Kako biti sretan?
Andrew Wommack

       Svatko teži za radošću i srećom, ali samo nekolicina je posjeduje. Njeno ostvarenje je univerzalno i bezvremensko. Generacijama ranije, pisci američke Deklaracije o nezavisnosti prepoznali su tu težnju. U Deklaraciji su napisali da je Stvoritelj svakom čovjeku dodijelio određena neotuđiva prava, a jedno od njih je i ostvarenje sreće.

             Za većinu ljudi, međutim, sreća je neuhvatljiva. Kako bi je učinili još nedostižnijom, mnogim kršćanima je rečeno da svetost i radost jednostavno ne idu zajedno. To je zato što u crkvi postoji naglasak na Isusu kao čovjeku boli, upoznatog sa žalosti.
Izaija 53:5 kaže,

'' Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna - radi našeg mira, njegove nas rane iscijeliše. ''


      Međutim to nije kompletna priča. Ista Biblija koja kaže da je Isus trpio, također kaže da je bio pomazan uljem radosti (zadovoljstva) više od bilo koga drugog i da je radost Gospodnja naša snaga.

''Ljubiš pravednost, a mrziš bezakonje, stoga Bog, Bog tvoj, tebe pomaza uljem radosti kao nikog od tvojih drugova. ''
''I još im reče Nehemija: 'Pođite i jedite masna jela, i pijte slatko, i pošaljite dio onima koji nemaju ništa pripremljeno, jer ovo je dan posvećen našem Gospodu. Ne žalostite se: radost Jahvina vaša je jakost.' ''

Nema radosti - nema ni jakosti. Ovo je jedan od razloga zašto imamo mnogo slabih kršćana.

    

       Dakle, je li istinska radost dostižna? I ako jest, kako je možemo postići?


      Kao prvo, dopustite mi da vam kažem da postoji mnogo stihova koji nam zapovijedaju da se radujemo i budemo veseli (Ps. 32:11, 40:16, 68:3, 70:4, su samo neki). Neki izričito zapovijedaju da se radujemo usred nevolja (Ps. 34:1, Mat. 5:12, i Ivan 16:33). Žitelji Izraela bili bi čak i kažnjeni kada ne bi služili Gospodina sa radošću i veseljem srca zbog obilja svih stvari koje je Gospodin činio.

''Budući da nisi htio služiti Jahvi, Bogu svome, vesela i radosna srca zbog obilja svega, služit ćeš neprijatelju svome, koga će Jahve poslati na te, u gladu i žeđi, golotinji i oskudici svakoj. Na tvoju će šiju navaljivati jaram od gvožđa dok te ne satre. ''


      Dakle, ako je radost bila zapovijed a ljudi bili kažnjeni zbog ne-radosti, onda je radost nešto čime možemo upravljati. U suprotnom, Gospodin bi bio nepravedan zapovijedajući nam tako nešto.
Ljudi danas smatraju da je radost rezultat a ne izbor. Oni vjeruju da bi, ako nemaju nikakve probleme i ako imaju obilje dobrih stvari, radost bila neizbježan rezultat. No, to nije istina!

      

      Radost nije stanje bitka (postojanja); ono je stanje uma. Ljudi mogu biti sretni i onda kad je sve i svatko oko njih u nemiru. Mogu biti zadovoljni bez obzira na to kakve su financijske okolnosti. Istinska sreća i zadovoljstvo ne ovise o okolnostima.

      Uzmimo Pavla kao primjer. Apostol Pavao napisao je poslanicu Filipljanima dok je bio u zatvoru u Rimu. Prije toga bio je dvije godine u zatvoru u Izrelu, jednu godinu u tranziciji za Rim i ne znamo koliko vremena u Rimu. Tu je bio suočen sa mogućim smaknućem.

      Ipak, njegovo pismo Filipljanima najradosnije je od svih koje je napisao. U tom kratkom pismu 17 puta je spomenuo riječ radovati se. Kako je to moguće? Koja je bila Pavlova tajna? Poslanica Filipljanima daje nam ključ kojeg je Pavao koristio za postizanje takvog uspjeha.

U Filipljanima 4:11 Pavao govori,

'' ...ta naučen sam u svakoj prigodi biti zadovoljan. ''


      Primjetite da je zadovoljstvo nešto što je apostol Pavao naučio. Ono ne dolazi po prirodi niti bez truda. Nitko od nas nije izišao iz maternice čitajući ili pišući; to smo morali naučiti kroz godine truda, Na isti način zadovoljstvo, koje je glavna komponenta radosti, mora biti naučeno. Ono ne dolazi na nas tako da nas spopadne, niti ga uhvatimo kao prehladu. Ono je stečena značajka.


      Kako stičemo radost? Prvo, trebamo se suočiti sa onim što je unutra. Većina ljudi krene drugačijim pristupom. Žele se baviti sa vanjskim. Oni se mole za rješenje svojih problema i za to da samo dobre stvari i dobri ljudi dođu na njihov put. Dopustite da vam kažem: to se neće dogoditi!

      Dok god smo u ovom svijetu imat ćemo teškoće (Ivan 16:33, ''... U svijetu imate muku...''). I ako živimo za Boga, imat ćemo progonstva (2.Tim.3:12, ''A i svi koji hoće živjeti pobožno u Kristu Isusu, bit će progonjeni.'') Ako se nikada niste sudarili sa đavlom, to je zato što idete u istom smjeru. Kad se okrenete i počnete plivati prema struji, uvijek ćete naići na otpor. Ljudi i okolnosti mogu početi raditi protiv vas.
      Ne možete uvijek upravljati onim što se događa izvana, ali možete potpuno upravljati onim iznutra kad se suočite sa otporom. Kad budete to razumjeli, otkrit ćete jedan od najvećih ključeva za radost. Kao dodatak, bit ćete na putu da uklonite tugu iz svog života.


      Napisao sam malu knjigu po imenu '' Sebičnost: korijen svake boli ''. Tu sam pokazao kako je sebičnost zaista  u korijenu svih naših boli. Znam da je ova tebleta mnogima teška za progutati. Ali to je zato što živimo u društvu koje je naučilo optuživati okolnosti i druge ljude, umjesto da je naučilo preuzimati osobnu odgovornost.

      Na primjer, Izreke13:10 prilično jasno kažu da način na koji drugi postupaju sa nama nije korijen sukoba, nego da je to naša oholost (ponos):
'' Oholost rađa samo svađu, a mudrost je u onih koji primaju savjet. ''

(Prijevod iz Amplified Bible: ''Samo od oholosti dolazi sukob, a mudrost je sa onima koji primaju savjet.'')

      

      Da nismo toliko zaljubljeni u sebe same, toliko ponosni i sebični, ne bismo bili toliko osjetljivi na sve stvari koje žuljaju sebe na krivi način. To zaista dolazi iz naše ljubavi prema sebi.

      Jedna od od stvari koja najviše oslobađa svijet jest ljubav prema nekom drugom više nego prema samom sebi. A kad je Bog onaj kojeg više voliš, raduješ se kad se on proslavlja, čak ako se to događa i kroz tvoje trpljenje.


      To je ono što je Pavao činio. U Filipljanima, poglavlje 1., apostol Pavao pokušavao je ohrabriti Filipljane. Oni su za Pavla bili posebni, a i on njima. U Filipljanima 4:15-16 Pavao je napisao da su upravo Filipljani bili jedina crkva koja mu je ikad išta dala nakon što je otišao od njih. Oni su to učinili ne samo jednom, nego dvaput, a učinili bi još da su znali gdje se nalazio.
      Pavao ih je htio uvjeriti da je sa njim sve u redu. Kako je to učinio? Tako što im je napisao da je svo njegovo trpljenje napredovanje Kraljevstva nebeskog.

      U Filipljanima 1:12-18 Pavao kaže,
''  A hoću da znate, braćo: ovaj se moj udes pače okrenuo u napredovanje evanđelja tako da se moji okovi u Kristu razglasiše u svem pretoriju i među svima drugima, a većina braće u Gospodinu, ohrabrena mojim okovima, još se više usuđuje neustrašivo zboriti Riječ. Neki, istina, propovijedaju Krista iz zavisti i nadmetanja, a neki iz dobre volje: ovi iz ljubavi jer znaju da sam ovdje za obranu evanđelja; oni pak Krista navješćuju iz suparništva, neiskreno - misleći da će tako otežati nevolju mojih okova. Pa što onda? Samo se na svaki način, bilo himbeno, bilo istinito, Krist navješćuje. I tome se radujem, a i radovat ću se. ''


      To zvuči snažno! Pavao je ljubio Boga i napredovanje Njegovog kraljevstva više nego što je ljubio sebe. Ako bi kraljevstvo Božje bilo bolje od Pavlovog utamničenja, tada je bilo vrijedno toga. Kakav silan stav. Učinili bismo dobro ako bismo ga usvojili.
Kad su ti Bog i drugi ljudi važniji od sebe samog, tada si na dobrom putu prema sreći (radosti). Ali ako si sav omotan u sebe, napravio si veoma mali paket. I na tom mjestu leži prepreka broj jedan prema zadovoljstvu i radosti.

              Većina ljudi je odana sebi kao što su ovisnici odani drogama. Oni nikada nisu zadovoljni. A to sebično nezadovoljstvo su Sotonina najveća vrata za iskušenje. On je upotrijebio sebičnost da iskuša Adama i Evu, čak iako su živjeli u savršenom svijeti bez ijednog problema.

'' Ali od ploda sa stabla koje je usred vrta da niste jeli, kaže Bog, ne smijete jesti od njega niti ga dotaći, jer ćete umrijeti. Nato će zmija ženi: 'Ne, nećete umrijeti! Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.' ''   (Post.3:3-5).


      Čak ni Isusovi učenici nisu bili zadovoljni s Njim. Usprkos svemu što su vidjeli da je činio, ipak su tražili više vanjskih dokaza o tome tko je On bio.

'' Kaže mu Filip: "Gospodine, pokaži nam Oca i dosta nam je!" '' (Ivan 14:8).

           Mi nikad ne možemo istinski zadovoljiti sebe. Ono što trebamo jest odreći se sebe. Trebamo umrijeti sebi i staviti Boga i druge ispred sebe. To je lakše reći nego učiniti, ali jednom kad umremo sebi, radost je upravo iza ugla.


      Zatim, kao drugo, trebamo se uhvatiti u koštac sa onim što je izvana, našim okolnostima. Pavao je dao silan uvid u to kako to učiniti, u 2.Korinćanima 4:17-18 piše,

''Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. ''


      Pavao je rekao da je njegova nevolja samo časovita (trenutna). On to nije rekao zato što nije imao teškoća. Možete pročitati listu njegovih ''časovitih nevolja'' u 2.Korinćanima 11:23-30. Lista uključuje batinanje, zatvor, brodolom, glad i žeđ zbog misijskog rada, i još mnogo toga. Kako, dakle, mi možemo govoriti o našem teškom teretu kad Pavao sve svoje probleme, koji su bili mnogo gori od onoga što većina nas trpi, naziva samo časovitom nevoljom.

      Vidite, nisu vaše teškoće problem, nego je to način na koji vidite vaše teškoće i vrijednost koju im pridajete. Pavao je rekao da su sve njegove nevolje bile kratkog vijeka. Time je rečeno da su one kratkog vijeka u odnosu na vječnost. Pavao je sve stavio u perspektivu vječnosti.

U Rimljanima 8:18 piše,

'' Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama. ''

      Naša budućnost je tako svijetla da trebamo zažmiriti dok gledamo u nju. Sve patnje ovoga života su kratke i beznačajne u usporedbi sa vječnosti i svim zadovoljstvima koje je Gospodin spremio za nas. Imajući ovo na umu smanjit ćemo naše probleme na praktičnu veličinu.


      Pavao je u 2. Korinćanima 4:18 također rekao da on nije gledao na prolazne stvari na zemlji nego se fokusirao na vječne stvari na nebesima. Ako tražimo samo sreću u ovom životu, tada ćemo postati  nesretni. Naša istinska radost leži u Isusu i našoj budućnosti sa Njim. Ako smo u vjeri, već sada u ovom životu možemo imati neizrecivu radost i puninu slave (1.Petrova 1:8). On je naše utočište u vječnosti koje čuva naša srca od uznemirenosti .

Ivan 14:1-3,

'' Neka se ne uznemiruje srce vaše! Vjerujte u Boga i u mene vjerujte! Kad odem i pripravim vam mjesto, ponovno ću doći i uzeti vas k sebi da i vi budete gdje sam ja.''

 

Home
 
Hosted by www.Geocities.ws

1