prof. Antončić: Franjo, ne opijaj se jer ti
se grlo već osušilo od te rakije.
prof. Antončić: Dečki… odite obadva van,
potucite se i vratite nazad.
prof. Antončić: “Franjo, jesi ti nešto
prinjetio?”
Franjo: “Ne, šta?”
prof Antončić: “Da pričaš.”
Franjo (opravdava se zbog
čitanja pod satom): “Neću više!”
prof Antončić: “Naravno da nećeš više,
jer ću ti uzeti.”
prof. Popović: “Djeco, vi toliko ništa ne znate da
se nemate čemu veseliti.”
prof. Popović: “Redar neka zeleni centralnu
ploču.”
prof. Popović: “Vi i u bunilu trebate znati
razliku kvadrata. U bunilu znači u svakoj temperaturi.”
prof. Popović: “Minus je, djeco, opasan!”
prof. Popović: “Franjo, pokupi zadaće! Šta se debljaš!”
prof. Popović: “Ja bi to… Čekaj, šta bi ja to?”
prof. Popović: “Franjo, šta rotiraš tu malu?”
prof. Popović: “Kud se klatiš?!”
prof. Popović: “Treba uočit da je… Gle, ne treba!”
prof. Popović: “Ti Franjo… šta se uzbuđuješ?”
prof. Popović: “Daj da ja vidim taj PRO (školski
časopis), šta je tu tako zanimljivo? Pa tu nema
matematike. To ništa ne valja!”
prof. Popović (Franjo pita nešto glupo): “Djeco,
ja kad dobijem srčane napadaje onda je gotovo.”
prof. Popović (Franjo sluša walkman): “Ti Franjo,
izvadi to iz ušesa. Kakve su to fazone sad?”
prof. Popović: “Tako ću nekoga poslati u …
kabinet da će biti divota.”
prof. Popović: “Jesi ti
prof. Popović (došla je obavijest o otkazivanju
slijedećeg sata; u razredu veselje): “Vi bi živog sahranili samo da nemate
nastave!”
prof. Popović: “Hajde, obriši to. To što si napisao zaslužuje da bude obrisano.”
prof. Popović: “Ako si se do sad debljao, od sad
nećeš!”
prof. Popović: “Čudesno! ovaj
prof. Popović: “A šta sad pišeš! Pobogu… brate!”
prof. Popović: “”a” ćemo si označit sa
tufnom.”
prof. Popović: “Bezbroj, djeco, nije broj koji
možeš primit i razvlačit kao “5”. 5 mo’š fino primit’ i
s njim rait šta oš’.”
prof. Popović: “Djeco, nadam se da ćete
opadati prvi razred. Pa ima vas previše!”
prof. Popović: “Ako pogriješiš, iseli se na Mars.”
prof. Popović: “Nitko me ne može prisiliti da
podnosim dječji bezobrazluk. Nitko, ama baš nitko.
Čak ni ovi lusteri!”
prof. Popović: “Jesi ti, Franjo, našao rješenje?”
Franjo: “Paa… blizu sam.”
prof. Popović: “Paa… približi mu se još bliže.”
Franjo: “Najveći
zajednički višekratnik polinoma je…”
prof. Popović: “…je luster! Jel
luster?”
prof. Kovačić: “Ajde Rok da čujem
definiciju paralelnih pravaca!”
Rok: “To su pravci kojima
su sve točke jednako udaljene.”
prof. Kovačić: “Vidiš, zgodna definicija,
nikad je nisam čula.”
prof. Kovačić: “Udžbenik je ove godine baš
simpatičan…”
prof. Kovačić: “Ovu je definiciju napisao
neki čovjek u 12.st. Neki Busta???”
Marko: “Možda Busta
Rhymes?”
prof. Kovačić: “Možda, ne poznajem ja tog
čovjeka.”
prof. Kovačić: “Marko, ja ne želim tvoje
tijelo! Ti moraš na satu biti duhovno prisutan. Mogla
sam staviti i košaru na klupu sa istim učinkom!”
učenik: “Profesorice, a onaj minus tamo?”
prof. Kovačić: “Ah, ja i matematika!”
prof. Kovačić: “Pokvario mi se frižider pa
nisam stigla ispravit testove.”
prof. Kovačić: “Ja nisam ni frižider ni
vešmašina, molim da se prema meni odnosite sa poštovanjem!”
prof. Kovačić: “Zadnji je dan, svi su se
već razišli, a tvoja me mama zove u 9 navečer da se Marko želi baciti
s drugog kata, ma ja bi te još porinula!!!”
prof. Kovačić: “Malo sam se sprčkala.”
prof. Kovačić: “Ivane, ja ti čestitam na
urednoj bilježnici, ona je odraz tvoje vedrine.”
Božo: “Profesorice, mogu li pokazati kako se lako i
jednostavno crta graf kvadratne jednadžbe?”
prof. Kovačić: “Izvoli Božo.”
Božo: “3 desno, 2 lijevo, 4 gore, pa za -1, pa se
spoje točke!”
(profa zbunjola, razred se
smije)
prof. Kovačić: “Čekaj, čekaj, možda
je to neki novi izum!”
prof. Kovačić: “Ja mislim da redari moraju
namočiti kredu i oprati spužvu.”
prof. Kovačić: “Agata, kako si ti riješila
ovaj zadatak?”
(Agata objasni zadatak za 4 sekunde)
prof. Kovačić: “Čekaj, čekaj, ne
mogu ja to tako brzo!”
prof. Kovačić: “Ono što vam je jasno budete
pitali.”
prof. Kovačić: “Budemo mi tebi kupili olovke
jer ti imaš neke olovke koje baš ne prijanjaju uz papir.”
prof. Kovačić: “Koliko je 10x180?”
razred: “1080!”
prof. Kovačić: “Ne znam, računajte, ne
vjerujem vam, lažete!”
prof. Kovačić: “Ne znam zašto sam napravila
tu pogrešku…”
Josipa: “Ja isto.”
prof. Kovačić: “Ja imam osjećaj da me
nitko ne razumije, ili kaj?”
prof. Kovačić (uđe prvi put u C11 i
napravi zbunjenu facu): “Ooooo, malo neobično!”
Dođe dežurni učenik sa
obavijesti o zamjeni…
prof. Kovačić: “Neću ponedjeljak,
oću subotu!”
prof. Kovačić (komentira jednostavnost nekog
zadatka): “Oprostite, ali to je meni crvenkapa.”
prof. Kovačić: “Ko vam predaje logiku,
Veselica?”
Luka riješi zadatak začas na
ploči…
prof. Kovačić: “Ajde riješi ti to meni
postepeno, recimo da ja to ne razumijem.”
prof. Kovačić: “Kako ćete prići
zadatku? Hmmmmmm…”
prof. Kovačić: “Skicirajte trigonometrijsku
križnicu.”
prof. Kovačić: “Ti ćeš za ponedjeljak
naučiti za 20, pa ću ja onda to zapisati u imenik!”
prof. Kovačić (velika muha je uletila kroz
otvoreni prozor): “Anita, uzmi spužvu, peri ploču da ne gledaš muhu!”
prof. Kovačić: “Ja ne znam oće se te
kružnice sjeć il’ dirat ili šta? Sad se ja bojim.”
prof. Kovačić (ustanovila je da u novom
udžbeniku nije obrađeno neko poglavlje): “Da li se vi osjećate
prevareno?”
prof. Kovačić: “Molila bih vas da ostavljate
trag kad pišete.”
prof. Kovačić (komentira kako je Ana izradila
zadatak na ploči): “Nije mi bitan ovaj krumpirić!”
prof. Kovačić: “Da li se pod mojim satom najbolje
vadi krv i najbolje poravljaju zubi, ja stvarno ne znam!”
Penava: “Možemo ja i Rok
imati jedne tablice?”
prof. Kovačić: “Ako se smatrate jednom
osobom, možete.”
prof. Kovačić (piše zadtak na ploči):
“Jel liči na korijen?”
prof. Kovačić: “Ja ne znam zašto nitko nije
htio izraditi zadatak?”
prof. Kovačić: “Iksus ćemo skratiti…”
prof. Kovačić (Ana odgovara): “Ana, baš ga
tamo sjajno navlačimo, evo dvojka!”
prof. Kovačić: “Vi morate brzo derivirati, to
je kao da pitam 2+3, to je… hmmm, dobro, nekad čovjeku mozak stane…”
prof. Kovačić (priča sa Hanom): “Znaš
abecedu? Znaš?!”