čemu sve to, zar nije sve uzalud?

Stigla je ispred kafića i pažljivo parkirala, ugasila motor i izašla na mračnu ulicu. Blizu je devet sati, zimska se noć odavno spustila. Radmila podigne glavu i zagleda se u crno nebo i duboko uzdahne, osjećajući kako se njen prividni mir trese, podrhtava, prijeti se raspasti. Odmahne glavom i uđe čvrstim korakom u kafić.

- Dobra večer, gospođo! - pozdravi je vlasnik kafića, ujedno i prijatelj njenog muža, sa kojim je ratovao i sa kojim ga je povezivalo prijateljstvo i pokaže rukom prema uglu. - Eno ga ondje. Smjestio sam ga tamo nadajući se da će malo odspavati.

- Je li dužan nešto?

- Baš ništa! - odgovori muškarac, kao što je i uvijek odggovarao i Radmila je počela sumnjati u njegovu iskrenost, ali ništa nikada ne bi rekla. - Pomoći ću vam ga odnijeti do kola. Ako hoćete ...

- Ne hvala! - odbije Radmila brzo: uvijek je odbijala. - Do kola će biti sasvim dovoljno, hvala.

Muškarac slegne ramenima, navikao na taj odgovor, pa sa lakoćom podigne sasvim pijanog Branimira i noseći ga prebačenog preko desnog ramena, iznese ga iz kafića, dok su rijetki gosti nezainteresirano zurili u svoja pića, pa smjesti Branimira na stražnje sjedište.

- Najljepša vam hvala - zahvali Radmila.

- Hvala vama! - kao i uvijek odgovori vlasnik kafića, nagllo se okrene i vrati u svoj kafić, među goste, u svoj život.

- Gdje me voziš? - odjednom iza nje progovori Branimir i uplaši je.

- Kući.

- Neću kući! - vikne Branimir. - Nazad! Vozi nazad!<

- Budi razuman - kaže mu Radmila. - Dosta si popio.

- Ti ćeš mi govoriti kad je dosta! - urliče joj tik uz uho Branimir.- Kučko! Vozi nazad!

Još je nikada nije tako nazvao. Nikada! I u tom trenutku u Radmili nešto pukne: dosta joj je svega, više ništa ne može podnijeti, previše je toga podnijela posljednjih godina i ne može više i što je još važnije, ne želi više. Dosta!

- Proklet bio! - viče i plače i pritišće papučicu gasa, automobil divlje juri sve brže i brže. - Zašto? Zašto? Zašto me mučiš? Do kada? Do kada?

- Zaveži! – pomamno urla njen sasvim neprepoznatljiv Branimir i grabi je za kosu i poteže nemilosrdno prema sebi, poteže, a bol jurne kroz Radmilu.

- Nemoj – moli ječeći slomljenim glasom. – Molim te, nemoj. Ne mogu voziti!

- Okreći! – urla on i nemilosrdno i dalje poteže njenu kosu, zadajući joj bol zbog koje joj suze naviru na oči, sve joj se muti, ne vidi cestu.

- Nemoj – moli, bespomoćno moli i zna da je sve uzalud.

I odjednom prasak, lom, a čas kasnije pojavi se i malen, jedva primjetan plamičak, prijeteći treperi u noći, ali ga oni ne vide.

Branimir uznemireno i ne razumijevajući gleda oko sebe, osjeća nečije ruke oko sebe, izvlače ga iz kola, ali on uopće nije svjestan toga.

- Gotova je - čuje kroz maglu alkohola, ali ne shvaća značenje izgovorenog u noći. - Grudi su joj skroz probijene.

Branimir trese glavom, pokušavajući razbistriti pogled, shvatiti što se to oko njega događa, zbog čega sva ta strka, gomila koja se okuplja i koja zuri, radoznalo zuri.

- Piće - promrmlja samom sebi Branimir. - Potrebno mi je piće i biti ću ko nov.>