Za one koji ne znaju, (stariji ce reci da je skoro bilo, a mlađi da se davno zbilo) pri ogromnom ljetnom pljusku, kao milosti Božije, 21.08.1982.negdje oko 20:30h nedaleko od grada za koji eto rekoše da ima prvu i jedinu piramidu u Evropi, rodio se «JA» :)
Cijelih sedam dana bio sam bezimeno ljudsko bice, dok mi kao po nalogu samrtne želje rahmetli djeda Adema ne nadjenuše ime Sidik. Da mi sadašnje ime ne bi samrtna i posljednja želja rahmetli Adema, vjerovatno bih se sada zvao Nedim, mada me ni u tom slucaju niko ne bi konsultovao o mome imenu. Sada sam, eto, neki 24-godišnjak koji za sebe voli reći da je «izbjeglica iz prolaznosti», vjerovatno zato jer gajim neku cudnu individualnu filozofiju po kojoj sam, kao i sve oko mene, sasvim vjecan. Može zvucati bogohulno, ali je u istoj mejri i bogobojazno, jer svoju «vjecnost» obrazlažem Božijim sveznanjem i vjecnošcu i svoju «vjecnost» Njegovom idejom ili naumom za mojim postojanjem.
Filozofija mi je strast, književnost i poezija su tu negdje, na predvorju strasti, ali trenutno filozofija nema ozbiljnije konkurencije. Umjetnost mi je ljubav, najdraži premdet – knjiga na cijem pijedastalu vrijednosti stoji Kur'an Uzvišeni. Nietzecheova me misao oduševljava, Dostojevski me sa nogu obara, Nerudin me stih kao vatra led rastapa, Muhamedova a.s. licnost i ustrajnost i borba za proklamacijom Istine fascinira. Volim još, recimo, Balaševica, (skoro svaku pjesmu napamet znam). Volim i u travi ležati, spavati pod vedrim ljetnim nebom planine i brdski biciklizam (posljedice pretjerane ljubavi su iskocena vilica i jedan dobar potres mozga) Nekada i ludo volio fudbal, kažu, puno obecavao, ali mi naciniše dvostruki prijelom desne noge.
Nešto o meni, sasvim malo
Nazad na homepage
