R i b n i k.
(Ivadci iz knjige 'Oko Kupe i Korane"
od Radoslava Lopašića
 

Opis grada. župa Ribničko-Lipnička. Babonići najstariji gospodari Ribnika.

- Podjemo li iz Karlovca Lujzinskom cestom I skrenemo u Netretiću prema Metlici, evo nas skoro u Ribniku. Narod, živući u Ribniku i oko njega, bavi se poljodjelstvom; to su veoma marljivi radnici, nu mnogi se sele u Ameriku, što je domaćemu gospodarstvu na uštrb,
ali ovi opet odanle šalju mnogo gotova novca kući. Ribnik je upravo središte onoga diela naše domovine, kojega se pučanstvo nazivlje Brajcima. To ime nas podsjeća na stari narod Brajaca, koji je za Rimljana u ovim priedjelima živio.
Grad Ribnik (sl.15.) stoji u maloj dolini, kojom proteče potok Obrh, izvire izpod istoimena dvorca Ovaj potok čini pred gradom mali ribnjak, koji je jamačno nekoć, veći bio; jer nema dvojbe, da samo ime. Ribnik potješe od ribnjaka. Grad i vlastelinstvo Ribničko nazivlje narod starim Ribnikom "za razliku od ,malog’ i ,novog Ribnika", dviju plemićkih dvoraca, koji stoje blizu grada. Vlastelinstvo obsete preko 16oo jutara zemlje, te većim dielom sastoji od šuma. Zemlje rode svakovrstnim žitom.
Oko grada na brežuljku stoje kuće istoimena sela, izmedju kojih se uzdiže kapelica sv. Trojstva. S ceste vodi drvored jablana do grada. Grad nije izvana izmazan, te se vidjeva svaki kamen, što podaje gradu osobiti starinski izražaj. U zidu nalaze se bezbrojne puškarnice, te otvori razna oblika, koji su nekoć služili za lumbarde i topove.. Grad je gradjen veoma nepravilno u slici okruga, a providjen dvjema kulama. Na iztočnoj strani, okrenutoj prema perivoju, nalazi se stara zazidana kapija, a nad njom u kamenu izklesan stari grb Frankopana Krčkih. U grbu vidi se u gornjem polju Sestotraka zviezda, a dolnje je golo.

Na sjevernoj strani nalaze se takodjer vrata tri metra iznad zemlje, do kojih vodi drveni most, koji se nekoć dizati mogao. Takav most bio je nekoć i kod zazidanih vrata. Glavni ulaz u grad je s južne strane, naprema cesti. Oko grada bijaše nekoć duboki obkop, koji se mogao napuniti vodom iz potoka. Sjevero-iztočna kula,

Obrh bijaše početkom XVII. vieka svojina porodice Krilažanića, te se u istom g, 16I7. rodi glasoviti hrvatski pisac juraj Križanić.

Ovu kapelicu sagradiše koncem XVI. ili početkom XVII vGradovi oko Kupe i Korane. Ribnik.

koja je četverouglata, bijaše prije mnogo viša, te kako narod priča tako visoka, da je iz Metlike vidjeti bilo. Isto tako bijaše i peterokutna zapadna kula mnogo viša, nego Ii je danas. U toj kuli bijaše nekoć mala kapelica, dok je danas tamo kuhinja. Dvorište gradsko je okruglo, a dva drvena triema vode naokolo, tako, da nam se lz nutra čini grad dvokatnim. U prizemlju su razni magazini i pivnice, od kojih je najzanimivija mala pivnica", nekoć mučionica. U svodu ove nalazi se mali otvor, kuda bi odsudjenoga spustili iz sudnice - današnje upraviteljske pisarne - u muke. Ovaj dio grada bez dvojbe je najstariji, i zidovi su mu preko dva metra debeli. K ovom dielu dozidaše Frankopani sjevero-iztočnu kulu, gdje namjestiše i svoj grb. U ovoj se kuli nekoć nalazila velika dvorana s galerijom, koje se tragovi još vidjeti mogu. Zapadni dio grada imade mnogo tajnih odaja i hodnika u zidu, za koje se pripovieda, da vode izvan grada čak u Ozalj i Novigrad. U prvom spratu su takodjer razne spremnice, a u drugom uredjene sobe za gospoštiju, upravitelja i strance. Promotrimo Ii grad u cielosti, vidimo, da je liepo uzčuvao svoj sredovječni oblik, te ga s toga možemo ubrajati medju najstarije sredovječne gradjevne spomenike naše domovine, kojih još nije nemili udes razvalio.
 
 

Župa Lipnička, u kojoj se grad Ribnik nalazi, veoma je stara. Sporninje se već polovicom XIV. vieka u zborniku Ivana arcidjakona goričkog pod imenom sv. Ilije u Ribniku, te bijaše tamo župnikom Matija.

Tečajem petnaestoga vieka rjedje se nazivlje ova župa Ribničkom, već župom sv. Ilije pod Lipnikom. Tako se  1465. spominje pop Ivan pod Lipnikom. Ovaj bijaše glagolaš, kao većina svećenika ribničke okolice,sve do konca sedamnaestog vieka, Pop Ivan pisao je liepo glagolicom, te nam se sačuvala jedna njegova izprava, koju je napisao pod Lipnikom 4. lipnja 1465. Početkom šestnaestoga vieka stajaše kod grada Ribnika crkva sv. Lovre, kojoj danas ne ima ni traga. Pa je ne nalazimo kasnije od g. 1501,nigdje ni spomenutu. Rečene godine spominje se kod ove crkve sv. Lovre u Ribniku župnik Andrija, Toma i Martin kapelani, te Gregor nadarbirnik (gracianus).'{to se dogodilo s ovom crkvicom, nije poznato, kao {to nam nije poznato ni mjesto, gdje li je stajala. Kod grada Ribnika, gore više kod ceste, stajala je i g.1558. drvena kapelica sv. Nedjelje (sv.Troistvo koju koncem šestnaestog vieka na drugom (gdje danas stoji) iz nova od kamena podigoše knezovi Zrinski. God.1569. spominju pisma popa Mikulu Vučić plebanuša, godine 1584. popa Stefana Matasića, plebanu{a sv. llije, g. 1612.-1622. popa Petra Mikuličića}a, nije ni{ta latinski znao, dočim je krasno pisao glagolicom Iza ovoga spominju se na dalje: god, 1630. Pop Gašpar Mikuličić, g.1644.-1659. pop Martin Žučić I pop Petar Semonović, sami glagolaši.Zanimljive viesti o župi Ribničkoj (lipničkoj) podaje nam izviešće o vizitama arcidjakona goričkoga Ludovika Vukoslavića od g. 1668. župna crkva sv. Ilije bijše dugačka ali tiesna, sa tri oltara i sa dva zvona u visokom tornju.župnici imadjahu liepi prostrani stan, te zemlje kod grada Ribnika, u Lipniku, a na Goričkoj i Stranici vinograde, Imadjahu takodjer svoje kmetove, i to I3 na broj, pet činženjaka, koji podavahu na tjedan po dva težaka i od jurjeva do Martinja, te desetinu kako bijaše u običaju. U župi ovoj bijahu još zidana kapelica B.D.M. u Žakanju, sv. Filipa i jakova u Brihovu. Ova posljedna bijaše zapuštena, te joj pripadaše cielo jedno na kojem stanovaše kmet Marko Grčić, koji plaćaše 14 forinti. Osim ovih bijahu još kapelice: sv. Lenarda u Pravutini, koja je imala tri kmeta, sv. Trojice u Ribniku, sv.Križa u Bubnjarcima. Nadalje sv. Katarine u Kuniću I sv.Antuna u Rozopajniku. Ovom zgodom potužiše se Bubnjarčani arcidjakonu, da im je lipnička crkva odveć daleko, te da vole polaziti svetu misu u bližoj Metlici u Kranjskoj. S toga je i koncem prošlog vieka od župe lipničke odciepljeno ovo selo, te pripojeno novo ustrojenoj Žakanjskoj župi.i župni dvor lipnički takodjer je veoma star, [to mu vanjština posvjedočava. Crkva sama obnovljena je godine I770.-1774. za župnika Sopčića}a, jer je stara sasviem zapuštena i bez krova stajala. Zvono nosi napis g. I418. župa lipnička stoji pod kolatorijom vlastelinstva ribničkog, broje}i 25 sela sa više od 4784 duša. Imade takodjer stare matice krštenih počevši od g. 1659., vjenčanih od g.1679., a mrtvih od g.1757.

Najstariji gospodari grada Ribnika bijahu knezovi gorički, kasnije Babonići nazivani. Koncem XIII. i početkom XIV. vieka vladahu Ribničkim priedjelom knezovi Oto, Radoslav i Ivan Babonić, kojim god. I300. kralj Karlo Roberto, prigodom svoje krunitbe u Zagrebu, potvrdi posjed Hrvatske od medja Kranjske pa sve do Bosne, te od Save. do Gvozda, tako, da te zemlje drže i vladaju, kako su to njihovi predji činili.

S početka bijahu Babonići oduševljeni pristaše kralja Karla, ali ih do skora lukavi Mletčani namame k svojoj strani. Babonići se pobune. Kralj svrgne Ivana Babonića s banske časti, a novi ban Mikac Prodanić zauzme sve njegove gradove oko Kupe i Save, koji postadoše krunskim dobrima pod upravom banovom. Tako dodje I Ribnik pod upravu bana Mikca.

1 Crkva Žakaniska takodjer je veoma stara. Liber rnemorabilium veli, da je jo{ u XIII. vieku sagradjena. Prvobitno bijaše ova crkva u gotskom slogu sdgradjena, ali je prigodom obnovljenja u ovom vieku taj slog razoren. Ukrasiše jc vlastela Žakanjskog dvora, osobito Suzana Komornik. god 1664., podigavši liepi žrtvenik B. D. M. koji je u novije doba drugim zamienen.

Mikac bijaše osobiti privrženik kraljev, pa i njegovi sinovi Stjepan, Akuš, Ladislav, Lorand i Nikola bijahu vjerni pristaše nasljednika Karlova kralja Ljudevita. S toga obdari kralj Ljudevit Stjepana gradorn Harkanjem u Ugarskoj županiji baranjskoj), a sina mu Akuša gradom Ribnikom i pravom carine na Kupi. Polazeći Akuš iza toga god.1382 na vojnu u Dalmaciju, zapiše 12 rujna pred kaptolom Zagrebačkim svoje gradove Harkanj i Ribnik ženi si Jeleni tako, da Harkanjem po volji razpolaže, a Ribnik može dok živi uživati, a po smrti njezinoj ima da predje na sina mu Mikca. Poslije smrti Jelene dodje Ribnik u ruke sina njezinoga Mikca, koji ga god. 1394. 4. kolovoza proda Nikoli knezu krčkomu i senjskomu (Frankopanu) za 9600 zlatnih dukata. Nikola izplati odmah Mikcu kupovninu, a Mikac se obveza štititi ga u mirnom posjedu kupljenog grada pod kaznom od 2o hiljada dukata. Ovim kupom dodje Ribnik u ruke mo}ne porodice Frankopana, koja ga gotovo kroz dva vieka držaše

Nikola Frankopan postade do skora najsilnijim velmožom u Hrvatskoj, osobito od kako je kupio od kralja Sigismunda grad Ozalj, te primio od istoga u zalog gradove Bihać, Ripač, Zrmanj, Čoku, Lapac, Knin, Vrliku, Ostrvicu i Skradin. Od onog doba kad je Nikola kupio Ozalj, počeše podložnici Ribnčki I ozaljski uzkraćivati kaptolu zagrebačkomu dužnu desetinu. Radi toga se g. I410. kaptol potuži kralju, a sliedeće godine 1411,naloži knez Nikola u Ozlju svim svojim podložnicima, da plaćaju kap-tolu desetinu. Nu to nije pomagalo, jer se sve do g. 1416. tužio kaptol na ribničke i ozaljske podanike radi uzkraćivanja dužne mu desetine. Napokon se ipak pokoriše, te podavahu desetinu.

Poslije smrti kneza Nikole Frankopana, podiele njegovi sinovi Bartol, Stjepan, Nikola, Dujmo, Martin, Sigismund i Ivan, te Gjuro sin Hania, medju sobom sva obiteljska imanja. Na ovoj diobi, koja je 12. lipnja 1449. obavljena u Modruši, dobije najstariji brat Nikola grad Ribnik, Ozalj, Gri`ane te dio Senja i Krka. Poslije smrti njegove dodje Ribnik u ruke brata mu Stjepana. Ovomu i sinu njegovu Bernardinu potvrdi kralj Matija godine 1481. posjed gradova Modruša, Tri`ca, Vitunja, Plasa, Ključa, Hreljina, Grobnika, Vinodola, Drivenika, Ozlja, Dubovca, Zvečaja i Ribnika. Skoro iza toga umrie knez Stjepan, ostavivši jedincu sinu Bernardinu Ribnik i ostale gradove. Akoprem je Bernardin Frankopan bio jedini baštinik otčevih imanja, to je ipak I knez Hanž Frankopan vršio neka prava na ovim imanjima. Tako je spomenuti Hanž g. 1496. Ambrozu Arbanasu od Bosiljeva darovao imanje Žakanje u ribničkom kotaru. Bernardin Frankopan bijaše velik muž svojeg doba, te doživi veliku starost. On preživi svoje sinove Ferdinanda i Krsta, a velik imetak pripade njegovim unucima Stjepanu i Katarini, djeci Ferdinanda. Pošto su ovi baštinici bili nedorasli, dobiše skrbnike, koji se niesu baš najbolje brinuli za odgoj Stjepanov. Glava ovih bijaše Juraj Gušić, glavni upravitelj njihove djedovine. Gušić bijaše čovjek veoma lakouman, što nije moglo najbolje djelovati na Stjepana, koji posta takodjer lakouman i nasilan đovjek. Već  g. 1541. navalio je Stjepan, po nagovoru Gušića, na kaptolsko imanje Petrovinu, koju do zla boga opustoši.

Stjepan Frankopan, nazivan Ozaljski, ne imaše djece, te sklopi g. I541 sa šurjakom si Nikolom Zrinjskim, mužom sestre si Katarine, ugovor, kojim ugovoriše zajednicu svojih dobara, i zamjenito nasljedstvo u slučaju, kad bi koja stranica umrla bez potomstva. U tom se ugovoru redom nabrajaju svakolika imanja i gradovi Frankopana i Zrinjskoga, a imade ih svih skupa 42 na broj. Glavni motiv ovoga ugovora navadjaju taj, da će lakše u zajednici odolievati Turčinu.

Obidem fasc. 1645. br. 22, Iste godine. 1544. Već 25. lipnja primaju knezovi Nikola Zrinjski i Stjepin Frankopan u svoju zaštitu "Vlahe"iz Prilišća i Rozopanjka (oboje blizu Ribnika), odredivši im njihove duižnosti, da imaju od naših zemal služiti kad I kamo koji budu od nas zapoved imili, da imaju na četu i put poiti, da jim mi imamo brašno dati i ča koli na putu dobudu, sužan, konj, marhe male i velike, da imaju nam od vsega dobitka polovicu dati, i tulikoje alko bi kada pošli an put ob svoem brašni, da, nam imaju od vsega dobitka mala i velika treti del dati<. Imali su na dalje podavati desetinu od janjaca, dočim od inih podavanja budu oprošteni. U ovoj izpravi navedena su takodjer i imena Vlaha, koji su "odlučenjem" Zrinjskoga ondje prebivali. Bijahu slijedeći: Mihovil, Jakov i Tomaš Sestrić, Matko Šuranović, Petar Raspović, Vid Šimunović , Petar Rudanović, Jandrij i Ivaniš Basarović, Radić Zečković,Radivoj Šubašić, Ivan Strahoević, Milić Dubrović, Juraji i Petar Zelenković, Juraj Domić, Matej Kacan, Paval i Grgur Šutilović, Jakov Pavičić, Milula Buršić, Jandrej Luić, Paval Čalić, Ivan Milinović i Radić Labanović. Izvornik glagolski nalazi se kod obćine u Prilišću, facsimile u Mesićevoj Zrinjskoj zviezdi. Plienitbeni zapisnik od god, 1558. nazivlje ove Vlahe, stanujuće u Prilišću gornjem i dolnjem, te Ivanovcu i Rozopanjku, imenom >Wolaky de Moskowczc, (jer su došli iz Mužkovca izpod Velebita nedaleko od Orlove), koji su živjeli u spomenutim selima na 22 selišta. (N. R. A. fasc. 1646. br. 22. u Budimpešti,) prije u našem zemaljslcom arhivu,) Sve do godine 1671. spadahu Prilišćani i Rozopanjčani pod grad Ribnik, te bijahu slobodnjaci. Kasnije podpadahu sve do g. 1848. pod Ozalj. Morali su podavati gradu samo desetinu janjaca i pčela, te stražiti u gradu i nositi pisma na konju (medju Ribnčkim spisima u mojoj zbirci), a na tielovo vršiti vojničke počasti. 'Bijahu to jamačno jedni od prvih doseljenika, koji su pred turskim nasrtajem ostaviii svoi zavičaj, te onamo došli valjda već g. I538, iz Zrmanje, kako to još danas tvrdi tradicija medju njima.

Premda se nazivlju naročito Vlasi., to se ipak ne može reći, da su to bili žitelji vjere pravoslavne, jer su ve} g. 1580. imali u Prilišću katoličku crkvu sv. Leonarda, te i u najstarijim maticama župe novogradske od g. 1650. Ubilježeni su njihovi porodi i brakovi kao katolički. Naziv Vlah nije ovdje ni u kakovom savezu s vjerom, ve} znači gorskog stanovnika ili pastira, {to nalazimo i u drugim našim listinama.

Knez Stjepan Frankopan pa i knezovi Zrinjski rado uzimahu u službu plemiće, koji su dobjegli sa granica pred tursliim nasrtajima. Takove, pa i druge, koji bijahu za njih zaslužni, darivali su imanjima ili su im opet ista zalagali. Moramo znati, da su se nagi velmože, uz sav svoj ogromni nekretni imetak, često u novčanoj nuždi nalazili, a pomagahu si tako, da zalagahu svoja imanja i posjede. Takovim zalaganjem postigoše daleko veću korist, nego Ii bi bila svota, za koju zaloiiše imanje, jer su takove nove posjednike učinili svojim vazalima, odredivši im dužinosti i službe. Tako je Stjepan Frankopan darovao g. 15S0. imanje Šimunvrh kod Ribnika (dana Šimunjac) plemić u Grguru Gojmerčiću, koji je protjeran od turske sile sa svoje "plemešćine" ispod grada Tržca pod njihovo okrilje * Suvremeni Hrvatski prepis u mojoj zbirci.) Kasnije g. 1555. Založi Stjepan Frankopan imanje Obrh Pavlu Klariću od Vrhrike za 200 zlatih forinta, a oko g. 1560. Zapiše barunu Ivanu Lenkoviću od Podbrežja (Freithurm u Kranjskoj) imanja selišta u Kuniću, kao i pravo gornice u tri vinograda

U Hlapniku.Ovo darovanje potvrdig.1562 knezz Nikola Zrinjski zapisavšI iz nova spomenuta imanja I selišta. Ova selišta podpadahu sve do god.1848 gospoštiji Podbreškoj.

U ovo doba veoma je mnogo trpjeo kotar Ribnički od susjeda Vuka Frankopana Tržškoga, koji je većinom boravio u Bosiljevu Černomlju u Kranjskoj. Osobito uskoci, koje je Vuk po svojim imanjima naselio, mnogo su nanašali nasilja Ribničkim podanicima, jer je Vuk to dozvoljavao. S toga se god. 1546. Stjepan Frankopan Štajerskim stališima potuži, da od Vuka više trpe, nego Ii od turskoga zuluma. Oko g. I553. oženi se Stjepan Frankopan sa Katom, kćeri kranjskoga baruna Ivana Josipa od Egcka i Hungerspaha. Miraz, koji mu je doniela, osigura joj g. I553. na ribničkom imanju, dozvoliši, da može u slučaju ako bi prije nje umro, džati Ribnik sve dotle, dok zakoniti baštinici ne izplate njezin novac Još god. 155o. podieli Stjepan svoja imanja sa sestrom si Katarinorn, predavši joj Ozalj, Dubovac, Grobnik, Bakar i Hreljin, dok Ribnik i ostale gradove zadrži sebi i svom potomstvu. Kako bijaše veliki nasilnik, počini Stjepan veliko nasilje na Ladislavu i Krstu Kerečenju, te Krstu i Ivi Vragoviću. S toga_je od bana Petra Erdeda odsudjen na smrt i gubitak svih dobara. Po nalogu banovu obidju godine 1558. izaslanici Stjepan Ščitarevački i prebendar Stjean od Dubrave sva Stjepanova imanja, da ih zapliene. Zanimljivo je, {to pljenitbeni zapisnik govori o Ribniku. Veli, da je grad zidan, a u samom trgovištu (oppidum) stoji drvena kapela sv. Nedjelje, kojoj pripada desetitia od ribničkih gradjana. Pred gradom jest vrelo, koje služi cielomu trgovištu. Tu se nalazi mitnica na cesti, koja vodi u Kranjsku, a ova nosi cielih pet forinta godimice dohodka. Najčudnovatije jest, što veli, da ne ima ribnjaka, od kojega svakako Ribnik nosi svoje ime, tako nema ni vočnjaka. Pod nasipom gradskim stajaše tada mlin, koji mogaše samo za kiše mljeti. U trgovištu bilo je tada 6 napuštenih i 29 pustih seli{ta. Zemlje ribničke medjašile su u Modrušpotoku sa zemljama Novoga grada, t. j. sa obćinskim šumama i pašnjacima, što ih uživahu 15 selišta u plemenitim (gornjim) Stativama, koja spadahu Novom gradu Zapljena je ova samo na papiru provedena; jer Frankopan ipak pridrža sve, plativši Kerečenjima i Vragovićima 2000 for., koje je posudio od svoga tasta, pa i sinovi sestre njegove Juraj, Nikola i Krsto Zrinjski pomogoše mu novcem u toj nevolji.

Poslije smrti sestre si Kate g. 1562. izkazao se Stjepan zahvalnim svojim nećacima. On im potvrdi gradove, koje je prije majci njihovoj predao, a dozvoli, da mogu zajedno s njim i ostalim njegovim gradovima vladati, koji de poslije njegove smrti njima pripasti. U tom se ugovoru I darovnici poimence navadjaju sva pristojališta grada Ribnika i to: trgovište Ribnik, Novaki, Griče, Modrušpotok, Artinići, Jelkovići, Kunići, Paka, Pravutina, Zaluka, Brihovo, Jurovo, Brod, Bukovac, Žakanje, Kohanji vrh, Breznik, Ober Klarića (Obrh), Goli vrh i Stranica.

Sve neprilike niesu opametile Stjepana, već dade po svojim ljudima g. 1564. navaliti na grad Barilović, svojinu plemića Gašpara Barilovića. Radi ovog nasilja bude g. I575. opet od bana jurja Draškovića i Gašpara Alapića odsudjen na smrt i gubitak imanja. Pače ga i uhvati podban Ladislav Bukovački kod Krsta Mrnjavčevića u Brezovici, kad je k ovomu došao u pohode. Jadnik bi bio sada zaglavio, da ga niesu nećaci Nikola i Juraj Zrinjski izkupili, plativši Bariloviću I2.000 forinti. Za to jim iz zahvalnosti darova i odstupi grad Ribnik i ostala svoja imanja na vječna vremena, moleći ih samo, da ga do smrti hrane. Već sliedeće godine 1576. Naloži kralj Maksimilijan II. kaptolu zagrebačkomu" da Zrinjske uvede u posjed darovanih i kupljenih Stjepanovih imanja. Kaptol ih uvede iste godine, a kao svjedoci kod uvedenja u Ribnik prisustvovahu susjedi Martin Oršić. od Slavetića, Franjo Izačić od Dola, Franjo Klinčić od Zelnice, Ivo Spišić od Blatnice, Vuk Dragač od Pleternice, Bernardo Klinčić od Griča i Ivo Jarčić od Osečnice.'

Skoro na to god. I577. umrie Stjepan, te bude po svojoj želji sahranjen u crkvi B. D. M. na Smoldi kod Ozlja (Svetice). Sa Stjepanom izumre loza Frankopana ozaljskih.

Još g. 1572., na sam veliki četvrtak, načini Stjepan Frankopan oporuku u Novom gradu na Dobri, kojom oporuči sve svoje gospodstvo, gradove i sela i sva pristojališta mala i velika, toliko pri moru, koliko i ovde na Hrvatih svojim nećacima smožnoj i zveličenoj gospodi Jurju, Krištofu i Miklošžu knezem Zrinskim Odmah po smrti Stjepanovoj poče kralj Rudolfo II.tražiti njegova izpražnjena imanja, naloživši Zrinjskima, da imadu ova imanja predati kruni. Ovaj zahtjev ostade neizpunjen, jer Zrinjski imadjahu dovoljno dokaza za svaki pravni naslov, po kojem bijahu ovlašteni držati Stjepanova imanja. I s rodjenim sestrama imadjahu pravde radi ujakovih dobara. U tomu podigoše se i knezovi Gašpar, Nikola i Juraj Frankopani Tržački, traže}i Stjepanova imanja. S ovima trajala je parnica sve do g. I58o.,kad im Zrinjski nagodom odstupiše gradove Novigrad, Zvečaj, Lukovdol (Severin) i Novi na moru.' Ovu nagodu potvrdi kralj. namjestnik u Ugarskoj biskup jegarski Radec, a kaptol zagrebaški uvede Zrinjske g. 1581. u posjed Ribnika i ostalih Stjepanovih gradova. Iza nekih razmirica sa svojim sestrarna uvedeni su opetovano i napokon god.1588. posjed gradova svojega ujaka.

Akoprem su knezovi Zrinjski Frankopanima Tržačkim još g. 1580. odstupili neke gradove, to ipak tiem ne bijaše parnica dovršena; jer su knezovi Tržiački svakom prilikom činiii štete u ribničkom kotaru. Osobito stradali su Prilišćani kao najbliži susjedi Novoga grada i Bosiljeva. Radi ovih medjašnih priepora i šteta došlo je do opetovanih parnica, koje su trajale sve dotle, dok se nije Petar Zrinjski zaručio s Katom, kćeri Vuka Frankopana Tržačkoga god. 164I.

. Još, oko devedesetih godina 16. vieka založi Juraj Zrinjski grad Ribnik sa 72'/, selišta Andriji Tadioloviću. Ribnik i još neka imanja izkupi žena Jurjeva Sofija Stumbergova, te je darova sinu si Nikoli Zrinjskomu. Poslije smrti Jurjeve (1603.) držala je udovica Sofija grad Ribnik, a poslie god. 1605. dodje Ribnik u ruke najstarijeg sina Jurjeva.

Kad se je Nikola Zrinjski razstavio s ovim svietom god. 1625., preda njegova udova sva imanja šurjaku si Jurju. Glavnim upraviteljem ribničkih dobara bijaše sad Nikola Milovac, kojega je još Juraj Zrinjski imenovao. Ovaj je svoju vlast u najširem smislu vršio, dok niesu braća Zrinjski preuzeli u svoje ruke imanja. Pošto god. 1640 podijele Petar i Nikola svoja imanja, medju ostalima dobi Petar i grad Ribnik, gdje je često boravio i mnoga pismna izdao. Odmah iste godine 1649. darova Petar Zrinjski svomu virnomu sluzi" knezu Ivi jurju Afelteru imanje Vrvišće kod Ribnika, te mlin na Kupi, a god. 1651. Gašparu Colariću imanje Simunvrh (Simunac), takodjer blizu Ribnika. Poslije smrti brata si bana Nikole primi Petar g. 1665. i njegovu polovicu imanja u najam, te tako bijaše gospodarom svekolikoga obiteljskoga imetka.

Iza bune Zrinjsko-Frankopanske bijaše god. 1670. Ribnik zaplienjen i posjednut po karlovačkoj vojsci. Nemilo su zapovjednici karlovački plienili u Ribniku, te sve odvukli što sebi što opet u karlovačke magazine, tako, da pljenitbena komisija nije ništa našla osim 8o mjerova bara, postaviv tada u Ribnik upravitelja Ivana Zdenčaja, kojega zaprisegne. Jedva da je Ribnik bio zaplienjen, molio je grof Ernesto Paradeiser kralja, da mu za tražbinu, koju je imao proti Petru Zrinjskomu, daruje grad Ribnik.. Nu nije ga ipak dobio, jer je polovica svih zaplienjenih dobara dopitana udovi Nikole Zrinjskoga Sofiji Lobl i sinu njezinom Adamu. U Ribniku upravljaše sada dielom komore Ivan Kanižar, kasnije Juraj Kukuljević, a dielom Adama Zrinjskoga Ivan Hržić. Adam Zrinjski imao je mnogo neprilika sa susjednim viničkim vlastelima Purgstallima, koji su svojatali neke ribničke zemlje. On je u Ribniku malo boravio, te je svomu službeniku Stjepanu Siliju god.1683. založio imanje Žakanje. Pošto je, Adam Zrinjski 19. kolovoza g. 1691 pao kod Slankamena i ne ostavio od srdca poroda, to mu se udovica Marija Katarina Lamberg odreče na korist kr. komore g. 1692. Svakog prava na imanja Zrinjskih..

Navale turske na Ribnik i njegovu okolicu bijahu veoma česte. Akoprem nam izvori malo napominju navale turske na sam Ribnik, to su nam obilni podatci za navale na susiedne krajeve, Metliku u Kranjskoj, Novigrad i ondjasnje priedjele. Već g.I408. provale veći čopori turski do Metlike, koju opliene, a g. I43I. Odvukoše odanle mnogo roblja God. 1469. Porobiše Turci opetovano grad Metliku i opet g. 149I. te I492. Mnogo žešće provale turske susredemo iza nesretne krbavske bitke (g. 1493.) tečajem šestnaestoga vieka, koje su ribniči kraj grozno opustošile. Osobito postrada. God 1543. priedjel oko Ribnika, kad su Turci prodrli u Kranjsku, poharavši Metliku, Krupu i Semić. Ovom zgodom pretrpi i sam grad ribnički veliku štetu. U samom trgu ostadoše rnnoga selišta pusta. Sela u području ribničkom popališe i mnogo naroda odvedoše u sužanjstvo. U selu Brihovu- popališe crkvu sv. Filipa i Jakova, koja je još g. 1558. bez krova stajala.- I poslije nesretne bitke kod Budačkoga g. I575. pohara Ferat-paša sve priedjele hrvatske do Metlike, a dvie godine kasnije zauzeše Turci Metliku, te do 900 ljudi i djece odvedoše u roblje. Ovaj užasni pokolj i haranje osvete barem donekle složni hrvatski i kranjski seljaci, te potukoše Turke kod Topolovića. G. I578. pojave se Turci opet u ribničkom kraju, te obsjedahu Metliku, zadavajući cieloj okolici mnogo straha i nevolje.

Ne samo da je Ribnik morao podnositi velike nevolje, brane}i se sam od napadaja turskih, već je i u ovo doba puno doprinašao k utvrdjenju tvrdjava, kojih je strategički položaj važan bio. Tako je za banovanja biskupa jurja Draškovića i kneza Frankopana g. 1567. podavao Ribnik, Novigrad, Zvečaj i Lipa 150 radnika i 10 podvoza za utvrdjivanje grada Tržca. U bansku vojsku podavao je knez Stjepan Frankopan na svoj trošak od Ribnika, Zvečaja i Lipe 8 konjanika i 50 strielaca.' Akoprem se iz svih sila nastojalo, da se zakrči neprijatelju put u naše krajeve, to su ipak još neprestano Turci navaljivali i u ove priedjele.

Pošto je gotovo svaki put, kad su Turci harali u ovim krajevima, trpjela i susjedna Kranjska, to su Kranjci bojeći se Turaka nastojali, da barem donekle utvrde svoje medje. S toga su god. 1584. podigli utvrde na proti Prilišću uzduž Kupe i kod Vinice.

Tečajem ovih burnih viekova bijaše Ribnik predstraža susjednoj Kranjskoj. Kad god bi se Turci približavali, pucale su iz Ribnika lumbarde, što je Kranjskoj naviještavalo dolazak njihov. Dolazak turski doznali su Zrinjski i Frankopani vrlo lako kroz svoje uhode. Kao takovi bijahu osobito vješti oni Vlasi, koje je Stjepan Frankopan Ozaljski naselio kraj svoga grada Ogulina. Takove vješte uhode nagradjivao je i sam kralj Ferdinand I., dopitavši im nagradu g. 1540.

Trgovina, koja je 15. i početkom 16. vieka dosta živahna bila u Ribniku, znatno popusti, po gotovo je nestade tečajem ovog nevoljnog vieka. Valja nam spometuti, da je kroz Ribnik prolazila roba iz Kranjske u Krajinu, prema Lipi, Ogulinu, Zagrebu, Senju i Rieci.

Kako se čini, I7. viek bijaše nešto mirniji. Ne ima toliko provala u krajeve ribničke, akoprem su nekoliko puta Turci onamo provalili, nu samo neznatnom silom. Kod daljnjih vojna na Turke sudjelovaše i podložnici Ribnički, te su se vrio često hrabro ponieli. Uz ove vojevahu u krajiškoj vojsci na Turke i ostali Pokupci : Metli~ani, Cernomaljci, Rečičanci i Draganićani.

Ne samo da su Pokupci u krajiškoj vojsci vojevali na Turke već im bijaše i četovanje obljubljeno, osobito onima, koji su morali pred turskom silom odbjći sa svojih starih ognjišta i naseliti se u ovim krajevima. Tako su se Prilišćani i Rozopanjčani vrlo često sjećali Turaka i vraćali im milo za drago. Nu kad su god. I717. četovali na Turke, poginu gotovo svi za oružje sposobni muškarci iz Prilišća. Od to doba niesu više Prilišćani i Rozopanjčani četovali na Turke. Tečajem osamnaestoga vieka nije više bilo turskih navala u Ribničke i metličke priedjele.

Nova vjera, koju je Luter naučao u Njemačkoj, nadje U Pokupju, a i u samom Ribniku dosta nasljednika. Uz novu vjeru protestantsku prianjahu osobito popovi glagolaši, kojih bijaše i u Ribniku, kako smo to već spomenuli. Ovi je poprimiše tiem oduaevljenije, jer je upoznaše iz knjiga {tampanih glagolicom i iz usta prodika~a, koji bijahu sami rodom iz Ribnika ili susjedne okolice.

Put, kojim je luteranizam došao u Ribnik, bijaše susjedna Kranjska, gdje je u Metlici sam ban Erdedi nastojao oko razpačavanja protestantskih knjiga Metlika bijaše rekli bi središtem luteranizma za ove krajeve, koji se vrlo brzo širio po Kranjskoj i preko medje u Hrvatskoj, poimence u okolici ribničkoj i ozaljskoj. Sam komntur reda njemačkih vitezova, u kojega ruku bijahu mnoge župe oko Metlike, prodiče novu vjeru. Već god. I559. bilo je mnogo sljedbenika viere Luterove u Metlici i u susjednim prekokupskim hrvatskim priedjelima. Iste godine 28. kolovoza sastane se u Metlici rek bi mali sbor, kojemu prisustvovšae glavni propagator nove vjere, da viećaju o valjanosti hrvatskoga prievoda sv. pisma, {to ga ucinio Stjepan Konzul Istranin i Antu Dalmatin. Iz prekokupskih krajeva da napomenemo neke, koji prisustvovahu na tom sboru: Ivan Kolonić, kapelan iz sv. Križa (Završje), i Stjepan Stipanić, kapelan ozaljski, oba glagola{a; zatiem Antun Božić iz Modruša. Ne ima sumnje, da su i ribnički popovi sudjelovali kod toga sbora, budući da su i oni bili glagolaši, koji su vrlo rado pristajali uz novu vjeru.

U Ribniku i okolici njegovoj propoviedaše vjeru Luterovu pop Grgur Vlahović, koji bijaše sam rodom iz Ribnika. Još g. 1570. Posjedovaše Vlahović mlin na potoku Obrhu kod Ribnika, koji prodade s dozvolom kneza Jurja Zrinjskoga porkulabu ribničkom Ivanu Radičeviću. Vlahovića su žestoko progonili katolički svećenici, a osobito ljubljanski biskup, koji ga dade zatvoriti u tamnicu, gdje ga držaše 21 dan o kruhu i vodi. Za cielo bio bi u toj tamnici zaglavio, da ga nije staležki pisar odatle izbavio.

,Po smrti Vlahovi}evoj propoviedaše vjeru Luterovu u Ribniku i tamošnjoj okolici Petar Lukić, rodom iz Trga kod Ozlja. Taj Lukić imao je takodjer zemlje i vinograde na Brezniku iznad Ribnika, koje kasnije g. I579. prodade plemiću Franji Dešiću. Lukić imadjaše dobrih prijatelja medju plemićima vlastelima u okolici ribničkoj. Tako ga je Franjo Herendić vlastelin u susjednom imanju Bubnjarcima rado vidjevao pod svojim krovom. Kad je Herendić god. 1597. na svom imanju Bubnjarcima načinio oporuku, prisustvova{e i "Lukić Petar predykator" kao svjedok oporuke.'

Protestantizam bio je zahvatio čvrsti korien u okolici ribničkoj, te premda je g. 16o8. na saboru hrvatskom stvoren zaključak, da se svi luteranski prodikaši iztjeraju sa ozaljskih imanja, to je ipak još sliedeće god. 1609 g. propoviedao vjeru Luterovu oko Ribnika propovjedač Miško Vrbec, koji bijaše iztjeran iz Toplica pri Rožeku u Kranjskoj.

Reakcija, koja je još u 16. vieku započela proti protestantizmu, a osobito za bana Tome Erdeda, koji ga nazivlje kugom', te djelovanje reda Isusovaca izkorieni već u prvim decenijima 17. Stoljeća i posljednji trag protestantizma u kraju ribničkom i ozaljskom. Uspomena na Lutera i nauku njegovu živi i dan danas u narodnim pripoviedkama u okolici ribničkoj, u kojima se spominje Luter ne kao reformator već kao živi vrag.

 Odrekavši se udova Adama Zrinjskoga svakoga prava na Zrinjska imanja, spade i Ribnik pod upravu gradačke komore, koja ga god. 1702. zajedno s gradom Ozljem za I20.000 for. Založi grofu Adelmu i Juliju Petacu. Mjesto novca odstupi Petaci komori svoju djedovinu San Servolo i Caltelnuovo u Istri. Skoro na to dodje Ribnik u ruke samoga Adelma Petaca, kojemu još kralj založi Stative, Pišćetke i Rozopanjak. God. 1723. Založi Petacu.ponovno novom darovnicom. kralj Karlo III. grad Ribnik na 8o godina. Poslije smrti Adelma Petaca držao je grad Ribnik sin mu Benvenut Sigismund, koji bijaše karlovačkim generalom od g. 1754.- 17 63. Nu Ribnik bijaše za njega u veoma zlom stanju. Kako nam jedno pismo spominje, bijaše upravo nalik razvalini. S toga je Benvenut najvolio živjeti u susjednom svom gradu Brlogu. Godine 1740. primljen je Benvenut medju hrvatske indigene, a g. 1769. ugarske. Oporukom pisanom u Pogancu (u Kranjskoj godine 1777. ostavi Benvenut Ribnik sinu si Adelmu, a kćeri Mariji Ani grofinji Keglević. Kad je umro,dodje medju braćom do parnice upravo poradi Ribnika.

Kad je g. 1803. izminuo žalosni rok, poče komora tražiti natrag grad ribnički. Adelmo nije predao komori, već se nagadjao i pravdao, pače i oporukom god. 1807. ostavi ribničko imanje ženi si Ani Zimmermann. Nu sred parnice darova kralj Franjo II. g. grad i imanje ribničko zaslužnomu graditelju Lujzinske ceste, generalu Filipu barunu Vukasoviću, te naloži kaptolu zagrebačkomu, da Vukasovića u posjed uvede. ali iste godine pade Vukasović boreći se proti silnom Napoleonu kod Wagramna, ostavivši sina Filipa i Ivanu grofinju Malfaty. Petaci ne popusti već nastavi parnicu, koja se dovrši nagodom tek poslije njegove smrti god. I839.

Poslije smrti Filipa Vukasovića mladjega, s izumrie porodica njegova, imadjaše udova mu barunica Hermina Vlašić sto neprilika sa fiskom, dok ovaj 1858. ne napusti svoj zahtjev. Skoro iza toga dodje putem kupa u ruke losipa pl. Galla, koji je drevni grad liepo uzčuvao i popravio.

Porodica Petaca potiče starinom iz Trsta. Adelmo Petaci bijaše god. 1708. kapetanom bakarskim, upraviteljem zaplienjenih Zrinjsko-Frankopanskih gradova u Primorju, te za nagradu dobi god. 1720. imanje Pišćetke kod Ribnika.

Danas?

Stari Grad ima ima krov! Ja sam ga vidio 1997 nije izgledao bolje niti lošije nego kad sam ga zapamtio prvi puta prije skoro 60 god. Nadajmo se najboljemu da se jedan dan nadju sredstva da se to očuva jer svi mi koji potičemo od tuda, svaka familija je na neki način vezana za taj grad. Nadajmo se da će stajati jo{ 1000 god. I da će te generacije kao mi danas pokušat naći svoje pradjedove I svoja prezimena ( Ja sam našao svoje samo od 1807g. na žalost ne jako daleko ali ipak!!)

Autor ovih skromnih stanica:

Miško Piškurić Rođen u Jasenovici, otišao iz Ribnika 1949, sada živim Melbourne, Australia.

E-Mail [email protected]