Lijepon
nasom dok sam hodala, vozila,jedrila i letila nisam ni svjesna bila bogatstva
koje imamo.Onda sam se odvazila malo u bijeli svijet i uvidjela da nema niceg
lijepog ko moga doma. Bilo je ljeto 2000 ,ne tako vrece kao sto samo navikli.Ja
negdje na sjeverozadadnoj obali Francuske u jednom gradicu koji bi trebao biti
francuski Dubrovnik ,ali samo po tvrdjavi.U nadi da cu stvarno ugledati ljepotu
francuske arhitekture docekalo me zdanje nimalo onom sto sam ocekivala.Tmurne
i suhoparne zidine podsjecaju na zatvor,pustos i golotinju duha. Bez imalo vedrine
i zivota,sivilo.A mene uhvatila nostalgija za domom svojim.Nema tog mjesta na
svjetu koje moze stati bok uz bok sa nasim.Jedva sam cekala da dodjem kuci.
Kraj sprnja, hladno,nije za badic Tada mi je bilo jasno da se moram
vratiti .
A ovo je sto me docekalo :
Ovo
cudo su nordijsek krave.Za tu se sliku isplatilo putovati.Da sam kojim slucajem
dosla do tamo sa nekim sleperom budite uvjereni da bi ih povela sa sobom.Tada
bi se to malo cupavo cudo smjestilo u mojoj sobi :-)
