Draga Ivana,
zdravo. Tvoj numinozni lik polako
počinje da me proganja, ne samo u snovima, već nebrojano puta zanesen
na javi javi se tvoj osmeh sa šolje za kafu, diska Ništaalilogopeda, kutije
šećera šećeru, stripova Dilan Dog-a. O Ivana ja to ne mogu izdržati,
baš juče pritisak je bio preveliki za mene, pa sam se popeo Na Vrh
Stola i uzvikivao tvoje blaženo ime,
vetar je moju ljubav razneo po meštanima malog i velikog Krivelja koji vredno
raduckaše po njivama. Nadahnuti potrčali su svojim kućama berući
usput rosno cveće svojim suprugama.
Kako sam samo želeo da si pored mene, ruku
pod ruku, skakutali bi po padini kao kakav mali zeka, mali zeka, mali zeka
malog repa, i sex naravno. Sedeli bi pod krošnjom velikog oraha koji sam u
tvoju čast nazvao Bronbilj. Put me zanesenjaka naneo na oronulu kuću
čiji su me ukućani toplo ugostili domaćom rakijom, ili kako to u
ovim predelima šaljivo zovu sokom od šljiva. Stari domaćin je
nesebično punio čaše subotarke nudeći mi svoju debelu bradatu
ženu. Tu se vidi kolika je moja ljubav prema tebi jaka, jer ja odbih debelu
brkatu ženu govoreći da već imam draganu, koja nije uopšte debela a i
brkovi joj ne rastu, tebe naravno jedina moja, ali ruku na srce rakiju ne odbi.
Razgovor između mene i starog se oduži, noć tiho crvenilom zakuca na
okna i mene posetiše sećanja na bezbrižne besane noći u kojima si mi
grickala arterije, zaustavljajući mi na trenutke krvotok. O Sreće, o
veselja, o tuge što sam kroz prošlost putujem.
Ivana nećeš verovati kako su mu
leđa pa i lice zavejani jatom bubuljuca i mitisera, pa ti bi se tako
obradovala da me vidiš, siguran sam da tvojoj sreći ne bi bilo kraja dok
bi ih jednu po jednu hirurški odstranjivala
pod senkom maslina. A kako su samo divne masline u ovo doba godine.
Nego Ivana ti mi ne pišeš, ne javljaš se i
ovim stidljivim pismom padam na kolena
pred tvojom lepotom moleđi te da mi barem pismo uzvratiš, a potajno se
nadam da će i moja ljubav imati odjek.
Voli Goya