William H. Pape

      Svijet je podijeljen oko jedne jedine stvari. Plima i oseka čovjekovih različitih mišljenja okreću se oko jednog pitanja, a to je da li je Isus Krist Gospodin ili nije. Današnji kaos u svijetu i prijeteći sukobi zapravo su ishod te temeljne činjenice, koja se odnosi na položaj Isusa Kristra u vezi ljudske vrste. Ljudi se nisu strogo podijelili oko pitanja postojanja Stvoritelja. Oni se, naime, ne mogu složiti u vezi Spasitelja koji je Krist i Gospodin. Osim vrlo malog broja nesigurnih ateista, čovječanstvo spremno i jednodušno prihvaća zamisao o Bogu Stvoritelju. Muslimani se u tome slažu sa kršćanima. Budisti se u većini isto tako slažu s kršćanima. Čak i animisti, koji se klanjaju kamenju i drveću, maglovito shvaćaju da postoji Onaj koji je iznad svega što oni štuju. U zapadnom svijetu rijetko nalazimo čovjeka koji ne vjeruje u Boga. Iako su čovjekove zamisli o Stvoritelju često izobličene, ipak je priznavanje Boga kao Stvoritelja sveopće prisutno.
     Upravo se na toj osnovi traži neka vrst ujedinjenja. To, da svi štujemo istog Boga iznosi se kao dokaz da su svi ljudi braća. Ali ako uporno tvrdite da je Isus Krist Gospodin, svijet će se podijeliti. Dok se Boga kao Stvoritelja na ovaj ili onaj način štuje posvuda, Krista se kao Gospodina ne priznaje. U tom smislu on nije izjednačen sa Bogom Ocem i nikad neće biti sve do dana kada će dobiti ime koje je iznad svakog imena, i kada će svaki jezik priznati da je on Gospodin na slavu Boga Oca. Krist nije još nikad primio to sveopće priznanje koje se daje Bogu. Njegova jednakost s Bogom je tvrdnja koju svijet često osporava i niječe. Ljudi ne žele dati Kristu ono što su spremni dati Bogu-Ocu. Na dan pedesetnice, Petar je zahtijevao da se Krista prizna kao Gospodina, a Crkva postavlja taj zahtijev još i dan danas. Toj se istini mnogi i danas žestoko opiru, svijet još uvijek nije prihvatio Krista kao Gospodina.
     Za kršćane je ta stvar sređena. Barem teoretski, Krist je naš Gospodin i Spasitelj. Ali što se tiče pune primjene i potpunog značenja te jednostavne činjenice, mnogi to nejasno shvaćaju. Neophodno je ponovno saslušati tu veliku istinu kako ju je Izaija već odavno oglasio.

      Dvanaesto poglavlje njegovog proročkog zapisa otkriva vrlo jednostavnim riječima kako je Krist postao naš Gospodin i Spasitelj. Prvi stih ukazuje na potrebu spasenja, dok drugi pokazuje kako je postignuto spasenje, a zadnja četiri stiha ovog kratkog poglavlja opisuju četiri ishoda spasenja. Razmotrimo tim redoslijedom taj opis:

1. stih

     "Bio si gnjevan" .
      Božji gnjev je činjenica, čak i više od toga, jer se ta činjenica bitno tiče nas. "Bio si gnjevan na mene". Božji gnjev nije neki osjećaj koji tinja u njemu. Njegov gnjev je usmjeren na nas. Nije teško naći razloga za to. Iako se sveopće priznanje o postojanju Stvoritelja ispovijeda posvuda, to se ipak čini na jedan površan način. Malo ih je koji priznaju da Bog postoji i koji su ga ujedno voljni primiti u svoj život. Priznaju mu njegovo pravo da upravlja svemirom, ali mu uskraćuju pravo da upravlja čovjekom. Dopušteno mu je usmjeravati zvijezne na njihovim putanjama, ali ne i čovjeka. Njegovi se zakoni, usađeni u prirodi, marljivo objavljuju i proučavaju, ali se njegovi moralni zakoni baš željno ne prihvaćaju. Jedini pravi sukob između znanosti i religije jest u tome što znanost ništa ne zahtijeva od čovjeka, ali kršćansrvo pak zahtijeva od čovjeka sve. Čovjek, međutim, radije čini ono što njemu predstavlja zadovoljstvo.
     Razoreni gradovi, uništeni domovi, razoreno društvo, tragične su posljedice čovjekova nastojanja da odbaci Stvoriteljev djelotvorni nadzor nad njegovim životom. I dok Bog sagledava uništene živote, gnjevi se! Kad bi bilo ikako drukčije, značilo bi da Bog prihvaća grijeh. "Gnjevite se i ne griješite", isto je tako moguće kao i griješiti i ne gnjeviti se. Kad Bog ne bi osjećao gnjev prema grijehu koji vidi u svijetu, on ne bi bio pravedan. Pomislite samo na tu nepravdu, neki se valjaju u izobilju, dok bezbrojno mnoštvo drugih je gladno, hrani se otpacima hrane bogatih. Pomislite samo na jezovitu okrutnost koja vodi tenkove preko krhkih tijela žena i djece čiji je jedini "grijeh" što vole slobodu. Pomislite na okrutnu tiraniju koja je gurnula svijet u rat, na đavolska psihološka sredstva, koja se upotrebljavaju da bi se zadobio čovjekov um. Kakva li je moralna izopačenost u glazbi, u umjetnosti, književnosti koja prlja čovjekov um, tijelo i duh. Pogledajte kakav pakao čovjek čini od raja koji je Bog stvorio. Razmotrite sve ovo i shvatite, jer kad Bog ne bi bio gnjevan dok sve ovo gleda, onda ne bi bio moralan. Njegov je gnjev usredotočen na one koji su se upleli u djelo njegovih ruku, koji su osujetili njegove planove i unakazili sve što je on stvorio.

     Jednog dosadnog kišnog popodneva, soba je bila prepuna svakojakih igračaka koje su prestale biti zanimljive za dvoje djece u bogatoj obitelji. Kako su iscrpili sve dopustivei igre, jedino su im ostale nedopustive. Gomila stripova, škare, ljepilo i nove, novcate tapete dale su djeci nadahnuće za stvaranje. Da su djeca znala s koliko su pažnje roditelji izabrali tapete, ne bi ih tako spremno pokušali "uljepšati". Da su znali koliko koštaju, sigurno bi oklijevali prije nego ih ukrase žarko obojanim likovima izrezanim iz stripova. Da su uopće pomislili kakva bi bila moguća reakcija njihova oca, ne bi tako nepromišljeno koristili škare i ljepilo toga kišnog popodneva. I djelo je obavljeno u cijelosti. Niti jedan razuman otac ne bi odobrio takvo djelo na zidu predivne sobe koje su dvoje djece stvorila za svega jedan sat. Jedina moguća reakcija oca bila je gnjev. A kako li je samo i bio gnjevan!

     Božji gnjev sadrži četiri obilježja koja obično nalazimo kod ljudskog gnjeva. Njegov gnjev je jednak njegovoj žalosti. Njegov je gnjev pravedan. On je također neizbježan i uvijek je u skladu sa svim drugim njegovim osobinama.

      1. Pravedni gnjev

     Kad je Bog u Noino doba procjenjivao strašne poslijedice koje su nastale raušenjem barijera između svetog i grešnog, kao i opasnost koja je prijetila čitavom ljudskom rodu zbog oholog nasilja i neprestanog zla kojeg je čovjek izmišljao, bio je gnjevan i žalostan.
     "I pokaja se Bog što je stvorio čovjeka na zemlji i u srcu svom se ožalosti." U kojem se smislu Bog pokajao? U toj se riječi naslućuje uzdah. Rana je civilizacija tako strmoglavo jurila u samouništenje da se mogla spasiti jedino naglim uništenjem sila zla koje su vladale svijetom. Budući da se ljudi nisu htjeli odvratiti od grijeha, bili su predani uništenju zajedno sa svojim grijehom. Dok je Bog pripremao veliki sud kojim bi uništio svijet, a to je bio veliki potop, uzdahnuo je. Gnjev nad čovjekovom tvrdoglavošću i upornošću u grijehu prožimala je žalost, jer je sud bio neizbježan. Druga dva navoda iz Biblije, gdje se spominje ta riječ, pokazuju kako je velika bila Božja žalost.
     Kad je David primio vijest da je Abšalomova ambiciozna pobuna završila tragično, tako da je ponosni knez visio mrtav o drvetu, kralj je slomljena srca tužno jecao: "O, moj sine Abšalome, moj sine, moj sine Abšalome! Da je Bog dao da ja umrem umjesto tebe!" A narod je rekao: "Kralj oplakuje u žalosti svoga sina."
     U ovom se opisu nalazi točna slika Božjeg srca dok promatra svršetak pokvarena naraštaja. Gnjev zbog njihove pobune prožet je žalošću zbog svršetka kojeg su sami izabrali. Izaija je upotrijebio istu riječ (54:6) kad je opisao osjećaje mlade žene koja ushićeno očekuje sretan bračni život, da bi se odjednom našla zaboravljena od svog muža. Bog ima iste takve osjećaje za čovjeka kojeg je stvorio da mu se pridruži u uzajamnoj i nježnoj vezi. Njegov gnjev zbog toga što je zaboravljen, jednak je njegovoj žalosti.

     Upravo ta osobina Božjega gnjeva čini gnjev pravednim. Gnjev bez žalosti bio bi loša, nagla narav. Žalost bez gnjeva bila bi besmislica. Roditelj koji kažnjava dijete u iznenadnoj provali neobuzdana gnjeva griješi. Roditelj meka srca, koji ni jednu neposlušnost ne kažnjava, griješi protiv Boga i svoga djeteta. Ako želi kazniti dijete, a ne griješiti, roditeljev gnjev zbog počinjenog zla mora biti jednak njegovoj žalosti zbog nedolična ponašanja djeteta.
     Evo jednog primjera iz života:
     Neka je gospođa na Dalekom istoku imala slugu koji ju je redovito potkradao. Inače se prešutno dopuštalo slugama da slobodno uzimaju hranu za svoje potrebe, ali njezin je sluga smatrao da može zloupotrebljavati tu slobodu. Kada je jednog dana posegao dobrano u gospodaričine zalihe i prisvojio povelik dio, ona je odlučila da tome stane na kraj. Ljuta zbog njegove drskosti, bila je spremna odmah kazniti krivca. Kako ju je bio posjetio pastor njezine crkve, odmah mu je sve ispričala iznoseći bujicu pritužbi protiv svoga sluge. "Što da učinim sa tim pokvarenim lopovom?" - upitala je. To je pitanje bilo ionako samo formalno, jer je već odlučila što će učiniti. No, pastorov neočekivani odgovor bio je pun božanske mudrosti. "Čekajte", rekao joj je, "dok vaša tuga nad time da je čovjek sagriješio ne bude jednaka vašoj srdžbi zbog njegova grijeha."
Bilo je potrebno dva sata molitve u tišini sobe dok ravnoteža nije bila uspostavljena. I kad su konačno gnjev i tuga bili u odgovarajućoj ravnoteži, sluga je bio osvojen za Krista, a ključ od smočnice bačen i nikad se više nije upotrebljavao.

     2. Gnjev usmjeren protiv zla

     Kao drugo, Božji gnjev je nepristran i usmjeren protiv svake vrste zla ma gdje se ono nalazilo. Božji se gnjev ne mjenja od dana do dana niti on ne gleda na položaj grešnika. "On se gnjevi na grešnika svaki dan." To je njegov trajni i nepromjenjen odnos prema svakom samovoljnom čovjeku. Njegov gnjev tutnji poput žestoke oluje koja svakog trenutka može uništiti onoga tko se ne pokorava Božjemu Sinu. Nije važno da ji je čovjek počinio grijeh koji ne ostavlja velike poslijedice, jer ne postoje stupnjevi krivice. Bog ne troši svoje vrijeme u gnjevu zbog tiranina koji je zločinački ubio na milijune ljudi na takav način da ne bi imao vremena pozabaviti se i grijehom varanja vašega susjeda i sa svima koji se pokušavaju takmičiti sa takvima. Njegov gnjev nije običan kapric već staložena reakcija pravedna Boga čije smo nezadovoljstvo mi svjesno izazvali. Oni grešnici koje se vole skrivati iza zavjese religije, nisu ništa manje imuni na Božji gnjev od onih koji otvoreno hule ns Gospodina Boga. Položaj u društvu ništa ne vrijedi, jer grešnici nemaju poseban položaj pred Bogom. Najčuveniji čovjek gubi svoju čuvenost u Božjem prisustvu a najneznatniji čovjek gubi svoju neznačajnost. Božji gnjev je nepristran prema obojici.

     3. Neizbježnost gnjeva

     Treća karakteristika Božjeg gnjeva jest u tome što je on neizbježan. U cjelokupnom Izaijinom opisu ponavljaju se zastrašujuće riječi:
"Ali gnjev se njegov još ne smiri,
ruka mu je sveđer podignuta."
Izaija živo opisuje neizbježan Božji gnjev. U knjizi Otkrivenja nalazi se jednako ozbiljan ulomak (6:15-17): "Zemaljski kraljevi, velikaši, vojskovođe, bogaraši, mogućnici, svi - robovi i slobodni - sakriše se po špiljama i gorskim pećinama, govoreći gorama i pećinama: 'Padnite na nas i sakrijte nas od lica onoga koji sjedi na prijestolju i od Janjetove srdžbe, jer dođe veliki dan njegove srdžbe! Tko može opstati?'"
     Te riječi nisu zapisane da bi nas zastrašile. Zapisane su zato da nikada ne upoznamo takav strah. Bog nam objavljuje čistu istinu jer nas voli i želi da izbjegnemo sud koji dolazi. Oni koji govore o tome da žive na sreću, ovdje bi trebali zastati i razmotriti ovo jasno upozorenje. Budući da je postojanje Boga neizbježivo, isto se tako ni njegov gnjev ne može na nikakav način izbjeći. Baš kao što čovjek ne može skočiti s 2000 metara visine bez padobrana i reći da ide na sreću, isto tako ne može govoriti o mogućem bijegu od Božjeg gnjeva.

     4. Gnjev u skladu sa Božjim osobinama

     Božji gnjev je u skladu s njegovim drugim osobinama. Neki oblici suvremenih zastranjenja nelogično zaključuju da Božja ljubav poništava njegov gnjev. To bi bilo isto kao kad kažemo da poniznost niječe hrabrost.

     Neki je pobožni stari pastor, inače poznat po svojim otvorenim evanđeoskim propovjedima, bio pozvan da propovijeda u crkvi gdje se Evanđelje nekako rijetko propovijedalo. Na željezničkoj ga je stanici dočekao kapelan i otpratio do župnog dvora. Dok su hodali kapelan je izrazio svoju žarku nadu da će propovjednik izbjegavati u svojoj propovijedi neprijatne teme kao što su pakao, sud i Božji gnjev. "U tom slučaju," pitao je pastor, "koja bi bila pogodna tema da je iznesem u vašoj crkvi?"
"Pa, poruka o Božjoj ljubavi ili nešto slično tome," odgovorio je kapelan. Slijedeće jutro kad se pastor popeo na propovjedaonicu počeo je polako okretati stranice Biblije. Rekao je da je njegov tekst iz evanđelja po Ivanu 3:16 i počeo je čitati poznati tekst uzvišenim glasom, posebno naglašujući: "Da, Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ni jedan koji u nj vjeruje ne…"
Zaustavio se u čitanju, pažljivo pogledao tekst kao da je u čudu, naglo stao i tada počeo ponovno čitati stih: "Da, Bog je tako ljubio svijet, da je dao svoga jedinorođenog Sina, da ni jedan koji u nj vjeruje ne…" I po drugi put se zaustavio. Češući se po glavi, očito zbunjen, zagledao se u kapelana te ga upitao čvrstim i jakim glasom: "Što da sad učinim kapelane?" Jer taj isti stih koji nas uvjerava o Božjoj ljubavi, jednako tako jasno govori da će ljudi koji ne vjeruju poginuti. Božji gnjev je isto tako dio njegove vječne osobine, kao što je i njegova ljubav. On se gnjevi jer ljubi, a ljubi i kad se gnjevi. Gnjev ne može ugasiti njegovi ljubav isto kao što ni ljubav ne može poništiti gnjev.
Osjećaji nas potiču na djelovanje. Strah nagoni ljude da izbjegavaju bol i opasnost. Ljubav nas potiče da služimo jedni drugima. Stid nas vodi do priznavanja zlih djela. Istinski gnjev zahtjeva pravdu. Onaj tko je doživio kako bombe padaju na nezaštićene stanovnike gradova, bez ikakvog vojnog značaja, zna kakav je osjećaj duboki gnjev koji vapi za izvršenjem pravde. Onaj koji može mirno, bez osjećaja gnjeva, čitati o brutalnom pokolju ljudi koji su smatrali slobodu dragocijenijom od života, nema smisla za moralnost. Takav gnjev je žestok vapaj za pravdom. Na isti način gnjev potiče Boga da djeluje protiv okrutnosti, nepravde, nejednakosti, požude, oholosti, ugnjetavanja i svakog drugog zla koje narušava njegove svete zakone i donosi čovječanstvu neizrecivu patnju, tugu i bolesti. Ali kad bi se Bog temeljito pozabavio s grijehom, i kad bi se njegov gnjev nepristrano iskalio na svakog čovjeka koji je kriv, tko bi mu mogao izbjeći? Eto, to je teškoća kojoj smo svi izloženi.

     Prvi stih našega poglavlja (Iz 12) izjavljuje da je Božji gnjev usmjeren protiv nas. Drugi stih kaže da nas sam Bog spašava. U stvari, Bog je bio jedini koji je mogao nešto učiniti u vezi takva stanja. Da Bog nije poduzeo određene korake, ništa se ne bi moglo učiniti. A da smo mi mogli nešto učiniti, sasvim sigurno Bog ne bi uradio ono što je uradio. Ne bi bilo moralno ni pravedno da jedan grešnik preda sama sebe u zamjenu za drugog grešnika. Isto tako ne bi bilo ni moralno ni pravedno od Boga da zaboravi na grijeh.

      U 1. poslanici Korinćanima u 5. pogl., Pavao raspravlja o tome kako neuspjeh crkve da ukori grešnog člana baca krivicu na cijelu crkvu. Malo kvasca grijeha, koji se podnosi, utjecalo je na cijelu crkvu. Kad bi Bog prešutno odobravao grijeh i kad ne bi ništa poduzeo u vezi grijeha, tada bi on sam postao glavni grešnik. U stvari, Bog je učinio nešto posve jedinstveno, nešto što je samo on mogao učiniti. On, izvor svake pravde, koji daje ujedno i Zakon i sudi, a on je oštećena stranka, posreduje tako što je postao bezgrešan čovjek. On koji je dosudio smrt kao kaznu za grijeh, primio je našu krivicu na sebe i sam podnio smrtnu kaznu. "Bog je spasenje moje!"
     Izaija ne iznosi samo istinu, on također daje i svjedočanstvo. "Uzdam se ... Jahve je moje spasenje" (12:2). Krist je svojom smrću opravdao svoje ime i postao Spasitelj svijeta. To je neosporna povijesna činjenica. Ona nosi u sebi golemu snagu cijelom čovječanstvu, ali kojom se nitko ne može automatski okoristiti. Umro je za sve ljude, ali njegova smrt koristi samo onima koji mu vjeruju. Bog je po svojem osobnom izboru postao Spasitelj. On postaje moj Spasitelj po mojem osobnom izboru. Biblija uvijek naglašava da samo vjera u Isusa Krista spašava. Nismo spašeni time što vjerujemo u činjenice o Kristu, niti što vjerujemo da je Evanđelje isinito. I đavo u sve to vjeruje. Spašeni smo samo vjerom - pouzdanjem u Isusa Krista, našega Gospodina i Spasitelja.

      Bitna razlika između vjerovanja u istine o Kristu i vjerovanja i pouzdanja u njega osobno, jasno se vidi iz poslanice Efežanima 1:13 -"U njemu ste i vi, pošto ste čuli riječ istine - Radosnu vijest svoga spasenja - u njemu ste prigrlivši vjeru i zapečaćeni Duhom Svetim, obećanim".
     Ti su Efežani čuli Evanđelje i vjerovali su dalje u Krista. Ta se istina mora i danas posebno naglasiti, kad mnogi brkaju razumsko odobravanje istine Evanđelja sa živom vjerom u živoga Krista. U zemljama Dalekog isoka, kao što su Kina i Japan, gdje je poduzeto mnogo misionarskih pothvata, ima tisuće ljudi koji su bili 'obraćeni na kršćanstvo' time što su pohađali kršćanske škole, gdje su učili i spremno odobravali mnoge osnovne istine Evanđelja ali nisu nikad povjerovali Kristu kao Spasitelju. Uistinu, u tim zemljama, gdje razne religije uče da vjera dolazi kroz proučavanje, ljudi pretpostavljaju da izobrazba u kršćanskim školama i vjera znače jedno te isto. Biblije, međutim, drukčije uči. Vjera koja spašava je bezuvjetno predanje Bogu. Čovjek ne može postaviti nikakve uvjete za svoje spasenje. Zbog toga, kad mi u vjeri prihvaćamo Isusa Krista za Spasitelja, on također postaje naš Gospodin. Mi tu nemamo nikakva izbora, jer on jest "naš Gospodin, Spasitelj Isus Krist" (2 Petrova 1:11). Ako bilo tko ima namjeru da mu uopće povjeruje, to mora učiniti tako da on postane njegov spasitelj od grijeha i suvereni Gospodar. Mnogi su ljudi u nevolji voljni predati se Bogu, dati mu sve svoje teškoće, ali ne pristaju da on preuzme potpuni nadzor nad njihovim životom. Oni žele Spasitelja ali ne i Gospodina. Spasenje nije tako utvrđeno. Bog nije pogodan i lagan izlaz iz nevolja za koje smo sami krivi.
     U 3 god. koje su učenici proveli s Kristom, obično su ga zvali 'učiteljem' ili 'rabbijem'. On je uistinu bio učitelj, a oni su bili učenici. On je bio vođa, a oni su bili sljedbenici. Nakon njegove smrti i uskrsnuća, ostvarili su jedan potpuno novi odnos s njime. To se vidi iz novog imena kojeg su prvi put upotrijebili. Nazvali su ga 'Gospodinom' (Marko 16:19). Svojom smrću na križu on je postao njihov Spasitelj, a time što su ga spremno prihvatili postao je njihov Gospodin.

Postoje četiri rezultata spasenja:

Strah i vjera se međusobno isključuju. Onaj koji vjeruje ne boji se, a onaj koji se boji taj ne vjeruje. Površno bi se moglo zaključiti da se u današnje vrijeme znanstvenog skepticizma mnogi ljudi ne boje i ne vjeruju u Boga. Međutim, strah i vjera se ne mogu izbjeći. Ako je vjera nestala s lica zemlje, strah je došao. Ako je strah od Boga nestao, tada je još jedan gori strah došao, beznadni strah koji vodi do uništenja. Zdravi strah od Boga osnova je razboritosti. Nezdravi strah od čovjeka pun je ludosti. Ovaj drugi oblik straha širi svoju mračnu sjenu nad zemljom. Čovjek se boji samoga sebe i vlastitih pronalazaka, boji se puta kojeg je izabrao. Statistike ovo jasno pokazuju.
"Ljudi će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet" (Luka 21:26). Značajno je da se naš Gospodin Isus Krist, gledajući daleko u budućnost, dok je boravio na zemlji, pitao: "Kada Sin Čovječji dođe, da li će naći vjeru na zemlji?" Zemlja ispunjena strahom i bez vjere, bit će posljednje stanje čovječanstva. Bez obzira na analizu i opis čovjekova straha, taj strah je u osnovi ipak samo strah od smrti i njezinih poslijedica. Dvije činjenice čine smrt strašnom - nepoznata budućnost i poznata prošlost. Ovo drugo je gore od prvog. Ne postoji ni jedan drugi razlog za strah od budućnosti, osim nelagodnosti u vezi s prošlošću. "Žalac smrti je grijeh." Optužujući prst prošlosti, sjećanja na jučer koja proganjaju čovjeka, te činjenice da nas peče savjest, sve se to zajedno udružuje da bi nam oduzelo i ono malo pouzdanja na temelju kojeg bi mogli stajati pred bogom nepostiđeni. Takvi su strahovi nepoželjni oblaci koji zasjenjuju sunčani dan sve dok se bezuvjetno i iskreno ne pouzdamo u Krista. Tek tada možemo 'vjerovati i ne bojati se'.

AD.2
Drugi rezultat spasenja je prirodni ishod prvog. "I s radošću će crpsti vodu iz izvora spasenja."
Rijetko se kad događa da čovjek primi Krista a da njegovo srce odmah ne ispuni nova radost, koju nikad ranije nije poznavao. Tome u prilog govori primjer jednog ratnog veterana još iz Prvog svjetskog rata. On je počeo redovito pohađati proučavanje Biblije u zajedništvu kršćana. Kao profesionalni vojnik, prošao je mnoge bitke. I sada, nakon tolikih godina, sjećanja su navirala i počela pritiskati. Rekao je da su mu ruke uprljane krvlju. Služeći svojoj domovini ubijao je u bitkama ljude. Iako to nitko nije smatrao zločinom, to ga je ipak zbunjivalo dok je zamišljao sebe kako Bogu polaže račun za svoj život. I neki drugi događaji iz njegovog života još manje opravdani, samo su povećali njegov strah pred dolazećim sudom, a hrabrost prekaljena borca polako se gubila. Pročitao sam mu veliko obećanje iz 1. Ivanove poslanice 1:7: "Krv nas njegova Sina, Isusa Krista čisti od svakog grijeha." Taj je stari borac kleknuo i jednostavnim riječima priznavao da je grešnik te zamolio Krista da ga spasi. Trenutak kasnije, jecao je. Suze radosnice su mu navirale na oči nakon što su se iznenada uklonila sva njegova strahovanja i životno breme. Toga je dana, kao žedni putnik koji kroz pustinju iznenada dolazi do izvora u oazi, radosno crpio vodu s izvora spasenja. Njegovo iskustvo nije bilo jedinstveno, nego prirodan rezultat vjere u Isusa Krista kao Spasitelja.

AD.3
Treći rezultat spasenja je zahvalnost. "Hvalite Jahvu, prizivajte ime njegovo! Objavite narodima djela njegova, razglašujte uzvišenost imena njegova!" (Izaija 12:4) Da biste shvatili što je Bog učinio te da biste mu se zahvalili, pogledajte tko je on a tko čovjek, i što je sve Bog učinio.
Kasnije ćemo razmatrati o veličini Gospodina Isusa Krista. Sada će, međutim, biti dovoljno podsjetiti se da je trebalo pronaći posebne pridjeve da bi se opisao Bog. On je vječan, svugdje prisutan, svemogući i sveznajući Bog. Ove riječi nisu samo neka teologija, nego činjenice o Bogu koje se nas bitno tiču. Postavimo to ovako: Bog sve zna jer sve vidi od početka do kraja. On posjeduje neodoljivu snagu nad svime i nad svim bićima, uključujući u to tebe i mene. Nikakve riječi ne mogu bolje opistai Božju veličinu od neusporedive rječitosti Svetoga Duha dok je govorio kroz apostola Pavla. Naš Gospodin Isus Krist je "blažen i jedini Vrhovnik, Kralj nad kraljevima i Gospodar gospodara, koji je jedini besmrtan i boravi u nepristupačnoj svjetlosti, kojeg nitko od ljudi nije vidio i ne može vidjeti." (1 Timoteju 6:15) Čak ni ta veličanstvena rečenica ne može u cijelosti opisati punu slavu Isusa Krista. Ljudski riječnik je siromašan i neprikladan, a to je shvatio svatko tko je uhvatio barem tračak njegove slave. Nakon jednog brzog pogleda na veličanstvenu i zastrašujuću Božju slavu, ljudi su padali pred njegove noge mrtvi, ne prozborivši ni riječi. Pravi opis Čovjeka je isto tako teško dati kao i opis samog boga. Čovjek sam nije to kadar kao što ni fotografski aparat ne može sama sebe fotografirati. Mi prihvaćamo nepristrano mišljenje koje iznosi Biblija. Čovjek je na temelju Svetog pisma u beznadnom stanju. Njegova su usta puna kletvi i gorčine. On se ne boji Boga. Na svakom koraku možemo naći dokaze koji govore u prilog takvog opisa čovjeka. Mi nemamo isprike. Čak ni razumsko dokazivanje, kojim se najčešće tješimo, ne čini se vrijedno spomena pred Bogom.
Na to me podsjeća jedan doživljaj iz moga djetinjstva. Spavao sam s bratom u istoj sobi. Mnoge smo noći, duo nakon što smo već trebali spavati, nabacivali jastucima. Jednom se dogodilo da je jastuk odletio u svjetiljku. Soba je odjednom utonula u mrek dok je staklo padalo po nama. Uvukli smo se natrag u krevete i prekriveni tazbijenim stklom čekali, drščući da dođe otac. Brzi koraci najavljivali su njegov dolazak. Upalio je drugu svjetiljku i promatrao nas. Ne možete niti zamisliti koliko stakla ima u jednoj običnoj žarulji i u sjenilu! Bilo je beskorisno pretvarati se da spavamo. Pogledali smo oca. Čak da smo okrivili za taj udes zemljotres, još uvijek se ne bismo mogli pretvarati da spavamo. Užasna bespomoćnost uvukla nam se u srca. Nismo apsolutno ništa mogli reći, čak ni jednu riječ isprike. Nije nam ni naša mašta ništa pomogla. Bili smo tihi kao miševi, jer smo bili apsolutno krivi. Takvi smo isto i svi mi pred Bogom, koji sve zna i posvuda se nalazi.

Pomislite kakvu je divotu Bog učinio. Zamislite da je sazvana zemaljska konferencija da pokuša naći rješenje za grijeh. Zamislimo također da je jedan delegat predložio plan za koji je bio siguran da će spasiti čovječanstvo. Plan je prihvaćen i na neki čudnovati način, delegat se šalje u nebo da prikaže taj plan Bogu. Našavši se u nebu, on stane pred Boga i počne govoriti: 'Naš plan je jednostavan ali neobičam. Željeli bismo te zamoliti da napustiš nebo te suđeš na našu zemlju. Što se tiče načina dolaska, predlažemo ti da se rodiš potpuno isto kao i mi, samo što bi tvoja majka bila djevica. Proživjet ćeš normalno djetinjstvo i postati zreo čovjek. Tada ti predlažemo da uzmeš naše grijehe na sebe kao da su tvoji, te da umreš umjesto nas. Što se tiče načina tvoje smrti, odlučili smo da to bude na križu, na način na koji Rimljani obično kažnjavaju zločince. Nakon smrti bit ćeš pokopan i to tri dana, a tada možeš uskrsnuti iz groba i vratiti se u nebo nakon što proboraviš na zemlji četrdeset dana. Na taj način bit ćemo sigurni da je nađen djelotvorni lijek za naše grijehe."
Da se tako nešto stvarno dogodilo, anđeli bi sigurno začepili uši da ne čuju takvo bogohuljenje. Da Bog postane čovjek! Da Bog ima dodir sa zlom! Da Bog umre! Ustvari, takve zamisli nisu nikada pale na pamet jednom čovjeku. Bog ih je zamislio. Bog je usprkos onoga što on jeste, umro za čovjeka usprkos stanja u kakvom se čovjek nalazi. Postoji li nešto bolje od ovoga? "Pjevajte Jahvi; jer stvori divote" (Izaija 12:5). Kad god ova zadivljujuća istina u punom svjetlu dođe do čovjekova shvaćanja, zahvalnost će poteći iz njegova srca poput bujice.

AD.4
Četvrti rezultat spasenja je svjedočanstvo. "Neka je to znano po svoj zemlji! Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među nama Svetac Izraelov!" (Izaija 12:5,5).
Istine iz ovog Izaijinog opisa dio su odnovnog znanja svakog vjernika. Ali svatko ih ne poznaje, a isto tako oni koji ih poznaju, ne uzvikuju tu radosnu vijest. Možemo slobodno reći da je Kristova smrt na križu za nas grešnike najveći događaj u povijesti čovječanstva. Ne postoje prikladne riječi kojima bi se izreklo sve ono što je Bog kroz Krista učinio onog mračnog dana na Golgoti. Novosti koje čujemo na radiju neznačajne su u usporedbi s ovim. Ni jedne novine nisu nikad imale tako zapanjujuće naslove. Činilo bi se nemogućim nemogućim držati takve novosti zataškanima, a ipak Izaija nalazi shodno da ohrabri ljude da o njima govore. Nije nikad bila namjera da Evanđelje bude jedna žarka tajna poznata samo nekolicini. Božja je namjera da se ono razglasi snagom od milijardu kilovata. To se ne bi smjelo shvatiti kao naredbu da stojimo na svakom razkrižju i urlamo o Evanđelju, ali sigurno je da Bog svakome daje jasno zauženje da objavi Radosnu vijest prijateljima i susjedima. Prvim kršćanima nije ni na pamet palo da svoju vjeru drže u tajnosti. Razglašavali su je.