MAX BUNKER je pseudonim Luciana Secchia, talijanskog tekstopisca stripova, ali i novinara, pisca i dramaturga. Rodjen je 24. kolovoza 1939. u Milanu, gdje je zavr�io redovito �kolovanje i potom se preselio u Pariz da se upi�e na Sorbonu, kako bi produbio sve one interese koji su jo� od mladosti golicali njegovu intelektualnu radoznalost. Tako je mogao zadovoljiti svoju strast za knjizevno�cu i povije�cu, posebno za vrlo mu drago razdoblje Francuske revolucije.
Vrativ�i se u Italiju, po?inje publicisticku djelatnost kao autor krimica i stripova. No u kreaciju ovih posljednjih, koji su neizbjezno "upisani" u njegovu sudbinu, za?udo, sti?e posve slucajno. Naime, zavr�io je pisanje jednog scenarija da pomogne svom prijatelju koji je bio sprije?en bole�cu. Godine 1960. pocinje svoju suradnju s izdavackom kucom Corno. Godine 1962. debitira kao autor, napisav�i tekstove za Crnu masku i Atomika, crtacku izvedbu kojih je najprije povjerio Piffareriu i potom Raffaelu Cormiu. U kolovozu idu?e godine na red dolazi "Kapetan Audax" kojega je crtao Montip� i potom Balzano Birago. Godina 1964. vrlo je zna?ajna za Maxa Bunkera: danje svjetlo ugledali su njegovi stripovi Zeleni jaglac (crtac Saverio Micheloni), Kin iz pra�ume i Rio Danger, ali ipak od svega je najvaznija pojava njegova prvog velikog slavnog lika Kriminala u kolovozu, a u prosincu i Satanika. Oba je lika realizirao Magnus (pseudonim Roberta Raviole). I 1965. godina obiluje likovima; Agent SS O18 Denis Cobb, kojega je najprije crtao Magnus, a onda ga je preuzeo E. Car; El Gringa je povjerio Piffareriju, a Zoraka Ardig�u. Godine 1966. rodio se Gesebel, strip svemirske satire, koji je jo� crtao Magnus, ali poslije ga je preuzeo Peroni-Corbella. Godina 1967. je jos jedna godina plodna inicijativama: Secchi osniva ?asopis Eureka kojim i upravlja. Taj strip-magazin se brzo afirmira, pokazuju?i se kao sredstvo istrazivanja i kulturne obveze koji obogacuju izdava?ki i kreativni cjelovit prikaz talijanskog stripa. Za Eureku je Max Bunker ostvario mnogo tekstova, koji se sadrzajem i narativnim ritmom prilicno razlikuju od tekuce talijanske proizvodnje. Osim toga objavljuje neobicne price i novele, koje su vrlo cijenjene zahvaljuju?i njihovoj snazi i posve novom stilu. Svu svoju energiju posve?uje ?asopisu: 1968. objavljuje Milorda (crtac Piffarerio) i pi�e sadr?aje za Rio River, sve bas za Eureku, �to stvara znacajan lik, dostojan najbolje tradicije dru�tvene satire, koja je vrlo duhovito i dosjetljivo prikrivena pricom: to je Maxmagnus, kojega je realizirao Magnus. Izlazio je redovito sve do 1970. a publika ga je izvrsno prihvacala. I opet za Eureku Max Bunker pi�e izvanredne price parapshiholoskog sadr?aja, koje su crta?ki realizirali Giampaolo Chles, Francesco Verola, Piffarerio, Magnus. S istim zarom Max Bunker se bavi i organizacijskim poslovima, preuzev�i upravu izdava?ke ku?e Corno i realiziraju?i sve tekstove talijanskih serija.
Krecuci vec prema razdoblju svoje pune autorske zrelosti, Max Bunker donosi na svjetlo svoje remek-djelo strip Alan Ford. Premda najavljen vec 1968, Secchiev izdavacki njuh je osjetio da strip jo� nije zreo za to vrijeme. Kako bi izbjegao opasnost da ga spali, ostavlja ga u ladici da "zrije" jo� jednu godinu, i dalje ga dotjerujuci i usavrsavajuci. Kad je u svibnju 1969. napokon objavljen lik Alana Forda se brzo pokazao kao veliki uspjeh sedamdesetih godina, potpomognut svojstvenim Magnusovim crtezom (u broju 76 zamijenio ga je Piffarerio).
Razlozi za uspjeh Alana Forda leze u originalnosti postave. Temeljno tkivo stripa je satira na junaka - supermana, ali pustolovine glavnog junaka - koje se u odre?enom trenutku ispreplecu s dogodovstinama rasklimane grupe tajnih agenata nazvane TNT - koriste jos nevi?ene narativne obrasce u svom grotesknom, sustavnom rusenju uobicajenih mjesta vezanih za tradicionalnu pustolovnu pricu.
Godine 1973. Max Bunker po?inje ono �to se mo?e smatrati najve?im djelom njegova ?ivota, Fouch�, covjek u revoluciji. Ako s jedne strane ono nalazi pretpostavke u historiografskoj strasti, u zivoj radoznalosti i duboko analitickoj prirodi Maxa Bunkera, s druge je posljedica jedne kulturne pripreme koja nista ne dopu�ta improvizaciji ni dezinformaciji.
Metodicnim i golemim radom on proucava arhive i dokumente, prelistava na tisuce stranica tekstova i na posljetku rekonstruira povijesnu istinu, dubokom analizom likova i situacija. Rezultat je bez presedana. Graficki interpret, vrlo osjetljiv na tekst i atmosferu, opet je Piffarerio, koji tako nalazi na?in da ispolji svoju strast za kostimiranom scenografijom. Djelo je objavljeno u Eureki.
Godine 1974. rada se Daniel (crtez Verola) koji predstavlja potonju etapu talijanskog stripa, smionu modifikaciju narativnih i sadr?ajnih shema, u isprepletanju stvarnosti, pustolovine i poiicijskog spleta, na pozadini sna?nog drustvenog anga?mana. Uvijek aktivan i na organizacijskom planu, od 1967. Secchi preuzima i generalnu upravu izdavacke kuce Corno.
Premda zaokupljen aktivnoscu na polju stripa, on nije zapustio ni rad pisca i novinara, pa je od 1970. do 1978. objavio mnogo knjiga, kao novinar pisao je za mnoge talijanske dnevnike, a svojoj strasti za povijescu davao je oduska u znanstveno-popularnim clancima objavljenim u Mondadorijevoj Ilustriranoj povijesti.
Prosukcija Maxa Bunkera zaslu?uje posebnu kriticku pozornost, jer je on bio prvi autor sposoban da se izvu?e iz barustine banalnosti koja je karakterizirala talijansku stripovsku produkciju sezdesetih godina, uvevsi u svoje likove - po?ev�i od Kriminala i Satanika - novi realisticki element, sastavljajuci u novim pravilima stil stripovskih scenarija i dajuci takvu izrazajnu formu razvijeniju u sadrzaju i analitickim mogucnostima. Ovi stripovi, koje je dobronamjerna kritika okarakterizirala kao "crne", u stvamosti tvore prve stepenice prema sadr?ajnom produbljenju stripa, prema socijalnoj satiri, odustajanju od negativne realnosti koja je ubrzo postala temelj prica: u njima "negativni" likovi pokazuju izgovor zbog odustajanja od iskrivljenosti talijanske realnosti, dotad namjerno zapostavljene. A s Alanom Fordom takav preokret poprima jo� ve?u trajnost, cvrstocu; mnogi kriti?ari priznaju Maxu Bunkeru da je tim svojim likom vodio ponovno osvajanje autoktonog stripa. U prvim likovima njegovih prica zgusnjava se mali dio svakoga od nas, �to katalizira ne ba� lagan proces identifikacije citatelja: ali ne globalan u jednom jedinom liku, nego onako komadic sebe u svakom od clanova Grupe TNT.
Na produkciju Maxa Bunkera koja je bila znatna po kolicini a vrlo jasna po kvaliteti, kritika nije ostala gluha, pa je naglasila Secchievu ulogu kao znacajnog tvorca stripa sedamdesetih, dodjeljujuci mu brojna priznanja. (preuzeto iz caspoisa)
MAX BUNKER (24.08.1939., Milano)
Magnus je prepustio mjesto ctracu Paulu Piffareriu nacrtavsi posljednju epizodu "Odlazak Superhika".Rekao je Bunkeru da ga pozove ako strip bude propadao,ali samo ako bude propao.Nacrtao je 1985 g. Hik,hik,hik Hura ! No njegov rad nije nimalo bio slican njegovim prethodnim.Svoje posljednje godine zivota prove je crtajuci specijalno izdanje (na 224 tabli!!) Texa.Trebalo mu je punih 6 godina da to zavrsi sto je bilo remek-djelo ali i posljednje...
MAGNUS (31.05.1939., Bologna - 05.02.1996., Imola)