SEJJID AHMED IBN ZEJN DEHLANA-A, ABDUL-KADIM ZELLUMA, DR

SEJJID AHMED IBN ZEJN DEHLANA-A, ABDUL-KADIM ZELLUMA, DR. MUHAMMED HUSEJNA ŠENDUB

ŠTA JE TO VEHABIZAM ?

PRIJEVOD SA ARAPSKOG : FIKRET ARNAUT

SADRŽAJ:

PREDGOVOR

“VEHABISKA FITNA”

· Autorova biografija

· Uvod

· Osnivač i utemeljitelj vehabijskog pokreta

· Odgovor islamskih učenjaka na pojavu vehabizma

· Jačanje vehabijskog pokreta

· Halifini napori za gašenjem vehabijske fitne

· Vehabizam je novotarija

„ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRŽAVE“

· Zavjera protiv Islamske države

· Dodatak

· Izrazi pohvale Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i vehabijskom pokretu

„VEHABIJSKA FITNA“ KROZ VEHABIJSKI POKRET

· Dr. Muhammed Husejn Šendub

· Mišljenje prof. šejha Alija Tantavija

PREDGOVOR

U ovoj knjizi, riječ je o historijatu i kolijevci vehabizma, iz pera tri učenjaka : Dehlana, Zelluma i Šenduba. Autori otkrivaju svu zbilju, aktere, ideologe i pozadinu vehabizma. Čitaocu se nameće pitanje: Koliko koristi i kolika je potreba za upoznavanjem sa ovim fragmentima bolne povijesti islama? U svakom slučaju, kad je riječ o povijesnim trenucima bilo kojeg perioda islama, nužno je poznavati ih kako bi se upoznali sa uzrocima aktualne stvarnosti koju živimo. Da je vehabizam bio i djelovao sa osnova nužnosti i potrebe reforme, te oživljavanje vjerske misli, čišćenja iz islamskog učenja svega što mu je strano, i da je bio nužni krik protiv nepravde i negativnosti kojima je bio bremenit islamski svijet, svi bi mu rekli "merhaba" - dobro došao! Iz pera autora ove knjige, jasno je da je reforma na kojoj je bio angažiran vehabizam, bila na štetu islamskog jedinstva i na korist kolonijalističkih zapadnih imperija, kojima je hilafet bio prepreka za ostvarenje njihovih ambicija. Posebno je pitanje da li je svaki upregnuti faktor kao podupirač vehabizma bio svjestan ovoga, no međutim svjesnost ili čistoća nečije namjere će se gledati kod Boga - dželle še'nuhu - na Ahiret a posljedice konkretnih angažmana se na dunjaluku ili uživaju ili teško podnose.

Svima je , bar danas, jasno kakvi su rezultati i posljedice tih zbivanja krajem 18 i početkom 19 vijeka. Hilafet je porušen. Veći dio islamskog svijeta je koloniziran. Muslimani su dovedeni u težu situaciju od koje su bili pod upravom islamskog halife. S toga, obraćamo se čitaocu ovoga ovog štiva, da njemu pristupa a da na umu ima te činjenice. Svaki objektivni musliman treba istinski i bez imalo straha i kolebanja i bez bilo kakvih predrasuda iskazati spremnost da osudi svaki faktor i svaku djelatnost koja vodi štetu muslimana da podrži, zalaže se i promiče svaku aktivnost koja donosi korist muslimanima. S toga nimalo ne sumnjamo da će mnogi mladići čija srca su ispunjena vjerskim žarom, koji žele da žive i prakticiraju Kur'an i Sunnet, i koji teže uspostavi društva koje će biti organizirano na temelju učenja Kur'ana i Sunneta, spremno i odlučno Lorensovim slugama reći:"Ne, nikada više"! Vjernike ne smije zmija dva puta ujesti iz iste rupe. Ovo štivo bi trebalo da pojača naboj u srcima vjernika da se više zalažu na putu ponovnog uspostavljanja jedinstva među svim muslimanima. Ponovno uspostavljanje jedinstva među svim muslimanima svijeta i izbora islamske vlasti, neće odgovarati dinastijama, partijama ili diktatorima koji trenutno uživaju blagodati vlasti po podijeljenim i pocijepanim krajevima islamskog svijeta. Allah - dželle še'nuhu - kaže : "Oni želle da ugase Allahovo svjetlo svojim ustima. A ALlah će upotpuniti Svoje svjetlo, makar to prezirali nevjernici. On je taj koji je poslao Svoga Poslanika sa uputom i istinskom vjerom da bi njom nadvisio sve vjere, makar to prezirali idolopoklonici." (Saff, 8-9).

Naš ugledni alim Husejn ef. Đozo iznosi svoja zapažanja o situaciji u islamskom svijetu pa kaže:""Gledao sam svojim očima i slušao svojim ušima kako hadžije satima stoje, ljubeći zidine Kjabe i zidove turbeta Božjeg Poslanika, učeći razne dove i tražeći razne murade. Iste takve prizore gledao sam prolazeći kroz Carigrad, Konju, Bagdad, Kerbelu, Damask, Kairo itd. Sve što ozbiljnije razmišljam i temeljitije analiziram ove pojave, sve mi više postaje u osnovi shvatljivije. Sve više uviđam, da mi nedostaje moralne snage i prava da za sve ovo okrivljujem mase. Ne znam, teško je reći, ali čini mi se, da im je i ovo bilo pametnije nego da su se slijepo poveli za kojekakvim Lorensovim slugama. Prošlost je učiteljica koja nas uči i pruža nam iskustva ranijih generacija, kako bismo mogli nastaviti tamo gdje su oni stali."

Slična zapažanja iznosi i Šejh Ali TAntavi, kada govori o pojavi vehabizma:"Ono što se navodi kao manjkavost i nedostataka ( Ibn Vehabu) jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom činu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenu. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima. Zatim je isti hukm, odnosno, stav prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio ej murteddima (odmetnicima) od vjere, dozvolio je prolijevanje njihove krvi (tj. ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine."

Kao rezultat ovakvog učenja i da've uslijedilo je zatiranje svih tragova i kulturnih spomenika vjekovne islamske kulture i tradicije. Porušena su sva turbeta i nišani nad najpoznatijim grobljima kao što su: Medinsko groblje Beki'a, groblje boraca na Uhudu, Mekkansko groblje u koje su zakopani h. Hatidža i Poslanikovi preci, Abdul-Mutalib i dr. Nad tim mjestima u doba vehabija izvršen je pravi urbicid. Tako da se danas uopće ne zna gdje se ko nalazi. Šejh Jusuf Rifai u svome djelu "Nesihatt ulemi Nedžda" nabrojao je više desetina primjera rušenja svega što je podsjećalo na velikane prošlosti. U mjestu Ebvi, gdje se nalazio kabur Amine, majke Muhammeda 'alejhi-sselam,, tačno nad kaburom napravlje je rezervoar za benzin. U časnoj Mekki, gdje je bila kuća h. Hatidže, trenutno je lokacija stočne pijace. Na mjestu u kome je bila kuća u kojoj je bilo Poslanikovo rođenja izgrađeni su javni klozeti i sl. Sve su to plodovi vehabijske da've, ve la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim! Allahumme nsuril islame vel-muslimine, ve 'ali kelimetel-hakki ve ddin. Allahumme nsur men nasare din vahzul-men hazelel-muslimine.

“VEHABIJSKA FITNA”

Autor : Sejjid Ahmed ibn Zejni Dehlan – muftija Mekkanski

Autorova biografija :

Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan el-Mekki je učenjak šafijskog mezheba. Bio je šerijatski pravnik – fakih-, historičar koji se pokazao kao učenjak u raznovrsnim naučnim oblastima. Obnašao je finkciju mekkanskog muftije za sljedbenike šafijskog mezheba u Mekki Veličanstvenoj. Nosio je i počasnu titulu šejhul-islam. Rođen je u Mekki 1231 hidžretske godine a umro u Medini u mjesecu muharremu 1304 h. godine. Iza sebe je ostavio štampana djela koja su u opticaju, među kojima izdvajamo :

1. El-ezharu zzineti fi šerhi metni elfijjeti.
2. Tarihu duveli islamijjeti bil-džedavili meredijjeti.
3. Fethul-dževadil-mennani alel-akidetil-musemmati bifejdi rrahman.
4. Derru sunijjeti fi reddi alel-vehabijjeti
5. Nehlul-atšani ala fethi rrahmani.
6. Fi tedžvidil-Kur’ani.

7. Hulasatul-kelami fi umerai-beledil-harami.
8. El-Futuhatul-islamijjetu i dr.

Od njegovih djela je i ova knjižica o vehabijskoj fitni za koju se nadamo da će se cijanjeni čitaoci okoristiti a Allah zna svačije namjere.

Ovo djelo je štampano 1978 g. u Istambolu pod nadzorom Husejna Hilmija ibn Seida Istambulija.

Uvod

Znaj da se u doba vladavine sultana Selima Trećeg (1204-1222 h. g.) pojavile mnoge fitne (kušnje) o kojima smo opširno govorili u našim djelima. Od spomenutih fitni je “Vehabijska fitna” koja se pojavila u Hidžazu kada su zauzeli Dva Časna Harema i zabranili dolazak na hadž hadžijama iz Šama (Sirije) i Egipta. Od fitni kojima je bio iskušan sultan Selim treći posebna je bila najezda Francuza kada su osvojili Egipat 1213-1216 hidžretske godine. Ukratko ćemo spomenuti o ovim dvjema fitnama a o njima ima više riječi u historijskim djelima. Postoje pisane opširne disertacije o ovim dvjema fitnama. Što se tiče vehabijske fitne, početak sukoba i borbi između njih i Emira Mekke Mevlane Šerifa Galiba ibn Musaida, koji je bio ovlašten od strane sultana da vlada Hidžazom, bio je 1205 hidžretske godine a to je bilo u vrijeme vladavine sultana Selima Trećeg koji je sin sultana Mustafe Trećeg sina Ahmedovog. A što se tiče samog početka pojave Vehabija to je bilo puno godina prije toga. Oni su se prvo oformili i ojačali u svojoj pokrajini a onda se je njihov šer (zlo) proširio i šteta narasla i vlast njihova se rastegla na veča područja. Pobili su ljudi da im se ni broj ne zna. Učinili su dozvoljenim njihovu imovinu i porobili su njihove žene.

Osnivač i utemeljitelj vehabijskog pokreta

Osnivač ovog nečasnog pokreta bio je Muhammed ibn abdul-Vehhab čije je porijeklo sa Istoka iz plemena Benu Temim. Rođen je 1111 hidžretske a propao 1200 h. g. Neki historičari su ovako opisali njegovu propast: “Pojavila se propast (habisa) nečasnika 1206 h.g.”

U početku bio je učenik među učenicima u Medini i Munevveri neka je na Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, salavat i selam. Otac mu je bio dobar čovjek. Slovio je kao učenjak. Također i njegov brat Šejh Sulejman. Njegov otac i brat a i ostali učenjaci su prognozirali u njemu nastranost i sklonost ka zabludi i zastranjenost srca, jer su bili svjedoci njegovih riječi i postupaka i njegovog zastranjivanja u mnogim pitanjima. Kritikovali su ga zbog toga i upozoravali druge ljude od njega. I tačno se i obistinilo njihovo strahovanje i nagađanje kada se javno pojavio sa novotarijama i zabludama i nastranjenostima s kojima je zaveo džahile i suprostavio se učenjacima i imamima vjere i došao do stupnja da tekfiri (proglašava kjafirima) skupine vjernika. Smatrao je da je posjeta Poslanikovom kaburu 'alejhi-sselam, i činjenje tevessula s njim i ostalim Poslanicima i Allahovim dobrim robovima i posjeta njihovim kaburima širk. Smatrao je da je pozivanje Poslanika kod tevessula širk, također dozivanje drugih Allahovih robova, kada se čini tevessul, je širk. Također je smatrao da ako neko pripiše neki čin nekome mimo Allaha pa makar riječima simbolike kao npr. “ovaj lijek mi je koristio”- da taj postaje mušrik. Prihvatio se je nekakvih dokaza koje ne daju nikakve plodove. Došao je sa nekim potvorenim i izmišljenim izrazima koje je uljepšao i zbunjivao obični svijet dok ga nisu počeli slijediti. Napisao je za njih i posebne brošure. Čak su vjerovali da su večina sljedbenika tevhida postali kjafiri. Ibn Abdul-Vehhab se spojio sa vladarima Istočnih pokrajina u Der’ijjeti i ostao kod njih dok ga nisu podržali i prihvatili njegovu da’vu . Vladari Der’ijjete su u tome vidjeli priliku za jačanje, učvršćivanje i proširenje svoje vlasti. Ovladali su beduinima koji su postali njihova jaka vojska kojoj se teško bilo oduprijeti. Vjerovali su da svaki koji ne povjeruje u ono što kaže ibn Abdul-Vehhab postaje kjafir i mušrik čija krv i imetak su dozvoljeni. Pojava njegove misije u ovakvom svjetlu je bila 1243 h. g. a osvajanja i širenje bilo je poslije 1250. Učenjaci su napisali mnoge odgovore i disertacije u kojima je odgovor na ovu pojavu. Čak je i njegov brat Šejh Sulejman napisao djelo u kome odgovara na zablude i opasnosti koje se kriju iza riječi i učenja koje je propagirao njegov brat. Njegovu misiju i učenje podržao je emir Der’ijjete Muhammed ibn Saud koji je porijeklom iz plemena Beni Hanife, naroda iz kojeg je potekao Musejleme Kezzab . Kada je umro Muhammed ibn Saud podršku abul-Vehhabu dao je njegov sin Abdul-Aziz ibn Muhammed ibn Saud.

Mnogi medinski šejhovi i učenjaci su govorili za njega:”Ovaj će zalutati.” ili “Allah će njime u zabludu odvesti neke ljude, neka je daleko od nas.” I tako je i bilo. Muhammed ibn abdul-Vehhab je naglašavao da je njegov cilj i želja sa ovim mezhebom kojeg je izumio da želi iskrenost u (Tevhidu) Jedinstvu i oslobađanje od širka. Smatrao je da su ljudi bili u širku već 600 godina i da je on došao da im obnovi vjeru. Kur’anske ajete u kojima se opisuju mušrici protumačio je da se to odnosi na tadašnje sljedbenike tevhida. Kao npr. ajet:”Ko je u većoj zabludi od onoga koji doziva nekog mimo Allaha koji mu se neće odazvati do Sudnejg dana a oni su prema njihovim dovama nemarni.” ili ajet:” Ne dozivaj pored Allaha ko ti neće koristiti niti štetu nanijeti.” ili ajet” Oni koji dozivaju one kojima se neće odazvati do Sudnjega dana “ i slično. Muhammed ibn Abdul-Vehhab je rekao: ”Ko traži pomoć sa imenom Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, ili drugog od Allahovih Poslanika ili evlija ili ga pozove ili traži šefa’at on je kao ovi mušrici koji su opisani u gornjim ajetima.”

Na istu razinu stavio je zijaret Poslanikovom kaburu 'alejhi-sselam, i kabure drugih Poslanika i evlija.
Rekao je o Kur’anskom ajetu u kome se govori o mušricima:”Mi ih obožavamo samo da bi se približili u Allahovu blizinu.”:”Oni koji čine tevessul slični su mušricima koji kažu :”Mi ih obožavamo samo da se Allahu približimo..”. Ibn Vehhab kaže:”Mušrici nisu vjerovali da njihova božanstva mogu nešto stvoriti, vjerovali su da je Stvoritelj Allah, jer o tome ima dokaz u Kur’anu:”A ako ih pitaš ko ih je stvorio. Reći će:Allah.” i u drugom:”Ako ih pitaš ko je stvorio nebesa i zemlju, reći će: “Allah.” Pa je Allah o njima presudio sa kufrom i širkom zbog njihova govora “da bi se približili Allahu” tako da su ovi slični njima.”

Odgovor islamskih učenjaka na pojavu vehabizma

Učenjaci islama su ovako odgovorili na ovaj pogrešni način zaključivanja i izvođenja stavova:”Vjernici nisu prihvatili niti ikada smatrali Poslanike niti evlije Božije božanstvima, niti rivalima – suparnicima Božjim! Vjernici vjeruju i drže da su oni Allahovi robovi koji su stvoreni i oni ne zaslužuju da budu predmet obožavanja. A što se tiče mušrika o kojima su objavljeni mnogobrojni ajeti oni su vjerovali da njihova božanstva zaslužuju da im se čini ibadet i oni su ih veličali veličanjem božanstava iako su vjerovali da oni ne stvaraju ništa. A vjernici ne vjeruju da Poslanici i evlije zaslužuju da se njima ibadet čini i da zagovaraju da su božanstva obožavajući ih kako se Bog obožava. Naprotiv, vjernici vjeruju da su oni Allahovi odabrani robovi i miljenici koje je Allah odabrao i njihovim bereketom iskazuje milost svojim robovima. Oni sa njihovim bereketom smjeraju Allahovu milost. Ovome što smo rekli postoje mnogi dokazi iz Kur’ana i Sunneta.

I’tikad (ubjeđenje) muslimana je da je Stvoritelj, Koji korist i štetu daje i Koji jedino zaslužuje obožavanje Allah jedini. Muslimani ne vjeruju da iko osim Njega ima moć utjecaja na bilo što. I vjeruju da Poslanici i evlije ne stvaraju ništa niti imaju moć da nanesu štetu i priskrbe korist. Stvar je u tome da se Allah smiluje svojim robovima njihovim bereketom (blagoslovom). Ono što je mušrike odvelo u širk je i’tikad (ubjeđenje) da njihova božanstva zaslužuju da im se ibadet čini a ne samo njihov govor “Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu” Jer oni su, kada im je donesen dokaz da njihova božanstva ne zaslužuju da budu predmet obožavanja, rekli opravdavajući svoje ponašanje:”Mi ih obožavamo samo da nas približe Allahu”.

Pa kako može biti dozvoljeno ibn Abdul-Vehhabu i onima koji ga slijede da poistovjete vjernike- mu’mine – monoteiste sa onima koji su mušrici i koji vjeruju u božanstvenost svojih idola ?

Svi prethodni ajeti a i ostali ove vrste se specijalno odnose na kjafire i mušrike a ni po kakvom smislu ne odnose se na vjernike muslimane.
Imam Buharija je zabilježio Poslanikovu predaju od ashaba Abdullaha ibn Omera r.a. o opisu Haridžija:” da su oni ajete koji su objavljeni o kjafirima prenijeli na mu’mine.”

Abdullah ibn Omer također prenosi predaju da je Resulullah 'alejhi-sselam, rekao:”Najviše čega se bojim mome ummetu jeste čovjek koji bi tumačio Kur’an na svoj način kako ne odgovara.” Ovaj Poslanikov opis bi se mogao prije svega odnositi na ovu skupinu.

A da se bilo šta od onoga što rade vjernici po pitanju tevessula smatra širkom to se ne bi desilo da Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, radi i njegovi ashabi i ogromna većina njegovih sljedbenika. U sahih predajama se navodi da je Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, učio u dovama :”Allahumme inni es’eluke bihakki ssailine alejke.” Moj Gospodaru od Tebe tražim hakkom (pravom) onih koji Ti se obračaju.” Ovakav Poslanikov izraz se smatra tevessulom bez imalo sumnje. Muhammed 'alejhi-sselam, poučavao je ashabe da čine ovu dovu i naređivao im da tako uče dove. To je sve opširno opisano u knjigama i disertacijama koje su napisane kao odgovori na Ibn Abdul-Vehhabovo učenje.

Postoji autentična (sahih) predaja da je Muhammed 'alejhi-sselam, kada je umrla Fatima bint Esed, majka Alije ibn Ebi Taliba ,da je on svojom časnom rukom spuštao u kabur i proučio dovu:”Allahumme gfir liummi Fatima bint Esed ve vessi’i alejha medhaleha bihakki nebijjike vel-enbijai ellezine min kabli inneke erhamu-rrahimine.” Moj Gospodaru, oprosti mojoj majci Fatimi bint Esed i učini joj kabur postranim s pravom ( hakkom) tvoga Poslanika i poslanika prije mene. Ti si od milostivih najmilostiviji.”

Postoji također sahih predaja da se Poslaniku Muhammedu 'alejhi-sselam, obratio slijepac sa molbom da mu se vrati vid Poslanikovom dovom. Poslanik Muhammed 'alejhi-sselam, mu je naredio da se očisti, klanja dva rekjata i da prouči:"Allahumme inni es'’eluke ve etevedžehu ilejke binebijjike Muhammedin nebijji rrahmeti. Ja Muhammed inni etevedždžehu bike ila rabbi fi hadžeti litukda. Allahumme šeffi’ahu fijje." Moj Gospodaru, obraćam Ti se i okrećem Tebi sa tvojim Poslanikom Muhammedom, Poslanikom milosti. O Muhammede ja se obraćam tobom svome Gospodaru u mojoj potrebi da mi se izvrši. Moj Gospdaru učini ga da mi bude zagovornik na Sudnjem danu.” To je uradio pa mu je Allah vratio vid.

Postoji sahih predaja da je Adem 'alejhi-sselam, činio tevessul sa našim Poslanikom 'alejhi-sselam, kada je pojeo sa plodova zabranjenog drveta, jer je vidio njegovo ime napisano na Aršu i na džennetskim vratima i na stranama meleka pa je pitao Allaha za njega. Allah mu je rekao:”Ovo je djete tvoj potomak, da nije njega ne bi ni tebe stvorio.” Onda je Adem 'alejhi-sselam, rekao:”Allahumme bihurmeti hazel-veledi irham hazel-valide.” “Moj Gospodaru tako ti tvoga hurmeta prema ovom djetetu smiluj se ovom roditelju.” Onda je dozvan o Ademe, da si tražio kod Nas oprost sa Muhammedom za sve stanovnike nebesa i Zemlje, Mi bi ti ga dali.”

Omer ibn Hattab je činio tevessul sa Abbasom r.a. kada je bila velika suša. Postoje i mnogi drugi slučajevi što je poznato i mi nismo u potrebi da dalje spominjemo. Način tevessula koji je objašnjen od strane Poslanika 'alejhi-sselam, u slučaju slijepca kome je vraćen vid, korišten je i kasnije od strane ashaba i nakon Poslanikovog preseljenja na Ahiret. Ko bude istraživao ovo pitanje naći će mnogo slučajeva iz perioda ashaba i tabiina. Npr. govor ashaba Bilala ibn Harisa kod Poslanikovog kabura:”Ja resulellah isteski liummetik” “O Allahov Poslaniče, traži kišu svome ummetu.” Naći ćeš, također, pozive koje je Poslanik upučivao kada je posjećivao kabure.

Od najoznatijih šejhova koji su pisali odgovor ibn Abdul-Vehhabu je učenjak šejh Muhammed ibn Sulejman el-Kurdi, pisac djela Havaši komentar ibn Hadžera. Rekao je između ostalog:”O ibn Abdul-Vehhabe, savjetujem te u ime Allaha Uzvišenog da tvoj jezik uvučeš i poštediš muslimane tvog vrijeđanja. Ako čuješ osobu da vjeruje da postoji utjecaj od nekoga osim Allaha i da se taj tome obraća mimo Allaha, nastoj da ga poučiš ispravnom vjerovanju i ponudi mu dokaze da nejma utjecaja bez Allaha pa ako takva osoba odbije onda ga proglasi kjafirom. Ti nejmaš pravo tekfiriti ogromnu većinu islamskog ummeta od koje si se ti odvojio. Bliži kufru je onaj koji se odvojio od ogromne većine islamskog ummeta, od onih koji su u ogromnoj islamskoj većini, jer on slijedi put koji nije put zajednice vejrnika. Allah Uzvišeni kaže:” Ko se suprostavi Poslaniku nakon što mu je objašnjen pravi put i slijedi put koji nije put zajednice pustit ćemo da čini što hoće a onda ćemo ga baciti u džehennem a ružno li je on boravište.” (Nisa 115) A ne zaboravi da vuk jede ovcu koja odluta od stada.”

Što se tiče posjete Poslanikovom kaburu, to su činili ashabi r.a. i svi koji su došli poslije. O vrijednosti posjete Poslanikovom kaburu izrečeni su mnogi hadisi koji se nalaze u pisanim djelima o ovoj temi. A što se navodi o dozivanju drugog pored Allaha -dželle še'nuhu- odsutnog i umrlog o tome se spominje u hadisu Poslanika 'alejhi-sselam,:Ako se izgubi životinja nekome od vas u nepoznatom mjestu neka zovne: O Allahovi robovi, čuvajte je, jer Allah ima svoje robove koji će se odazvati.” U drugom hadisu:”Ako neko izgubi nešto od vas ili bude u potrebi za pomoći u mjestu gdje nejma druga neka kaže:”O Allahovi robovi, pomozite mi, jer Allah ima robove koje vi ne vidite.”

Allahov Poslanik 'alejhi-sselam, je običavao kada bi putovao i prikučila se noć rekao bi:”O Zemljo, Moj Gospodar i tvoj Gospodar je Allah.”
Kada bi posjećivao kabure Muhammed 'alejhi-sselam, bi govorio :”Esselamu alejkum ja ehlel-kuburi.””Neka je na vas mir o stanovnici kabura.”
A u tešehhudu u učenju na ettehijjatu svaki musliman svaki dan izgovara poziv “Esselamu alejke ejjuhennebijju.”

Iz navedenog se da zaključiti da dozivanje ili tevessul nejma štete ako osoba koja doziva ili čini dovu tevessula ne vjeruje u moć utjecaja (te’sira) od strane osobe koju doziva ili s kojom tevessul čini. Sve dok vjeruje da jedini utjecaj dolazi od Allaha -dželle še'nuhu- i da drugi nemaju te moći onda nejma štete. Također je stvar sa prislanjanjem nekog čina ili djela nekome drugom mimo Allaha ne šteti sve dok vjeruje da je utjecaj i dejstvo jedino od Allaha -dželle še'nuhu- A rečenica se uzima u prenesenom smislu kao što se kaže:”Koristio mi je taj i taj lijek.” ili “Izliječio me je taj i taj lijek” ili što se kaže:”Pomogao mi je taj i taj.” A svi vjerujemo da stvarna pomoć i korist jedino od Allaha dolazi. Nejma pravo niko onima koji ovako govore pripisati kufr zbog toga. Taj govor se uzima u prenesenom značenju. Smatram o ovome za sada dovoljno. Ko želi da se više zadrži na ovoj temi neka se vrati na moju poslanicu koju sam posvetio ovoj temi.

Kada je Ibn abdu-l-Vehhab i oni koji su ga pomogli krenuli sa ovom nečasnom misijom, zbog koje su proglasili kjafirima većinu muslimana zauzeli su dosta plemena. Njihova vlast se širila. Zauzeli su Jemen i dva časna Harema (Mekku i Medinu). Njihova vlast je brzo stigla do granica Šama. Oni su u početku svoga djelovanja bili poslali grupu svojih učenjaka sa zadatkom da nastoje pokvariti akidu (učenje o vjerovanju) kod uleme i stanovništva dvaju Harema (Mekke i Medine). Kada su došli kod učenjaka dvaju Harema i spomenuli šta imaju od učenja o akidi, učenjaci dvaju Harema su im odgovorili i ustanovili da je u stvari njihovo akide skup propisa o izvođenju iz islama (tekfir). Onda su im podastrijeli sve dokaze o pogrješnosti njihovih stavova na što se ovi nisu mogli braniti. Učenjacima dvaju Harema je bilo jasno da se radi o skupini zabludjelih džahila koji su izgledali smiješno i zbunjeno. Učenjaci dvaju Harema su napisali ferman kod šerijatskog suca u Mekki sa objašnjenjem da ovo na što ta skupina poziva je čisti kufr i razaslali su da se to zna među ljudima. To je bilo u vrijeme vladavine Šerifa Mesuda ibn Seida ibn Sa’da ibn Zejda koji je umro 1265 h.g. On je naredio da se ova skupina odmetnika uhapsi. Međutim neki su uspjeli pobjeći iz zatvora i otišli su u pleme Derijjete i izvjestili svoje vehabije o tome šta se zbilo. To im je samo povećalo inat i oholost. Onda su emiri Mekke zabranili da njihovi sljedbenici ulaze u Harem na hadž. Tada su vehabije počeli napadati neka plemena koja su bila u pokornosti i dobrim odnosima sa emirima Mekke i otpočeli su prvi sukobi. Početak oružanih sukoba između vehabija i emira Mekke Šerifa Galiba ibn Musaida ibn Seida ibn Sada ibn Zejda, je bio 1205 h.g.. Između tih zaraćenih strana bilo je više okršaja u kojima je stradao veliki broj ljudi.

Jačanje vehabijskog pokreta

Vehabije su iz dana u dan jačali i stalno su nova plemena njima pristupala. A sve je manji broj plemena ostajao pod upravom emira Mekke. Godine 1217 hidžretske vehabije su okupili veliku vojsku i napali su Taif. Osvojili su ga i većinu stanovništva pobili, a žene i imetke porobili. Veoma mali broj se uspio spasiti. Najavili su poslije ovoga pohod na Mekku ali su znali da se u Mekki toga mjeseca nalaze mnoge hadžije iz Šama i Egipta, pa su iz tog razloga odlučili sačekati dok se završe obredi hadža i da se povrate hadžije iz Sirije i Egipta. I zaista nakon završetka obreda hadža spremili su pohod na Mekku.

Emir Mekke Šerif Galib nije bio dovoljno spreman da se odupre vehabijskoj vojsci te se zbog toga izmjestio u Džiddu. Stanovnici Mekke su se bojali za svoje živote pa su poslali izvidnicu pred vehabijsku vojsku da traže od njih sigurnost ako se predaju pod njihovu upravu. Dali su im sigurnost i ušli su u Mekku 8 muharrema 1218 h.g.. Zadržali su se u Mekki 14 dana tražeći od ljudi da se pokaju obnavljajući im islam i zabranjujući im da čine djela za koja su vehabije smatrali da je širk, kao tevesul ili posjetu kaburima. Zatim su nastavili sa vojskom prema Džiddi kako bi se borili protiv Šerifa Galiba. Kada su okružili Džiddu stanovništvo Džidde ih je gađalo iz topova i katapulta tako da je ubijen veliki broj vehabija. Nisu mogli zauzeti Džiddu pa su nakon 8 dana opsjedanja Džidde odlučili se prekinuti opsadu. Vehabije su se vratili u svoja mjesta a u Mekki su ostavili emira Šerifa Abdul-Muina koji je bio brat Galibov. Ostavili su i nešto vojske koja bi čuvala Mekku. Galibov brat je to prihvatio da bi sačuvao živote stanovništvu Mekke i otklonio od njih zlo koje ih je moglo zadesiti od vehabija.

U mjesecu rebiul-evvelu iste godine Šerif Galib je krenuo iz Mekke sa valijom iz Džide a po naredbi sultana sa vojskom u pravcu Mekke. Kada su stigli tamo istjerali su vehabije iz Mekke i njemu se ponovo vratila uprava nad Mekkom. Zatim su se uputili da oslobađaju druga mjesta i uspjeli su povratiti i Taif i imenovali su emira Osmana El-Mudajfija. Međutim vehabije nisu mirovali. Oni su nastavili svoje aktivnosti u ratovanju protiv obližnjih plemena. Za kraće vrijeme ponovo su se okupili i zauzeli Taif i spremali se na ponovno zauzimanje Mekke. Sa ogromnom vojskom opkolili su Mekku i zatvorili sve puteve koji vode do Mekke. Mekkelije su se veoma teško osjećali. Tog vremena je vladala nestašica i glad Mekkom. Stanovništvo je čak jelo i pse kako bi preživjeli. Šerif Galib je bio primoran na mirovni proces i pregovore. Napravljen je spoorazum a od uvjeta tog sporazuma je bio da će se vehabije prema Mekkelijama ophoditi solidno i bez divljanja i da se njima prepusti uprava nad Mekkom.

U Mekku su ušli krajem mjeseca zu-l-Ka’deta 1220 h.g. Zatim su zauzeli i Medinu neka je na Poslanika Muhammed 'alejhi-sselam, salavat i selam. Opljačkali su hudžru u kojoj se nalazi Poslanik i pokupili sve vrijednosti. Porušili su kubbe iznad Poslanikovog kabura 'alejhi-sselam, I po Medini su počinili nezapamćene zločine. Porušili su sva obilježja na kaburima ashaba. Imenovali su namjesnikom nad Medinom Mubareka ibn Mudijana. Njihova vlast nad Medinom i Mekkom trajala je sedam godina. Za to sedam godina zabranili su dolazak na hadž Sirijcima i Egipćanima. Počeli su ogrtati Kjabu crnim ogrtačem. Prisiljavali su ljude da ulaze u njihovu vjeru silom. Osmanska država toga doba je bila veoma slaba i zauzeta vođenjem ratova protiv kršćana kao i unutarnjim previranjima oko vlasti za sultanovu stolicu.

Halifini napori za gašenjem vehabijske fitne

Onda je izdata zapovijed od strane sultana Mahmuda Hana drugog ibn abdil-Hamid Han prvog sultan Ahmed, koji je na funkciji halife Allahovoga Poslanika Muhammed 'alejhi-sselam, egipatskom namjesniku Muhammed Ali Paši da spremi vojsku za boj protiv vehabija. To je bilo 1226 h. g. Valija Muhammed Ali Paša je spremio vojsku koju je stavio pod komandu svoga sina Tusun Paše. Krenuli su iz Egipta u mjesecu ramazanu te godine.

Danju i noću su putovali da što prije dođu do odredišta. Kada su stigli do Jenbua odmah su ga preuzeli od vehabija. Kada je ta vojska stigla do Safre i Hadideta tu ih je spremno dočekala vehabijska vojska koju su pomogla sva okolna plemena i tu su do nogu potukli egipatsku vojsku. Niko se od te vojske nije vratio u Egipat. To je bilo u mjesecu zul-hidžetu 1226 h.g. Egipatski valija je odmah sljedeće godine spremio novu vojsku. Lično se stavio na čelo te vojske i zaputili su se ka Hidžazu. Imali su sa sobom 18 topova više bombi i velike količine naoružanja.

Stigli su do Safre i Hadidete i zauzeli je veoma lahko od vehabija. Što se tiče lahkoće uzimanja ovih mjesta zasluge se vraćaju na dovitljivost i snalažljivost Šerifa Galiba Paše koji je prividno bio stao sa vehabijama ali je održavao kontakt sa Muhammed Ali Pašom i predložio mu da novcem potplati šejhove poznatih plemena i da im obeća redovna mjesečana primanja. Oni se u tom slučaju neće boriti protiv njih. I tako je i urađeno. Mnogo rijala je podijeljeno plemenskim poglavarima. Jednom šejhu su dali 100 hiljada rijala. Manje utjecajnim dali su po 18 hiljada rijala. Kada je vojska Muhammed Ali Paše ušla u Medinu poslali su vijesti u Egipat o tome i tamo je priređeno opće slavlje i veselje. Ubrzo su nakon toga zauzeli i Mekku kada im je došlo pojačanje iz Egipta. Vehabijska vojska se razbježala. Emir vehabija Saud je godine 1227 obavio hadž i zaputio se poslije toga u Taif i zatim u Derijjete i nije znao za nove promjene na terenu i vraćanje Medine ispod kontrole vehabija. Tek kada je stigao u Derijjete čuo je o vijestima ponovnog zauzimanja i Mekke i Taifa od strane sultanove vojske.

U mjesecu rebiul-evvelu 1228 h.g. Muhammed Ali Paša je poslao glasnike na dvor sultana da ga izvjeste o rezultatima pohoda i poslao je ključeve od Kjabe, Medine i Džidde koji su postavljeni na zlatne tepsije i iz počasti i uz velik doček sa mirisima, tekbirima i veseljem dočekani u Istambolu. Muhammed Ali Paša je dobio najveće odlikovanja od sultana za uspjehe. Šerif Galib Paša je uspio da uhapsi Osmana Mudaifija koji je bio vehabijski namjesnik u Taifu. On je slovio kao najveći pomagač vehabijskog pokreta toga doba. Vezao ga je u lance i poslao ga u Egipat. Onda je iz Egipta poslat na sultanov dvor (portu) gdje je ubijen. Kada je Muhammed Ali Paša stigao u Mekku Šerif Galib Paša je uspio uhapsiti i ibn Musaida vehabijskog drugog emira i poslati ga u Istanbul. U mjesecu muharremu 1229 h.g. poslali su i Mubareka ibn Mudijana koji je bio vehabijski emir u Medini. Njega su vezanog vodali istambulskim ulicama da ga ljudi vide i onda su ga ubili. Njegovu glavu su objesili na vidno mjesto radi pouke. Tako su uradili i sa Osmanom Mudifijem.

Šerif Galib Paša je odlikovan od strane sultana i poslat je u Solun u mirovinu gdje je i dočekao smrt. On je bio upravnik nad Mekkom punih 26 godina. U Solunu je preselio 1231 h.g. Njemu je izgrađeno i turbe koje se posjećuje. Muhammed Ali Paša je poslao svoje vojske u istočne pokrajine da se obračunavaju sa preostalim vehabijskim plemenima i uporištima. Veliki broj vehabija je poubijan od sultanove vojske. Godine 1229 hidžretske umro je Saud , vehabijski emir, a naslijedio ga je njegov sin Abdullah. Muhammed Ali Paša je nakon obavljenog hadža 1230 hidžretske zaputio se u Egipat a u Hidžazu je ostavio Hasan Pašu. U Hidžazu je proveo punih godinu i sedam mjeseci u borbama protiv vehabija. U Egipat se vratio kada je bio siguran da je počistio teren i razbio njihovu moć. Od jačih uporišta ostala je još bila samo Derijjete. Njihov emir je bio Abdullah ibn Saud. Muhammed Ali Paša je poslao vojsku pod komandom svoga sina Ibrahim Paše.

Abdullah ibn Saud je od prije imao sporazum sa Tuson Pašom kada je bio u Medini u kome je navedeno da on zadržava vladavinu u Derijjeti i da iskaže pokornost Muhammed Ali Paši. Međutim, Muhammed Ali Paša nije se saglasio sa ovakvim sporazumom te je spremio vojsku pod komandom sina Ibrahim Paše na Derijjete. To je bilo krajem 1231 g. Kada je Ibrahim paša stigao sa vojskom do Derijjete bila je 1232 h.g. Porazio je Abdullaha ibn Sauda u zu-l-Ka’detu 1233 g. Kada je o tom stigla vijest u Egipat isti dan u znak radosti ispaljeno je iz hiljadu topova i bilo je veselje u Egiptu jednu sedmicu. Muhammed Ali Paša je uložio veliki napor u borbi protiv vehabija i na tom putu potrošio je velika sredstva iz državne blagajne. Spominje se da su nekada samo za transport municije plačali po 45 hiljada rijala. Npr samo za transport municije od Medine do Derijjete plaćeno je 140 hiljada rijala. Ibrahim Paša je zarobio Abdullaha ibn Sauda i ostale emire i poslao ih je u Egipat. Oni su stigli u Egipat 17 muharema 1234 h.h. i priređen im je veliki doček. Mnoštvo ljudi je došlo da vide kakve su te vehabije.

Muhammed Ali Paša je primio Abdullaha ibn Sauda kod sebe i razgovarali su. Pitao ga je o svome sinu kakav je bio u borbi. Rekao mu je da se trudio i uložio sve od sebe kao i oni, ali je bilo što je Allah odredio. Onda mu je obećao da će se zauzeti za njega kod Sultana. Abdullah mu je odgovorio:”Biće što je Allah odredio.” Onda je naredio da ga počaste i obuku u lijepu odjeću. Abdullah je imao sa sobom jedan ukrašeni sandučić. Muhammed Ali Paša ga je upitao:”Šta je to?” On mu je rekao:”Ovo je uzeo moj otac iz Poslanikove hudžre, ponijet ću to sa sobom do Sultana.”

Paša je naredio da se otvori. U sandučiću su bila tri primjerka ukrašenih mushafa iz vladarskih riznica. Bili su tako lijepi da ljepši nisu nikada viđeni. Tu je još bilo 300 komadića bisera nekoliko dragulja i ploča od zlata. Paša mu je rekao:”Ono što ste uzeli iz hudžre je više od ovoga?” On mu je odgovorio:”Ovo je što je bilo kod moga oca!” On nije zadržao samo za sebe sve što je bilo u hudžri i drugi su raznijeli.” Onda mu je paša rekao:”Tačno već smo našli kod namjesnika djelove toga blaga.” Onda ga je poslao na portu kod sultana.

Ibrahim paša se vratio iz Hidžaza u Egipat u mjesecu muharremu 1235 h.g. nakon što je opustošio Derijjetu potpuno i stanovništvo rastjerao. Kada je Abdullah ibn Saud stigao na portu kod sultana u mjesecu rebiul-evvelu proveli su ga po ulicama da ga ljudi vide zatim su ga ubili. A s njim zajedno i ostale sljedbenike.

Ovo je ukratko kazivanje o vehabijskoj fitni. Njihova fitna (iskušenje) je bila nedaća koju su trpili sljedbenici islama i njihovim sebebom prolilo se mnogo krvi, opljačakano mnogo imetka i općenito nanešena je njihovom pojavom velika šteta. I njihovo zlo je raspršeno fe la havle ve la kuvvete illa billahil-alijjil-azim.

Vehabizam je novotarija

U mnogim Poslanikovim hadisima jasno je najavljena njihova fitna. Kao primjer naveli bi hadis u kome je Allahov Poslanika 'alejhi-sselam, rekao:”Pojavit će se ljudi sa Istoka koji će učiti Kur’an ali njihovo učenje neće prelaziti granicu grla. Izlazit će iz dina kao što izlazi odapeta strijela iz luka. Njihov znak je šišanje na čelavo.”

Ovaj hadis je naveden sa mnoštvom predaja. Neke su navedene u Sahihul-Buhariji. Jasno je naglašeno da je njihova odlika šišanje na čelavo. Oni su naređivali svim svojim sljedbenicima da briju na čelavo glave a prije njih u povijesti nije bilo pojave da se briju glave na čelavo kao obavezni znak pripadanja pokretu.

O tome je rekao Sejjid Abdurrahman El-Ahdel:”Nejma potrebe da se piše više kao odgovor vehabijama od ovoga Poslanikovog hadisa “njihovo obilježje je brijanje glava na čelavo”. To prije vehabija nisu radili ni jedni pripadnici sekti ili pokreta.

Desilo se da je jedna žena koju su natjerali da postane vehabija kada su joj naredili da na čelavo ošiša kosu protestirala je kod ibn Abdul-Vehhaba. Ona je rekla ako naređuješ i ženama da šišaju kosu onda trebaš narediti muškarcima da briju brade jer je kosa ženi ukras kao što je brada muškarcima. Ibn Abdul-Vehhab je ostao bez teksta na ovu ženinu primjedbu.

Oni su zabranjivali ljudima da traže šefa’at od Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam, Iako o tome postoji mnoštvo sahih hadisa i vrijednosti Poslanikovog šefaata za ummet. Zabranjivali su učenje iz knjige Delailu-l-hajrat koji sadrži salavate na Poslanika Muhammeda 'alejhi-sselam,. Govorili su da je to širk. Zabranjivali su donošenje salavata na Poslanika 'alejhi-sselam, na minberima poslije učenja ezana. Bio je jedan dobar čovjek mujezin. Bio je slijep. On je poslije ezana učio salavate a već su vehabije bile izrekle zabranu toga. Doveden je kod ibn Abdul-Vehhaba i on je naredio da ga ubiju. Kada bi bili u prilici da sve spomenemo šta su ovi činili napunili bi puno deftera. Ali smatramo da je u navedenom dovoljno, a Allah subhanehu ve teala najbolje zna.

Temme vel-hamdu lillahi rabbil-alemin.
Essejjid Ahmed ibn Zejn ibn Ahmed Dehlan – mekkanski muftija

„ZAVJERA PROTIV ISLAMSKE DRŽAVE“

I pored neslaganja nevjernika oko međusobne podjele muslimanskih teritorija u jednom su bili složni. Svi su bili složni da unište islam. Na tom planu osmislili su više puteva. U Evropskim zemljama posijali su klicu naconalnih i nacionalističkih pokreta koji će težiti za suverenošću i samostalnošću. Klice takvih ideja su prenešene i na teritorije islamske države. Svoje narode su huškali na islamsku državu. Koji bi se hvatali za tu ideju, bili bi pomognuti oružjem i imetkom. Taj recept je prvo ispitan u Srbiji i Grčkoj. Tako su nastojali udariti islamsku državu s leđa. Tako je mjesecu julu 1797 g. Francuska izvršila invaziju na Egipat i osvojila ga. Glavni cilj ovog pohoda je bio uništenje hilafeta kao islamskog oblika vladavine. Nakon zauzimanja Egipta svoje vojne aktivnosti je proširila na Palestinu. Nakon toga su udarili i na Siriju ali su tu poraženi. Pokušaj rušenja hilafeta je propao.

Međutim neprijatelji Islama nisu mirovali ni poslije toga. Smišljali su razne načine kako razbiti moćnu islamsku državu koja već vjekovima u svojim rukama drži vlast nad najvećim djelom zemaljske kugle. Neprijatelji Islama će nastojati po svaku cijenu da preuzmu kontrolu u svoje ruke nad ogromnim prostorima koje su pokrivali muslimani i domoći se njihovih bogatstava. Institucija hilafeta, koja ima svoje utemeljenje iz Medine - od Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam- i trajala je do 1924 g.(Sultan Abdul-Hamid) je bila glavna prepreka na putu podjarmljivanja Muslimana, okupacije njihove teritorije i pljačke njihovih imetaka.

Uspješniji potez koji je Zapad povukao bio je osnivanje jednog vjerskog pokreta koji bi u svojoj vanjskoj formi izgledao islamski , a u biti zadatak tog pokreta bi bio da se Zapadne sile, preko njega, domognu vlasti nad muslimanima i da poruše hilafet.

Engleska je posredstvom svoga čovjeka - muslimanskog izdajnika - Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sau‘uda pokušala uzdrmati i oslabiti islamsku državu iznutra. U unutrašnjosti prostora Arabije došlo je do formiranja vehabijskog pokreta. Englezi su ga pomogli oružjem i novcem, kako bi mogli dići glas i oružje protiv halife. To se je i desilo. Poveden je boj između Vehabija i islamske Osmanske vojske. Cilj je bio da vehabije preuzmu vlast nad većim dijelovima teritorije u Arabiji koju su držali Osmanlije, da na tim teritorijima zavedu svoj mezheb i da uklone tragove dotadašnjeg hanefijskog mezheba, koji je bio zvanični priznati mezheb islamske osmanske države. Sve to treba izvesti silom i mačem. Vehabije su 1788 g. napali Kuvajt i osvojili ga. Napredovali su sjeverno i stigli do Bagdada kojeg su opsjedali. Cilj je bio da se stigne do Kerbele i kabura Husejna r.a., unuka Muhammeda ‘alejhi-sselam, da bi ga porušili i proglasili zabranu zijareta (posjete) njegovom kaburu.

1803 g. su izvršili napad na Mekku i zauzeli je. Godinu dana kasnije, 1804, napali su Medinu i također je osvojili. Porušili su velika kubeta koja su natkrivala kabur Allahova Poslanika Muhameda ‘alejhi-sselam Nakon što su potpuno zauzeli Hidžaz - uputili su se ka Šamu. Došli su u blizini Homsa.

1810 g. su napali Damask kao što su napali i Nedžef. Što se tiče Damaska branio se je veoma uspješno. Istovremeno sa opsadom grada Damaska poslali su svoje pristalice i zauzeli sjeverne dijelove Sirije i izvršili proboj čak do Halepa. Općepoznato je bilo da iza ovoga vehabijskog pokreta stoji Engleska jer su Ali Sauud bili njihove sluge - a iskoristili su vehabijski mezheb u političke svrhe da bi udarili iznutra islamsku državu. Počeli su sa izazivanjem raskola među mezhebima koji su veoma brzo prerasli u prave oružane sukobe unutar Osmanske islamske države. Ali stalno se je vodilo računa da sljedbenici ovog Vehabijskog mezheba ne spoznaju bit ovog pokreta a posebno njegovu vezu sa Englezima.

Muhammed ibn Abdul-Vehhab je bio u početku hanbelijskog mezheba. Po nekim pitanjima je i sam donosio idžtihad. U mnogim pitanjima se je razlikovao od učenjaka drugih mezheba. Počeo je vatreno da se zalaže kod ljudi da slijede njegova mišljenja smatrajući ih najispravnijim. Takvim stavom i ponašanjem izazvao je gnjev, osudu i žestoke prosvjede islamskih učenjaka, vladara i muslimanskih masa. Bilo je očigledno da izliječe sa stavovima koji su suprotni onim što su učenjaci razumjeli iz Kur´ana i Sunneta.

Npr. on kaže:"Posjeta kaburu Allahova Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam, je haram, i ako to neko učini, onda je učinio prijestup (ma´sije). Čak onaj ko ide da posjeti Poslanikov kabur, nije mu dozvoljeno da skraćuje namaz na tom putu, jer je to put u grijeh. Muhammed ibn Abdul-Vehhab taj svoj stav temelji na hadisi - šerifu:" Nije dozvoljeno da se neko posebno opterećuje teretom i troškom puta izuzev u tri džamije: ova moja džamija, Mesdžidul-haram (u Mekki ) i Mesdžidul-Aksa ( Palestina ). On je razumio iz ovoga hadisa da nije dozvoljeno nigdje putovati osim u spomenute tri džamije, pa između ostalog nije dozvoljeno putovati s ciljem posjete Resulullahovom kaburu !!!"

Niko prije njega iz plejade islamskih učenjaka nije rekao sličnu stvar. U stvari poruka ovoga hadisa je:" Da nije dozvoljeno da se neko posebno izlaže trošku, trudu i naporu da bi išao daleko u neku džamiju isključivo radi ibadeta, vjerujući da je ibadet bolji ako se obavi u nekoj džamiji u odnosu na drugu džamiju. Sve džamije su iste, osim tri spomenute u gore citiranom hadisu. (Vrijednost namaza u mesdžidul-haramu je kao sto hiljada namaza na drugom mjestu, u Poslanikovoj džamiji hiljadu namaza, a u Mesdžidul-aksa kao pet stotina namaza)Hadis – Prenosi ga Muslim.
U navedenom hadisu nejma nikakve osnove za zabranu posjećivanja kabura, pogotovu kabura Poslanika Muhammeda ‘alejhi-sselam Allahov Poslanik Muhammed ‘alejhi-sselam je u jednom hadisu rekao:"Bio sam vam zabranio posjećivati kabure, ali, od sada posjećujte ih, jer vas oni podsjećaju na smrt."(Hadis )

Zbog navedenih i sličnih mišljenja u kojima se je Muhammed ibn Abdul-Vehhab suprotstavljao većini učenjaka, biva odstranjen iz sredine, radi štete, fitne i raskola koji je nastajao među muslimanima.

Protjeran zbog smutnje koju je izazvao među muslimanima, premješta se u pleme Anza, čiji emir je bio Muhammed ibn Saűd. Obzirom da je emir Anze bio u neprijateljstvu sa emirom Deri‘jete, iz koje je Ibn Abdul-Vehhab protjeran, to je išlo na ruku da je dočekan lijepim dočekom i našao sigurno utočište. Ubrzo je našao pristalice i simpatizere svome novom učenju- mezhebu.

1747 g. emir Muhammed je javno obznanio da se stavlja svojim utjecajem i moći na stranu Vehabijskog pokreta i proglašava mišljenja Abdul-Vehhaba najispravnijim. Time je Vehabijski pokret postao zapaženiji jer je imao direktan utjecaj na vlast. Ono što je ibn Abdul-Vehhab poučavao i propagirao, emir Muhammed ibn Saűd je to vlašću primjenjivao.
Tako je u toku desetogodišnjeg rada uspostavljanja Vehabijskog mezheba, koji se uspostavljao silom na tlu Arabije, uspjelo se uspostaviti ovaj mezheb na oko 30 milja kvadratne površine.

Nakon smrti emira Muhammeda ibn Saűda 1765 g. naslijedio ga je sin Abdul-Aziz. U njegovom periodu nije došlo ni do kakvih bitnih promjena i može se reći da je Vehabijski pokret imao jednu mirnu fazu bez ikakvih vidnijih pomaka. Izvan teritorija koje su bile pod vlašću Abdul-Aziza, niko nije obraćao pažnju na novi mezheb koji se javljao, niti je iko slutio opasnost koja vreba iza njega i zlo muslimanima koje im se spremalo.

Međutim, nakon 41- godine, od osnivanja Vehabijskog pokreta (Od 1747- 1788 ) naglo se je primijetilo ponovno njegovo aktiviranje. Ovaj puta njihov glas se je čuo daleko van granica teritorija, kojima su gospodarili. Za ovaj novi mezheb čulo se u svim krajevima tadašnje islamske države. Sam halifa je osjetio nemir od ovih novih gibanja koja nisu slutila ničemu dobrom.

1787 g. emir Abdul-Aziz je proglasio samostalnu državnu upravu i zaveo nasljedni sistem vladavine( hukm virasi), osiguravši mjesto svome sinu Saűdu da bude halifa poslije njega. Okupila se je velika svjetina Vehabija pod vodstvom šejh Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba, i pred tom svjetinom je Abdul-Aziz obejanio da pravo na vlast zadržava u okviru svoje porodice - njegova djeca isključivo su nasljednici vlasti poslije njegove smrti. Svjetina je poslušno podržala ovu odluku. To se sve dešavalo uz već postojeći islamski oblik vladavine (hilafet ) - što je sa islamske tačke gledišta neispravno - jer je Muhammed ‘alejhi-sselam rekao:"Ako se dâ prisega ( bej´at ) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice."(Hadisi šerif )

Stvar je potpuno jasna. Uveliko se odmotava klupko dugoročnog plana koji su Englezi postavili na putu rušenja hilafeta. Približilo se je vrijeme nabacivanja kolonizatorskog jarma muslimanima za vrat. Englezi su vukli konce a Vehabije su bili igrači.
Usporedo sa proglašavanjem deklaracije o novom vladaru i uspostavljanju paralelnog vladajućeg sistema uz već postojeći hilafet ( kojeg su nosioci bili Osmanlije) donosi se i druga deklaracija. Vehabijski mezheb se proglašava zvaničnim mezhebom a potiskuje se dotadašnji hanefijski mezheb, koji je bio službeni priznati mezheb u Emejevičkom, Abbasijskom i Osmanskom periodu. Bio je ispravan i valjan za te mnoge generacije od trećeg stoljeća po hidžri, pa do dvanaestog , a eto dođoše Vehabije i njima ne valja hanefijski mezheb.

1788 g. Vehabije su pokrenuli veliku vojnu huntu na Kuvajt. Napali su ga i osvojili. I prije toga Englezi su pokušavali da pokore Kuvajt ali im nije polazilo za rukom. A sada preko Vehabija, koje su oni pomogli novcem i oružjem, uspješe.

1792 g. Šejh Muhammed ibn Abdul-Vehhab je umro. Naslijedio ga je njegov sin. Po istom šablonu kao što je bilo i u svjetovnoj vlasti. Vlast se prenosi sa oca na sina. Saudijski emiri su iskoristili vehabijski mezheb, koji je imao obilježja vjerskog pokreta, u političke svrhe. Domogli su se preko njega vlasti i njime udarili na postojeću islamsku vlast, raspirujući u početnoj fazi djelovanja među muslimanima mezhebsku netrpeljivost i kasnije mezhebske ratove...."

(Prijevod iz djela "Kejfe huddimet hilafe " - "Kako je srušen hilafet" od Prof. Abdul - Kadima Zelluma str. 13- 19).

Dodatak

Allahov Poslanik a.s. iskazao prezir prema području Nedžda, iz koga se pojavio ibn Abdul-Vehhab i odbio je da prouči dovu bereketa za Nedžd. U sahih hadisu je zabilježeneo da je Allahov Poslanik a.s. rekao:"Moj Gospodaru blagoslovi nam naš Šam ( Siriju) i Jemen. Ashabi su rekli: I naš Nedžd. Allahov Poslanik je dva puta ponovio Allahumme barik lena fi Šamina ve jemenina. I treći put je dodao za Nedžd: Tamo su zemljotresi i fitne ( iskušenja) i iz njega će se pojaviti šejtanski rog." Iz tog područja se pojavio Musejlema Kezzab koji se proglasio pejgamberom i nanio velike gubitke muslimanima. Njegova fitna je ugašena u doba halife Ebu Bekra hrabrošću Halida ibn Velida. Iz istog mjesta se pojavila i vehabijska da'va.

Rekao je Poslanik a.s. : "Glava kufra je iz pravca istoka." (Sahih Muslim).
"Glava kufra je prema istoku." (Buharija).
"Iz ovoga pravca će doći fitne, pokazivao je prema istočnoj strani." (Sahihul-Buhari).

Izrazi pohvale Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i vehabijskom pokretu

Orijentalist Sidjo u djelu " Tarihul-arebil-ami" "Opća historija arapa" koje je na arapski preveo Adil Zeiter. U poglavlju o revolucijama koje su dizali arapi s ciljem borbe za samostalnost od vladavine Turaka i Portugalaca napisao je sljedeće:"Zatim smo vidjeli da se Arabijsko poluostrvo potpuno osamostalilo, početkom 18 vijeka, zahvaljujući trudu i slabosti neprijatelja. Taj uspjeh je pokušalo pleme koje se pojavilo u Nedždu, otprilike 17749 g. i to je nešto što su pokušavali vehbije do danas. Oni će imati trajnu utjecaj na sudbinu arabijskog poluotoka, u što nema sumnje. Ime najutjecajnije ličnosti na to pleme je, abdul-Vehhab Temimi, koji je učio arapsku književnost, od malih nogu, a najviše se bavio fikhom. Upoznao se sa mišljenjima učenjaka mezheba te je posjetio Bagdad, Basru i druga mjesta. On je imao samo cilj da povrati Poslanikov šerijat. Borio se protiv postupaka muslimana koji su previše veličali i iskazivali počast prema Poslaniku. Borio se protiv kulta svetaca i kabura. Borio se protiv Turaka i njihovog lošeg ahlaka. ... Isti orijentalist kaže:"...Kada je vidio u Muhammedu ibn Saudu sposobnost borca i ratnika, udao je za njega svoju kćerku i time njemu predao političko vođstvo nad vehabijama."

„VEHABIJSKA FITNA“ KROZ VEHABIJSKI POKRET

Dr. Muhammed Husejn Šendub

Prije nego što počnemo upoznavanje sa ličnošću osnivača ovog pokreta i ukažemo na posljedice koje je izrodio ovaj pokret, smatram korisnim da se osvrnemo na osnovne ideje pokreta i njegovog utjecaja na tadašnje islamsko društvo. Temeljna ideja pokreta je poziv da se obožava samo Allah dželle še’nuhu i da se ne čini ibadet nikome drugom, osim Allahu dželle še’nuhu Bez razlike radilo se o kamenju, drveću ili ljudima. Utjecaj ovog pokreta je bio usuglašen sa naobrazbom Muhammeda ibn abdul-Vehhaba, koji svojom idejom i reformatorskim djelom nije izašao izvan okvira sredine i učenja koje je usvojio od oca i drugih savremenika. To su uglavnom bili učenjaci koji su se naslanjali na hanbelijski mezheb i misli i ideje šejha ibn Tejmijje i njegovog učenika ibn Kajjima el-Dževzijje.

Pojavom vehabijskog pokreta nastupilo je vrijeme kada su se lahko uništavali ljudski životi, napadala naselja, dozvoljavalo se lahko ono što je bilo zabranjeno vjerom, spaljivala su se drveća i rušile kuće. To je provođeno nad muslimanima. Sve s ciljem vraćanja ljudi čistoći islamskog vjerovanja, koji su u osnovi pripadali tom vjerovanju (akidi). To je vrijeme kada su bile rasprostranjene vradžbine i čarolije koje su neke ljude naveli da smatraju svetim kamenje i drveće. A to iz razloga što je područje Hidžaza bilo totalno zapostavljeno, posebno pustinjska područja i beduinska naselja od strane vlasti. Niko nije vodio računa o tome šta se tamo dešava. Hidžazu se nije posvećivala nikakva važna pažnja.

U to vrijeme u Evropi su bili aktualni reformatorski pokreti koji su korijenito mijenjali tok povijesti. Iz starog svijeta ušli su u novi moderni svijet, te su zahvaljujući nepažnji, učmalosti i zaspalosti muslimana postigli da muslimani postanu lahak plijen i igračka u rukama industrijski moćnog svijeta; Istoka ili Zapada.

Uspjeh koji je postiglo vehabijsko misionarstvo nije imao traženi odjek koji je bio potreban muslimanima ovog stoljeća. Zato što je reforma koju je zagovarao vehabizam bila ograničena i previše lokalna i što je bila čisto vjerskog karaktera. Uspješna reforma koja je trebala muslimanima nije mogla biti isključivo vjerskog karaktera, nego reforma vjerskog, političkog, sociološkog i naučnog karaktera, koja bi muslimane dovela ondje gdje je stigla Evropa u ovom stoljeću.

Da, trebala je reforma koja bi muslimane dovela tamo dokle je stigla Evropa svojom renesansom. Nije bilo dovoljno rušenje kubbeta nad kaburima, zabrana “tevessula sa Poslanicima i evlijama“ da iznese muslimane u potrebnu renesansu. Na vehabizam je najviše idejnog utjecaja bilo od ibn Tejmijje, a poznato je da je ibn Tejmijje imao kritičan stav i ignorirao je filozofiju i njene znanosti. To je bio veliki minus u vehabijskom pokretu koji mu je prouzrokovao veliku štetu. Filozofija u doba ibn Tejmijje je bila stara filozofija koja nije imala neku posebnu naučnu vrijednost u praktičnom životu. Što se tiče filozofije u doba djelovanja vehabijskog pokreta, ona je već imala drugačiju dimenziju i težinu. Bila je usko povezana sa naukom i imala je vidljivu korist i utjecaj u praktičnom životu. Nije dobro za jedan reformatorski pokret da negira praktičnu korist filozofije ili da je smatra beznačajnom. Obzirom da je vehabizam nastao među beduinima i u jednoj primitivnoj sredini, onda im se opravdava da su reformu izvršili u toj mjeri zadovoljavajući potrebe beduinsko - pustinjskih uvjeta življenja. Međutim to nije bilo ni blizu dovoljno niti prihvatljivo za ostali daleko veći dio naprednog islamskog ummeta. Stav naprednog i civiliziranog djela islamskog ummeta spram vehabijskog pokreta bio je da mu se ne da podrška i zahtijevali su veću dozu islaha (reforme). Čak i više od toga, zauzeli su spram njega stav ne baš plemenite osobe, osporili su ga i suprotstavili mu se svim raspoloživim sredstvima. Tako da je rezultat svega toga bio da je došlo do ratova koji su povećali jaz i podijeljenost među muslimanima.

Dodatno tome, vehabijskom pokretu se pripisuje udio u tim ratovima koji su nastali među muslimanima njegovim povodom. Jer vehabijski pokret nije bio mirni misionarski poziv koji se obraćao nosiocima suprotnog mišljenja sa lijepim savjetom (mev´izatun hasenetun) i pozivanjem ljudi u svoj pokret (bileti hije ahsen ) - na najljepši način. Oni su objavili sveti vjerski rat s ciljem podrške svom pokretu, kako bi silom natjerali protivnike na ulazak u njega, pa ko bi povjerovao bio bi spašen, a ko bi se suprotstavio i pobunio proglasili bi ga otpadnikom i učinili dozvoljenim prolijevanjem njegove krvi i konfiskaciju imovinu. Vehabije su tako postupali sa zemljama u koje su ulazili počevši od Jemena, Hidžaza, rubnih dijelova Šama do Iraka. Svaku državu u koju su ušli, smatrali su je dozvoljenom za objavljivanje rata protiv njenih stanovnika. Ako bi imali snage za zadržavanjem u tim zemljama pripajali bi ih svojim pokrajinama gdje su već imali vlast, a ako ne bi mogli ostati zadovoljavali bi se pustošenjem, rušenjem i pljačkom plijena.

Nema ni najmanje sumnje da je vehabijski pokret ovakvim činom izlazio iz okvira islamske tolerancije. Jer je islamsko misionarstvo isključivo miroljubivog karaktera i ne oslanja se na rat izuzev u nužnim situacijama; kao što je odbrana. Islam ne dozvoljava da se prvi napada ratom na neprijatelja, jer nije dozvoljeno nikoga silom ugoniti u islam. To je od elementarnih odlika islama, koje su poznate svakom. Ali vehabije u tom vremenu nisu mislili tako. Smatrali su da je islam krenuo sa sabljom pa su rekli:“Neka i poziv u njega bude sa sabljom.“

Po islamskom učenju, muslimani trebaju i sa svojim protivnicima koji su nevjernici postupati postupkom tolerancije. Međutim, vehabije su se žešće obračunavali sa svojim neistomišljenicima nego što su to činili muslimani sa svojim protivnicima-nevjernicima. U najmanju ruku trebali su postupati sa svojim neistomišljenicima, kao što to čine muslimani u duhu islamskog učenja. S tom razlikom što vehabijski neistomišljenici nisu bili nevjernici. To su bila jedna većina muslimanske populacije koji su vjerovali u Allaha i Njegova Poslanika, ali se nisu slagali sa učenjem vehabija. Pa i ako su možda neki od njih dozivali mrtve i tražili njihovu pomoć i molili im se za postizanje potreba i traženje izlaza iz teškoća, kada bi se i pomirili sa činjenicom da su to elementi širka, ipak ne može činiti širk ko vjeruje u Allaha. Te ljude je trebalo poučiti, a ne ubijati ih.
Potpora koju su Ali Sauud dali vehabijama je bila dovoljna da su mogli objaviti džihad svojim neistomišljenicima. Iako je miroljubiva metoda, po nama, bila veći garant uspjeha i proširenja da’we od metode sile. Njihovo posezanje za argumentom sile rezultirao je da su i neistomišljenici posezali za istim argumentom. To je rezultiralo da se o ovom pokretu iskrivila slika u očima mnogih ljudi i tako su mnogi udaljeni i od pomisli da pristupe takvom pokretu. Veoma mali broj arapa u svojim državama je pristupio ovom pokretu, jer im nije stigao u njenom izvornom obliku, nego je do mnogih dostizala veoma iskrivljena slika. A da su kojim slučajem vehabije upotrijebili metodu miroljubivog širenja da‘we, vjerojatno bi im povjerovao veći broj ljudi, naročito poslije naglog porasta stepena obrazovanja i interesa za obrazovanjem.

A i sada glavna brana za ulazak u ovaj pokret su primitivni i umišljeni pozivači koji ne odustaju od metode sile i strogosti koja je bila prisutna i u početku širenja vehabijskog pokreta.

Također, ono što se zamjeri vehabijama i njihovoj misiji je činjenica da su pozivali deklarativno na otvaranje vrata idžtihada a sami su ostali slijepo držeći se hanbelijskog mezheba. Od ibn Tejmijinog učenja uzeli su samo učenje o akaidu (islamskom vjerovanju), a ništa nisu prihvatili od njegovog idžtihada u propisima (ahkam), kao npr. pitanje talaka isl.

Čak i od samog ibn abdul-Vehhaba ne spominju se noviji idžtihadi osim u nekim pitanjima koja nisu od neke posebne važnosti. Npr. Pojavio se je sa mišljenjem da krvarina muslimana je 800 rijala, umjesto vrijednosti 100 deva, što je ustavovljeno hadisom Allahova Poslanika. Mada su muslimani sada a i tada bili u velikoj potrebi za idžtihadom stvarni idžtihad ni sa ovim pokretom nije profunkcionirao. Nije bilo dovoljno da se stane ondje gdje je stao ibn Tejmijje. Bila je potreba za idžtihadom koji bi otklonio tragove učmalosti i zaleđenosti islamske misli, evidentne u stoljećima koja su prošla. Uslijed nedostatka istinskog i efektivnog idžtihada muslimani su dovedeni u stanje dekadente i potrebe oslanjanja na druge i posuđivanje njihovih zakona.

Mišljenje prof. šejha Alija Tantavija

Šejh Ali Tantavi uzima središnji stav spram pojave vehabijskog pokreta. U jednom njegovom dijelu podržava ga, a u drugom kritizira. U svome djelu o ibn abdul-Vehhabu, na stranici 5 , šejh Ali Tantavi kaže sljedeće:“Čitalac koji čita biografiju ibn abdul-Vehhaba, će lahko doći do zaključka da on nije bio veliki učenjak , ali će lahko primjetiti da je bio veliki učitelj. U njegovo vrijeme bilo je mnogo učenjaka koji su bili učeniji od njega i koji su više pamtili vjerskih tekstova i koji su više napisali knjiga od njega, ali zato u njegovom vremenu, čak i u periodu unazad 500 godina do danas, nije postojao neko ko je više utjecao na islamsko društvo i promjene u njemu od njega. Usprkos što je izrastao u lokalnoj sredini i gradu koji je bio daleko od centara žive islamske misli, niko nije potresao islamsko društvo kao što je to učinio ovaj čovjek. Ja se i sada divim žestini propagande i snazi kojom se je borio.“

Na str. 9 svoga djela o ibn abdul-Vehhabu Tantavi kaže:“Šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab nije došao sa novotarijama niti je uveo nešto novo u islamu. Pozivao je samo ispravnom tevhidu /monoteizmu/ i istinskom islamu. Sama misija, pozivanje u islam ili njegova da´wa, njoj se nejma šta prigovoriti i njoj se ne zamjera. Ono što se navodi kao manjkavost i nedostatak jeste metoda koju je slijedio u reformi. Npr. vidio je neke ljude kako se ponašaju na kaburima, te je u tom činu primjetio vidljive elemente širka, po njegovom mišljenju. Zbog toga ih je automatski proglasio mušricima (politeistima). Zatim je isti hukm, odnosno stav, prenio na sve gradove i naselja u kojima je primjetio kubbeta nad kaburima. Sve te muslimane proglasio je murteddima (odmetnicima ) od vjere. Dozvolio je prolijevanje njihove krvi (tj. njihovo ubijanje) i konfiskaciju njihove imovine. To se je stvarno i primjenjivalo. Iako je šejh ibn abdul-Vehhab stalno govorio kako je hanbelijskog mezheba, u praksi je odstupao od njega. U hanbelijskom mezhebu stoji da ako musliman postane murtedd (otpadnik od vjere), poziva se prvo na pokajanje i nudi mu se povratak u islam tri dana. Ako se poslije toga ne vrati islamu, a pametan je , punoljetan i svjestan, tek se onda ubija, kao murtedd. A ako bi rekao:“Ja sam musliman ili izgovorio kelime i šehadet, prihvata se ta njegova izjava i pušta se.“ Ovo je stav hanbelijskog mezheba. Da li je šejh ibn abdul-Vehhab pozvao svakog kuburiju protiv kojih se je borio (ako je tačno da su bili obožavaoci kabura)? Zašto ih nije prihvaćao po njihovoj vanjskoj formi (zahiru) a svi su govorili da su muslimani i da svjedoče da nejma boga osim Allaha i da je Muhammed ‘alejhi-sselam Allahov rob i Poslanik.?“

Dalje na str. 36 , drugog toma Tantavi kada govori o vehabijskim ratovima:“Da li su šejh Muhammed ibn abdul-Vehhab i Saudijci imali pravo da ratuju protiv ljudi i da dozvole konfiskaciju njihovih imanja, ubijanje muškaraca, rušenje naselja a izgovarali su kelime i šehadet i govorili su :“Mi smo muslimani!?

Da ih nisu napadali da li je bilo dozvoljeno da ih ostave na neznanju (džehlu) i zabludi a bili su u mogućnosti da uklone te loše sklonosti koje su bile prisutne ?

Na ovo pitanje sam se godinama dvoumio kakav odgovor dati. I do sada ne mogu da presiječem po tom pitanju! Kada se sjetim da je Ebu Bekr i ashabi pokrenuli rat protiv murtedda, iako većina od tih nisu javno negirali vrijednosti islama, nego su samo zabranjivali zekjat. Onda vidim da je šejh ibn abdul-Vehhab imao razloga da vodi rat protiv beduina koji su radili duplo veće negativnosti od onih (iz Ebu bekrova doba) koje smo nazvali murteddima.

A opet kada se sjetim da je ibn abdul-Vehhab skoro sve muslimane proglasio kjafirima izuzimajući iz toga samo svoje pristalice, mada ti muslimani nisu svi bili kuburije niti su svi činili širk ili kufr. Možda su samo neki slojevi običnih ljudi vanjštinom pokazivali neke radnje koje se ne uklapaju u islamski ahlak. A kada se doda tome da je među tim muslimanima bilo učenjaka, reformatora i dobrih ljudi, onda ne vidim opravdanje za postupke koje je činio abdul-Vehhab. Vehabije se također u bitkama koje su vodili protiv neistomišljenika nisu pridržavali islamskih pravila koja su postavljena u borbi muslimana sa nevjernicima. Onih pravila koja su postavljena ranog perioda islama u kome su se desila mnoga osvajanja. Islam, između ostalog, naređuje da se neprijatelju objavi rat. Bitke koje su vodili vehabije većinom su izvršene iznenadnim napadima, bez najave. Ja ću navesti samo jedan primjer od desetine primjera koje je zabilježio ibn Bišr u svome djelu “El-Medždu bi tarihi Nedžd“:“ Emir pokrajine Hurme je došao kod šejha ibn abdul-Vehhaba, nakon što je ta pokrajina primila njegovo učenje i počela ga slijediti, da ga obavijesti da je stanovništvo te pokrajine napustilo njegovo učenje i otkazuju pokornost i slijeđenje šejha ibn abdul-Vehhaba. Ibn abdul-Vehhab je protiv njih poslao vojsku koju je predvodio Abdullah ibn Muhammed ibn Sauud. Za dolazak u to mjesto probrao je neuobičajeni put prilaska. Putovali su danju i noću kako bi što prije stigli do te pokrajine. Na obronke naselja stigli su noću. Opkolili su naselje i zauzeli sve važnije kote. Abdullah je naredio da kada nastupi sabahsko vrijeme svi odjednom ispale po jedan metak. Kada su sve puške opalile u jedan glas, to je bilo stravično iznenađenje za stanovništvo. Zabilježeno je da su neke trudnice plod pobacile od straha. Kada je Ebu Bekr napadao murtedde , naredio je vojsci da ne sijeku palme i drveće, da ne diraju žene, djecu i starce i najavljivao je napad. Borbe koje su vodili vehabije protiv muslimana, koje su proglasili otpadnicima od islama, u njima je bilo svega ovoga što je u osnovi islamom zabranjeno. O tim bitkama opširnije pogledati u spomenuto djelo od ibn Bišra na str. 30, 52, 53, 56 i 61.

Zapljenjivali su masovno imetke od neistomišljenika. Izvršena su mnoga ubojstva pod optužbom riddeta (otpadništva).

Evo kako se odigrao slučaj sa Osmanom ibn Muamerom koji je bio među prvim koji su dali podršku pokretu i prvi je dao prisegu (bej´at) u Der‘ijeti. Međutim završetak mu je bio tragičan. Ubijen je od ljudi iz istog pokreta.

Također vođa plemena Darma, Ibrahim ibn Muhammed je ubijen na sijelu zbog toga što je prekršio zavjet dat Muhammedu ibn abdul-Vehhabu i Muhammedu ibn Saudu.

Bilo je čak slučajeva da se uništavalo kompletno stanovništvo jednog naselja. Tako se je desilo stanovništvu pokrajine Hurme. Muhammed ibn Saud je napisao svome ocu Abdul-Azizu 1193 hidžretske godine, da su stanovnici sela Hurme svi otkazali poslušnost i ugovor dat vehabijama, te da kao takvi ne zaslužuju povjerenje. Otac mu je dao naredbu da uništi kompletno selo. Tako je i urađeno. Selo je uništeno. Preživjelo stanovništvo se raselilo i razbježalo po zemlji.

Zatim nastavlja šejh Tantavi, pa kaže:“Međutim, kada gledamo drugu stranu vidimo da su ove borbe, koje su vodili vehabije protiv neistomišljenika, urodile i nekim plodom. Oni su područje Nedžda iz stanja širka, džehla i griješenja, po njihovom shvaćanju, prebacili u stanje tevhida, nauke i ibadeta. Tako da sam još uvijek neodlučan o stavu prema njima, ne znam čime da odgovorim.“

(Napomena : “šejh Ali Tantavî je iz Sirije a dugo vremena je živio u Saudijskoj Arabiji. op. a.)

Tačno je da su plemena Hidžaza i Jemena uglavnom nosili barjak islama i oni su islam prenijeli u najudaljenije krajeve svijeta. Što se tiče pokrajine Nedžda ona je bila zapuštena i zanemarena od strane emejevičkih, abasijskih i osmanlijskih vlasti. O ovoj pokrajini niko nije vodio posebno računa. Niko nije posebno kontrolirao šta se tamo dešava. Kada se to zna onda se ne treba iznenađivati da su se tu najprije povratili običaji džahilijjeta. Pokrajina Neždd je bila podijeljena između nekoliko moćnih plemena. Vlast u Ujejni je imala Ali Muammer. U Derijjeti vlast su imali Ali Saűud. Vlast u Rijadu imao je ibn Badis. U Ahsai vlast su imali Ali Halid. Među ovim plemenima su uglavnom bili dugogodišnji sukobi i međusobne pljačke. Stanovništvo je bilo skrenulo s pravog puta i učenja islama. Muhammed ibn abdul-Vehhab je u jednoj ovakvoj sredini našao pogodno tlo za djelovanje i reformatorski rad. Može se reći da je upravo bila potreba za pojavom jednog čovjeka kao što je ibn abdul-Vehhab. Ali da li to znači da se ista dijagnoza i isti lijek mogla upotrijebiti za svako drugo mjesto i za svako vrijeme i svaku priliku? Da li to znači da, ako je jedna metoda u jednom specifičnom vremenu i zbog poznatih razloga, bila uspješna za rješenja jednog problema, treba istu ovjekovječiti i proglasiti je univerzalnom i valjanom za svaki problem? Te da shodno tome, njen utemeljivač treba da se slavi za sva vremena i da se smatra rješivim za svaki problem u islamskom svijetu? Istinski odgovor na ovo je:“Ne.“ Svako vrijeme i svako mjesto ima svoje probleme i svoje specifičnosti. Jedna metoda može biti uspješna u nekom mjestu, ali ista ako se upotrijebi na drugom možda će biti kontraproduktivna i td.

Ibn abdul-Vehabova da´wa je počela sa napretkom kada je njegovu kćerku oženio Osman koji je bio princ pokrajine Ujejne. On je nakon te ženidbe stao na stranu ibn Abdul-Vehhaba i onda se je ovaj pokret počeo omasovljivati. Počeli su rušiti kubbeta iznad kabura, turbeta i same kabure. Posjekli su i mnoga drveća za koja su smatrali da ih narod na neki način poštuje. Pri tim činovima učili bi ajet “Reci, došla je istina a propada laž.“

Oponašajući tako Poslanika ‘alejhi-sselam koji je učio ovaj ajet obarajući kipove koji su u džahilijjetu postavljeni oko Kjabe.

Za kratko vrijeme cijelo područje Nedžda je bilo očišćeno od kubeta, turbeta i svetog drveća. Time je i završena prva faza ibn abdul-Vehabove misije. Druga faza je bila početak izgradnje države ili preciznije rečeno,“ susret akide i sile.“

To se je postiglo nakon sporazuma u Deri‘jjeti 1740 g, nakon susreta između Muhammeda ibn Sauda i šejha ibn abdul- Vehhaba.
Između njih dvojice je tekao ovakav razgovor : Šejh ibn abdul-Vehhab je rekao:“Vidiš šta je bilo u Nedždu, narod je bio zaboravio vjeru, na svakom koraku prisutan je širk i zabluda. Krše se Allahove zabrane, narodi svakodnevno istrjebljuju jedni druge. Od tebe tražim da napravimo dogovor o zajedničkom reformatorskom radu. Da izbavimo ovaj narod iz širka i zablude.“

Muhammed ibn Saud mu je rekao:“Ja ću ti dati podršku ali postavljam dva uvjeta :

Prvi : “Ako uspijemo uzeti vlast na ovim područjima da ona ostane u našim rukama i da nas ne zamijeniš sa drugom dinastijom.“

Drugo : “Da stanovništvo Deri‘jjeta daje nama porez od njihovih prihoda i da se ti ne protiviš našem skupljanju tog poreza.“

Šejh ibn abdul-Vehhab je rekao:“Što se tiče prvog uvjeta, evo odmah pružam ruku u znak suglasnosti, a što se tiče drugog uvjeta, nadam se da ćemo osvojiti mnoga područja i da će ti biti dovoljno od plijena kojeg zaplijenimo tako da ti neće trebati porez od Deri‘jjeta. Ovaj sporazum je temelj na kome se kasnije podigla Saudijska država.

Muhammed ibn Saud i njegov sin Abdul-Aziz su u svemu slušali riječ i mišljenje Muhammeda ibn abdul-Vehhaba sve dok se nije osvojio Rijad 1188 hidžretske godine. Od tada je ibn abdul-Vehhab sva ovlaštenja prenio na Abdul-Aziza ibn Muhammeda ibn Sauda glede uprave nad muslimanima. Što se tiče ibn abdul-Vehhaba on se je poslije ovoga povukao iz javnog života i posvetio se ibadetu i nauci.

Ovdje je važno napomenuti da se to sve odvijalo u vrijeme kada su muslimani imali legalnog halifu a halifa imao u svim pokrajinama islamskog svijeta valije. Turski valija je osjetio nemir od posljednjih zbivanja u Nedždu i odlučio je da se suprotstavi vehabijskoj najezdi. Okupio je mnoga plemena i potpomogao ih je imetkom i oružjem želeći time da spriječi dalje širenje vehabijskog pokreta. Vehabije su iskoristile moment zauzetosti osmanske islamske države sa vanjskim napadima . Tada je upravo pokrenuta francuska vojska na Egipat. Dok su se muslimani branili od Napoleonove vojske (od kršćana) Vehabije su uspjeli da za kratko vrijeme zauzmu mnoga područja i gradove i naprave velike pokolje, pljačke i nered, uglavnom nad muslimanskim življem.

- 1215 hidžretske godine zauzimaju Usejjru.
- 1218 h. g. zauzimaju Mekku.
- 1220 h.g. zauzimaju Medinu.

Nastavili su svoje širenje do granica sa Irakom i do Šama. Napoleon je poslao svoje izaslanike da uspostave suradnju i vezu sa ibn Saudom i ponudio mu savez protiv osmanske države.

Engleska je također, nakon što je njena vojska stigla 1798 g. po rođenju Isa ‘alejhi-sselam u Moskut, uspostavila lijepe odnose solidarnosti i podrške sa princem Saudom, naglašavajući da je njihova želja da imaju iskrene i srdačne prijateljske odnose sa vlastima Deri‘jjete i drugim vlastima u arapskim zemljama.

Britanci su naglasili Vehhabijama da se oni neće miješati u njihove borbe koje vode protiv onih koji se ne usuglašavaju sa njima po osnovama vjere i tražili su samo da Vehabije ne napadaju njihove usidrene lađe i brodove. Ibn Saud je izvjestio Britance proglasom 1810 godine da je izdao naređenje svojim ljudima da ne diraju britanske lađe i brodove.

Iz ovih detalja vidljiva je razlika u terminima. Ne spominje se više tekfir (proglašavanje kjafirima) onih koji neće sa njima, Kitab i Sunnet, u ime “La ilahe illellahu“ i sl.

Britanija se neće miješati u njihove vjerske sukobe, kada se proljeva muslimanska krv. Ona će jedino napadati one koji napadnu njene lađe i brodove s kojima su došli radi porobljavanja i pljačkanja islamsko svijeta. Saud im daje obećanje da njegovi ljudi neće dirati britanske lađe.
“Britanska vlast je bila u stalnom miru, sporazumu i suradnji sa Vehabijama.“

Međutim, ubrzo će se pokazati licemjerstvo i pravo lice Britanaca. Sljedeće godine pristiže egipatski valija Muhammed Ali Paša sa vojskom da bi se obračunao sa vehabijskim pokretom. Kada je Saud vidio šta se sprema, uputio je Britancima apel za pomoć. Međutim obzirom da su i Francuzi bili umiješani u igru u ovom pohodu, Britanci su se oglušili da izađu u susret sa pomoći Vehabijama. Muhammed Ali Paša je 1811 g. sa velikom muslimanskom vojskom iz Egipta došao u područje Hidžaza i tu se žestoko obračunao sa vehabijskim pokretom. Poginulo je dosta muslimana na obje strane i time je završen kratkotrajni život prve Saudijske države. Dok su se vodile borbe između vojske Muhammeda Ali Paše, koji je bio turski valija u Egiptu i vehabija u Hidžazu, Britanci su iskoristili taj sukob i zauzeli su Bahrejn. Time je otpočeo proces kolonizacije od strane Britanije.

Također je važno napomenuti da se vehabijski pokret nije isključivo zadovoljio popravljanjem vjerskog stanja u okviru osmanske islamske države koja je bila legalna i legitimna islamska država na cijelom području darul-islama (Svijeta islama). Ono što je izašlo ispod kontrole islamske vlasti je bilo sinkronizirano i koordinirano sa kolonizatorom Zapadnih sila Britanijom ili Francuskom. Tako da u stvari osvajanje Taifa, Mekke, i Medine od strane vehabija - Saudijaca je u stvari bila secesija i odvajanje od islamske države. Godine 1804 Saud je dao naredbu kojom se zabranjuje učenje dove Osmanskom Sultanu na džumama petkom u Mekki. Ova pojava je bila veoma opasna stvar. Princ Saud je nakon što je ušao u Mekku poslao pismo sultanu Selimu trećem sa ovim sadržajem :

“Od Sauda Selimu. U Mekku sam ušao 4 muharema 1218 h. g. dao sam garanciju stanovništvu na život i imetke, nakon što sam porušio što sam našao u Mekki od paganskih mušričkih znakova. Ukinuo sam sve dažbine i poreze koje si ti propisao osim onoga što je po šerijatu ispravno ako to utvrdi sudac imenovan i ovlašten za tu djelatnost. Dužnost ti je da narediš namjesniku Damaska i Kaira da ne dolaze u ovaj sveti grad sa bubnjevima i sviralama, jer to nejma ništa sa vjerom. Neka je na tebe Allahova milost i blagoslov.“

Ovo se sve dešavalo uz već postojeći islamski oblik vladavine (hilafet) , što je sa islamske tačke gledišta neispravno. Muhammed ‘alejhi-sselam je rekao : “Ako se da prisega (bej´at) dvojici halifa, ubijte zadnjeg od njih dvojice.“ (Hadis)

Allah dželle še’nuhu kaže : “Onoga koji se suprotstavi Poslaniku, a poznat mu je pravi put, i koji pođe putem koji nije put vjernika, pustit ćemo da čini šta hoće, i bacit ćemo ga u džehennem, a užasno je on boravište! (Kur´an; En-Nisa 115).

U Minhenu 04.11.1997 godine.
Prijevod sa arapskog
Fikret ARNAUT