Nije potrebna ogromna vjera da se nešto započme ili završi. Vrijeme početka i završetka je uzbudljivo. Ali ono između...!

Najteže je disciplinirati naše misli, usta , narav i stavove kada se nađemo usred oluje. To je razdoblje izbeđu onog trenutka kada smo čuli Božje obećanje do onoga kada smo ga baštinili. To međurazdoblje obično zovem stanje "prelaženja prijeko".

     U Markovom evanđelju 4:35 Isus je kazao svojim učenicima, ...Prijeđimo prijeko! Nedugo nakon toga, ljudi su se suočili sa pobješnjelom olujom orkanskih razmjera. Usred toga Isus je spavao. Učenici, van sebe od straha, probudili su Isusa. On je tada zapovjedio vjetru i valovima da se umire i oni su se stišali.
     Isusove riječi, "prijeđimo prijeko (na drugu stranu)" podsjećaju me na vremena u našim životima kada Bog govori našem duhu nešto kao: "Idemo učiniti nešto novo" ili "Slijedi promaknuće" ili "Blagoslov je na putu." Ali prije nego što to znamo, mi se počmemo susretati sa "pobješnjelom olujom" okolnosti koje prijete da nas unište.

     Svi smo iskusili oluje života različitih stupnjeva, i svima nam je vjera bila kušana i testirana. Zašto Bog to dopušta? Zato što svi mi trebamo naučiti kako se ponašati u središtu oluje.

         KAKO JE ISUS POSTUPAO U NAJTEŽIM OLUJAMA SVOGA ŽIVOTA?

       Kada je Isus proživljavao najintenzivnije pritiske u svom životu, odlučio je da bi bilo mudro ne otvarati svoja usta. Zašto? Vjerujem da je to bilo zato jer je bio svjestan da bi, u svojoj ljudskosti, bio u iskušenju da učini neke stvari koje smo i vi i ja kušani da ih učinimo - da sumnjamo, nemamo povjerenja u Boga, žalimo se ili kažemo nešto negativno.
     Neposredno prije nego je bio uhićen, pretučen i razapet, Isus je rekao svojim učenicima: Neću više s vama mnogo govoriti jer dolazi knez svijeta. Protiv mene ne može on ništa (Ivan 14:30). U Izaiji 53:7 prorok je napisao za Isusa : Zlostavljahu ga, a on puštaše, i nije otvorio usta svojih. K'o jagnje na klanje odvedoše ga; k'o ovca, nijema pred onima što je strižu, nije otvorio usta svojih.
     Isus je bio slika savršeno zrelog sljedbenika Oca koji je znao potrebu da drži usta zatvorena kad je bio usred nevolja. Dakle, ako je Onaj koji nije imao grijeha, usred žestokih pritisaka držao svoja usta zatvorena, vjerujem da bismo trebali slijediti Njegov primjer i naučiti ograničavati svoje riječi ili čak potpuno ušutjeti u teškim trenucima. Umjesto da izgovaramo uzrujane i ranjene emocije, uvijek je bolje šutiti i dopustiti toj emocionalnoj oluji da splasne.

        NAŠ ODGOVOR NA ŽIVOTNE OLUJE TREBA SE PROMIJENITI

      Trebamo rasti u samokontroli i discipliniranju naših usta. Psalam 119:1 kaže: Blaženi oni kojih je put neokaljan, koji hode po Zakonu Jahvinu (u potpuno otkrivenoj Božjoj volji)! Trebamo naučiti dovesti u red našu konverzaciju u skladu sa Božjom voljom.
Kada se nađemo u vremenu kušnje, trebamo nastojati ne gledati stalno gdje smo i što nam se događa u tom trenutku. Umjesto toga, trebamo vidjeti sebe i svoje okolnosti očima vjere.
     Na primjer, Bog nam je upravo nešto obećao i mi se krećemo prema tome. Ali uskoro mi se nađemo nasred pučine u pobješnjeloj oluji - odmaknuti od Božjeg obećanja kojeg smo na početku čuli, svladani okolnostima koje "vrište" da nikada nećemo vidjeti ta obećanja da se ostvaruju.
     Umjesto da se usredotočimo na "valove i vjetar" i da vjerujemo sotoninim lažima da nećemo uspjeti, mi u svom umu trebamo vjerovati i svojim ustima priznavati da ćemo stići na drugu stranu. Tamo nas čeka blagoslov, ali ne možemo tek tako skočiti tamo jer ga nećemo moći baštiniti.

      Mnogi ljudi, za vrijeme iskušenja, padaju u stare grijehe, a djelomični razlog što to čine je taj što nikada nisu naučili kako govoriti. Kušnja je, sama po sebi, prilično obeshrabrujuća. Mi ne trebamo dodavati povredu na ranu žalosteći sebe kroz negativan govor. Vi i ja zapravo trujemo našu budućnost time što se jadamo i tužimo u vezi onoga što nam se u sadašnjosti događa. I kada se tužimo o trenutnoj situaciji, mi ostajemo u njoj, ali kada slavimo Boga u središtu teškoća, On nas podiže i vadi iz nje!

        KAD SE TUŽIMO, OSTAJEMO, ALI KAD SLAVIMO, UZDIGNUTI SMO!

      U 11. poglavlju Ivanovog evanđelja zabilježena je bolest i smrt Lazara. Nakon nekog vremena Isus stupa na scenu - tada je Lazar bio mrtav već 4 dana. Marta, Lazareva sestra, izišla je ususret Isusu i rekla Mu ...Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro (stih 21). Kasnije je i Martina sestra Marija rekla istu stvar Isusu ...Gospodine, da si bio ovjde, brat moj ne bi umro (stih 32).
Mislim da se mi ponekad osjećamo isto kao Marta i Marija - osjećama da ako se Isus pokaže što prije, stvari neće biti tako loše kao što jesu. Ali pogledajmo kako je Isus reagirao na njihovo beznađe. Rekao je ...Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada (Ivan 11:25).
     Mnogi od nas poznajemo ostatak priče. Isus je stao ispred groba, pozvao Lazara da iziđe, što je ovaj i učinio, potpuno vraćen natrag u život. Što to znači za tebe i mene? Ako je Isus podigao čovjeka koji je bio 4 dana mrtav, natrag u život, On sigurno može podići obećanja, snove ili okolnosti koje izgledaju odavno mrtve.

        NEPRESTANO GOVORI SEBI ONO ŠTO JE BOG STAVIO U TVOJE SRCE

       Što je sa ženom koja je imala neprestana krvarenja? Imala je isti problem 12 godina! Sigurno je jako patila i nitko joj nije bio u stanju pomoći. Sigurno je bila napadana mislima beznađa i poraza. Kada je razmišljala o tome da ide vidjeti Isusa, vjerojatno je mogla čuti u svojoj glavi misli ,"Čemu to?" Ipak, odlučila je probiti se kroz gomilu ljudi i dotaći rub Njegove haljine. Snaga iscjeljena trenutno je potekla prema njoj i ona je bila iscjeljena (vidi Marko 5:29-34).
     Ali ima još jedan dio ove priče koji ne želimo propustiti. Dok se bolesna žena probijala kroz gomilu, njen um i njen govor bili su usrodotočeni na rješenje problema. Govorila je: "Dotaknem li se samo njegovih haljina, bit ću spašena." (Marko 5:28) Jeste li shvatili? Ona je govorila!
Bez obzira kako se ona osjećala, bez obzira na to koliko su je drugi pokušavali obeshrabriti, ona je govorila da je Isus jedino rješenje. Iako je imala problem 12 godina i izgledalo je nemoguće provući se kroz gomilu, ona se probila i primila čudo. Njena vjera oslobodila se kroz njene riječi. Koji snažan primjer za tebe i mene.

         SVAKODNEVNO POSVETI SVOJA USTA GOSPODINU

       Iskreno sam služila Bogu dvadeset sedam godina i naučila sam da je ključ pobjede nad mojim ustima (govorom) u tome da to predajem Bogu u molitvi. Između ostalog, moja molitva bila je Psalam 141:3 ...Na usta mi, Jahve, stražu postavi i stražare na vrata usana mojih! Također i Psalam 17:3 koji kaže ...odlučio sam da moja usta neće pogriješiti (o.p. prijevod iz Amplified Bible). Slijedeći stih nad kojim sam meditirala i naglas ga izgovarala bio je Psalam 19:14 ...Moje ti riječi omiljele i razmišljanje srca moga pred licem tvojim. Jahve, hridi moja, otkupitelju moj!.

      Sve što u našem razgovoru vrijeđa Boga, treba biti izbačeno. Zbog toga trebamo moliti ovakve biblijske stihove kontinuirano. Ništa brže ne privuče Božju pažnju nego kada vi i ja molimo Riječ. Trebamo shvatiti da se posjedovanje discipliniranih, kontroliranih usta ne događa automatski. Kao što Psalam 17:3 kaže, mi moramo odlučiti, ili izabrati da ne dopustimo našim ustima da kažu štogod osjećamo. A zatim podložiti same sebe Gospodinu i primiti Njegovu milost (snagu) za obuzdavanje naših usta.
     Ako se borite u ovom području i želite vidjeti pobjedu, ohrabrujem vas da molite ovu molitvu sa mnom: "Gospodine, molim Te da mi pomogneš razviti osjetljivost na Duha Svetoga s obzirom na sve moje riječi i govor. Za vrijeme životnih oluja, dok prelazim na drugu stranu, molim Te za snagu da ograničim svoje riječi ili potpuno zadržim šutnju. Stavi stražu na moja usta i neka sve moje riječi koje izlaze iz mojih usta budu Tebi prihvatljive. Jer ti si moja Hrid, moja Snaga, moj Otkupitelj - u Tebe stavljam svoje pouzdanje. U Isusovo ime, amen."