Šišmiš

Šišmiš

Gledam je. Nikako je ne mogu prestati gledati. Ne mogu reći da je ljepotica, ali iz Dorotee nešto izvire što me đavolski privlači. Nesposoban sam tome zovu odoljeti. Neprekidno je želim, kao što ni jednu ženu nisam želio do sada. Gladan sam Dorotee. Uvijek. I sve više.

- Neobično, zar ne? - pita ona, bljeskajući zelenim očima.

Gledam je i uživam. Privukla me tim svojim zelenim očima na trouglastom licu, nelijepom, širokih usnica, uvijek vlažnih. Kad sam je prvi put ugledao, prije tri mjeseca, znao sam da je moram imati. Strašno sam žarko želio provući prste kroz njenu kratku i gustu smeđu kosu. I ljubiti ta široka i vlažna usta.

- Što je neobično? - uzvraćam pitanjem.

- Pa ovaj mir - reče Dorotea i mahne rukom, zahvativši timm pokretom čitav stan. - Ni glasa jutros od starog šišmiša.

Smijem se. Tako zovemo moju staru: šišmiš. Po čitave dane drijema u svojoj sobi, moli se bogu i sa prezirom u kojem ima mržnje, promatra događaje i sve i svakoga osuđuje. Naravno da osuđuje i moju vezu sa Doroteom, drugačije ni ne može biti. Iznenadilo bi me, kad bi bilo drugačije.

- Ona je kuja! - rekla je, kad je Dorotea prvi put došla sa mnom u stan, ostala tri dana i otišla: stara je čekala strpljivo Dorotein odlazak i tek tada progovorila. - Ništa drugo nego kuja!

- Zašto, mama? - upitao sam je strpljivo, ali u meni je već počeo tinjati nemir, koji će, znao sam to, prerasti u ludi bijes i ogorčenje, jer dogodilo se ovo već i previše puta.

- Oženite se, ako ne možete jedno bez drugog - odgovori moja stara, kao što sam i znao da će izgovoriti. - Ovako nije u redu.

Nisam joj odgovorio. Čemu? Starome šišmišu više ništa nije moglo promijeniti ustaljeno mišljenje. Uvjerena je kako je uvijek u pravu. Nepogrešiva. Naravno i bezgrešna. Nikada joj nije ni palo na um, kako možda ona griješi, kako možda nije u pravu. Ta je misao oduvijek bila milijune svjetlosnih godina udaljena od nje.

- I bolje da spava - kažem Dorotei i uzimam još kave. - I onako neprestano zivka i prigovara.

- A da ipak proviriš u njenu sobu? - predloži Dorotea.

Uzdišem. Žene! Nikada zadovoljne. Dok je stara gunđala i motala se po stanu, Dorotea se sakrivala u mojoj spavaćoj sobi, koja je postala naša. I priželjkivala da stara konačno ostane u svojoj sobi, da svojom pojavom ne narušava naš sklad. Sad, kad je stara u krevetu, bolesna i gotovo nepokretna, jer kreće se samo zbog neophodnih potreba, Dorotei kao da nedostaje spori hod starog šišmiša i njeno gunđanje i neprestano prigovaranje i kritiziranje svega i svačeg.

- Uživaj u miru koji ti se pruža - kažem Dorotei, a ona mi se smije i zelene joj oči žmirkaju i ponovo je želim.

- Uživam, uživam ...

- Uživati ćeš još i više - kažem joj milujući joj koljeno: samo se ogrnula kućnom haljinom i ispod nje nema ništa i to me uzbuđuje, što ona dobro zna.

- Je li to obećanje?

- Dođi - kažem ustajući i podižući Doroteu. - Pokazati ću ti ...

- Dobro si mi pokazao - kaže Dorotea sat kasnije.

Ležimo pokriveni samo plahtom i isprepletenih udova. Deset je sati i dvadeset minuta, ali ni ne pomišljam na ustajanje. Suviše mi je dobro u naručju Dorotee: samo neka potraje! Već je dva dana kod mene i ostaje još dva. Dva dana prepuna uživanja rasprostiru se ispred mene i ja ih grabim, sekundu po sekundu, u svakoj uživajući sve više i više. Svijet me ne zanima, prestao je postojati. Sve je prestalo postojati, ništa izvan ove sobe nije stvarno. Jedino je Dorotea stvarna, njena putenost, podatnost, žar. Njen iskričavi zeleni pogled uvijek iznova u meni pali vatru strasti, koju gasim u njenom naručju. Grijem se osjećajima i uživam u toplini koju mi pružaju. Uživam život punom snagom.

- Četiri dana valjati će te se u svom blatu - rekla mi stara, kad sam je obavijestio da mi Dorotea dolazi u goste.

- Nemoj tako, stara, boga mu! – prostenjao sam: glas protesta, molba za tračkom mira.

- Eto i sam vidiš! - Stari je šišmiš podigao oči prema nebu, tražeći spas od visina. - Još nije ni došla, a ti već huliš.

- Ah! - eksplodirao sam. - Dosta mi je sranja! Svako moje uživanje popljuješ!

- Prihvati se pravog uživanja ...

- Da? - pitam je podrugljivo. - Da ližem podove crkvi?

- Kazniti će te ...

Kraj nisam čuo, nisam ni trebao ga čuti jer već je nekoliko decenija jedan te isti. Tupost i glupost, njene su vrline, koje ona pažljivo i sa ponosom glupače njeguje ...

- Idi vidi što je sa starim šišmišem - reče Dorotea i prekida mi nevesele misli. – Izvrši svoju dužnost. Ne posjetiš li je, kasnije će ti dušu iščupati.

- Ma što si zapela sa njom? - pitam je, ali ustajem: znam da je Dorotea u pravu. - Idem je pogledati. Hoćeš li onda biti mirna?

- Zlatan si - reče ona, a ruka joj sune prema meni i posjednički mi gladi međunožje, a ja se želim vratiti u krevet, njoj, njenom žaru, zagrljaju, ali mi Dorotea čita misli, pa dodaje: - Bježi! Idi staroj! Poslije.

Zastajem pred vratima spavaće sobe stare. Ne želim ući. Znam što me čeka: gunđanje i prigovaranje. Čitav ubitačni mnogo puta izgovoreni govor o mom bezvrijednom i nemoralnom životu, govor koji sam čuo već i previše puta. Pedeseta mi kuca na vrata, a majka, koja se pretvorila u starog i sasušenog šišmiša, i dalje uzima sebi za pravo i govoriti mi kako treba živjeti. Gadi mi se to: čitav mi se njen život gadi. Ja sam joj jedino dijete, jedini sin, vanbračni. Moj ju je otac, ma tko on bio, napustio prije mog rođenja, a ona više nikada, siguran sam u to sasvim, nije pogledala drugog muškarca. Gorčina je postala njen životni suputnik, jedini život. I molitva. Biblija joj bila neprekidno u ruci i sve joj je postalo grijeh, svako, pa i ono najnedužnije uživanje. Svako je uživanje samo brzi put prema paklu, misli ona. I to mi govori. Stalno i neprekidno i godinama i već sam trebao oguglati, ali nisam i svakog se dana sve više nerviram zbog fanatizma starog šišmiša. I bijesnim, a u posljednje vrijeme primjećujem i dozu mržnje u sebi, mržnje prema njoj, svojoj majci, koja je postala stari šišmiš. Možda ne prema njoj samoj, nisam načisto sa svojim vlastitim osjećajima, ali svakako mrzim i prezirem sve ono što ona veliča. Ono što sam nekada tolerirao, sada mi zadaje bol, postaje nepodnošljivo. Na živce mi ide i samo njeno glasno srkanje juhe.

Uz duboki uzdah polažem ruku na kvaku, otvaram vrata spavaće sobe svoje stare i tiho ulazim u polumrak. Mnogo spava, stari šišmiš i, ako i sad spava, ne želim je probuditi: želim se vratiti Dorotei.

Tišina je gotovo opipljiva. Teška. Prilazim krevetu gdje leži stara: sitno joj tijelo jedva se nazire ispod pokrivača, a sijeda i neuređena kosa rasuta je po jastuku. Ruke su joj zgrčene u pesnice, kao da nekome prijeti.

- Mama! - kažem poluglasno. - Mama!

Tišina. Čudna i neprirodna. Prilazim krevetu i polažem ruku na njenu zgrčenu šaku. Već je hladna. Mora da je umrla još jučer navečer, kad je tek legla. Dok smo mi, Dorotea i ja … Prekidam misli i ponovo pipkam ruku svoje majke. Sasvim je hladna.

Odmičem se od kreveta i zurim u staru. Gledam je i ne osjećam ništa. Osim laganog revolta: stari mi šišmiš i ove dane nastoji zagorčati, upropastiti. Svako je moje uživanje od mojih najmlađih dana u korijenu sjekla. I mrtva to pokušava! Odlučim se naglo. Neće joj to uspjeti! Ne dam više da mi zagorčava život, ne dam joj više da sa visine i sa dubokim prezirom gleda na moje uživanje u putenosti, kojeg se ona odrekla. Ne dam i ne dam! Ništa neću reći Dorotei. Niti ikome drugom. Još dva dana. Dok je Dorotea kod mene, dok je sa mnom, dok se kupam u njenoj vlažnoj toplini. Kasnije ...

Vraćam se u svoju spavaću sobu u kojoj me čeka slast, uživanje, milovanje, gola Dorotea. Sa uživanjem gledam u njeno čvrsto tijelo, omotano plahtom, koja ne uspijeva sakriti njene zamamne obline.

- Jeli sve u redu? - pita me ona.

- Naravno - odgovaram joj sa smiješkom. - Starog šišmiša boli glava. Kaže da je čitav dan pustim na miru, da joj ne dosađujem. Standardno. Možemo se posvetiti sebi: stari nam šišmiš neće smetati.