život nije put.

život je cilj.

istina

koja je tako daleka od naše

 

stvoreni smo u snu.

i vratit ćemo se u taj isti san

na vrijeme, zaštićeni od grijeha,

da odigramo kraj koji smo naučili

na početku, dok nas vrijeme ne izbriše,

prokleti putem kojim smo išli

 

odmaramo se, nakon dugačkog puta,

posjetitelji staništu iskonske tame

mijenjamo se,

naša tišina rimuje se sa našom nevinošću

ništa nije onako kako mi to radimo

vjetar uništava, razarajući iz prošlosti.

 

svjetla grada sa vrha planine

kao milijoni očiju koje zure u nas...

pozlaćeni novčići bačeni s neba,

sablasne zvijezde nemarno razbacane

na monotonim domaćim krajolicima...

svjetlucavi pepeo lomače,

koji proždire oblik i dubinu...

krijesnice smrzavaju noćni vjetar

svetlucajući kroz rijeku za kojom žudimo.

 

ne vjerujemo u boga,

ali bog vjeruje u nas,

naša pažnja čak i u gustom

crnilu naše bajke:

previše je priča za ispričati.

 

uranjam slijepa i bez daha

u pijesak sumraka,

boreći se da prikupim

posljednje riječi koje sam izrekla

prije nego sam te srela, prije

nego sam pala kroz ogledalo

u nečiji tuđi život.

 

negdje kuda nisam još išla

vidio si me

 

jato galebova

piše tvoje ime na suncu.

grlim sve prolazeće snove

koji se uspinju laticama tvoga osmjeha.

 

obučena u posljednje svjetlo dana,

beskonačna obzorja tvojih očiju

sjaje se tanašnim osmjehom,

podsjećaš me da smisao

tema o kojima pričamo

mjenja svaki trenutak

ali ne može nikad nadmašiti naš

 

osjećam se sada kao da govorim

nečje tuđe riječi,

mučena osjećajem gubitka

nečega što nikad nisam imala

a što mi je sada tako blisko.

grad razoren hladnom vatrom,

leptirov ples po mjesecu

podsjeća me na ono

što došla sam ti reći,

podijeliti sa tobom,

što možda nikad neće preći iza dvosmislenosti

zadovoljsta intelektualne umjerenosti.

 

dali si se ikad sjetio

da vrijeme prolazi kroz nas

od iznenadnog rođenja do smtri

hraneći tamu svjetlošću;

koja će gorjeti dok ne umremo

kao sve zvijezde?

samo očaj siguran u svojm blijedim

razlozima zanemaruje običnu statistiku

da je većina nas već mrtva...

čak i na kraju,

princip se nastavlja.

 

onda nevidljiv cvijet

cvijet identičan tebi

šapuće neizgovorivo:

i mi zakašnjelo shvaćamo

da se dvije polovice neba

okreću oko nas; da smo mi

vrijeme.

 

dok učimo,

znamo sve manje i manje.

i gubimo smisao

dok nastojimo razumjeti

nastojimo razjasniti

dok ne shvatimo

da nitko ne zna

da li se stvarno dogodilo.

da li mislimo

ili nac uce?

mislimo ono sto znamo.

 

i sve ono što znam danas

je da ti postojiš,

kao što nitko ne postoji...

 

fosil tone u svoju prošlost,

fokusirane leće vremena.

skulpture od pjene

mirno stoje iznad stijena,

kao bestidni grafiti razbacni

preko gipsa ovog prostranstva.

šireća školjka mjesečine.

da li je ovo druga noć, ili ja

samo živim jednu dugu noć

koja se vječno ponavlja

duž različitih putanja?

 

govorimo ne za nas, već za njih:

sviramo našu muziku zvijezdama.

zvijezde su nam svirale  svoju

milionima noći; mi smo ta muzika.

doveli su nas ovdje, notu po notu.

svaki djelić svemira,

svaki monolit svjetla

svaki treptaj galaktičkog polena,

otapajući se i ponovo slažući

bezbrojno puta prije nego što smo se pojavili

i započeli naše mučno putvanje

prema ovom tajnom sastajalištu.

i sad im sviramo nas

sad su one mi, njihova krv,

njihov dah, njihov puls.

ja sam ponoć, ti si nebo.

noćas si ti sve ono što možeš biti.

 

cijelo vrijeme ova jeka valova

je vodila do nas,

očekujići da slušamo,

kao dvije gluhe vječnosti.

Jeka svih zvukova

u tamnom tunelu povijesti.

 

Život se hrani životom.

 

doirnuli smo ovaj planet

i ubrzo otkrili

napise u pukotinama;

nema budućnosti

u paukovoj mreži;

ali tamo mravi

poljupce svoje siju

u ljepilu, u stisku,

vječnosti...

sve otkako smo započeli govoriti

ovu frazu koju ne razumijemo,

sve otkako smo započeli prisluškivati

što more šapuće nebu,

znamo da je naša uloga biti

ništa doli pogreška koja se

nikad neće riješiti.

 

sve religije su razaranje istine,

oklijevanja našeg nastajućeg oblika.

izranjamo iz naše vlastite snage,

nesposobni da izdržimo sudar

onog zauvijek i onog nikad.

zbogom proroku,

koji nikad nije propovijedao.

zbogom poslaniku

koji nikad nije došao

i nikad otišao

ali će se vratiti.

 

da li i ti proganjaš samog sebe,

beskonačno crtajući svoje karte,

prema sve daljim i

daljim putevima

i istinama?

 

nije li to način sanarenja?

bijega od nevažnog,

selidbe iza patvorina

koje su sveprisutne i neodoljive,

nerazdvojive u svakom  skrivenom dvojniku

svijeta? pa ipak otkrivajući

da je ništa sve?

 

iz dubljih, nedovršenih dimenzija

vizije neprohodnog puta

u pulsirajućim listovma tame.

 

zavidim svjetioničaru,

koji promatra, a da nije promatran.

duboko sakriven od svoje duše,

sjenka obućena u moju odjeću,

privijajući mrtva

ono što sam prezirala živa,

u krhotinama razorene večeri.

zapriječavajući mojim mislima ulaz

u trošnu babilonsku kulu besmrtnosti

od sretanja djetinstva duž

obrnutog puta prema mudrosti.

oboje smo glasnici, koji nosimo iste poruke,

kletvu i čudo,

svjetini u potrazi za lađama,

da bi prešla isušenu rijeku.

I uvijek će biti neoskvrnut

prije nego što tvoj glas započne

iskupljivanje slobodne pustinje .

 

nemoguće i savršeno

su jedno i isto,

nijanse kristalnih vodopada

na najudaljenijoj strani tvoje sjenke

ako neću nikad sanjati,

da li ću ikad umrijeti?

 

Tvoje oči su preblizu,

pa ipak tako daleko.

 

možeš li se uravnotežiti

na tankoj žici moje ludosti?

da li ćeš me još uvijek slijediti,

sa svilenim krilima

povjerenja?

 

tada ćeš spoznati

da je tvoje postojanje također

nedjeljivo ali prožeto

znakovima različitosti

kao da je ljubavno pismo

iz paralelnog svijeta,

nošeno u kljunovima zmajeva,

kroz kvantnu opnu.

naš planet, umnožava se

u tisuće sitnih planeta,

pojavit će se iz nacrta

ali nereda razuma.

protivno struji:

u ljepotu vjerujemo.

 

riječi, koliko god isprazne

i beznačajne, moraju se

usidriti u našoj vjeri.

ja, kao jedna od, težim spasenju,

krećem prema obali mog života,

prema tebi, pitanju na koje

nema odgovora, s drhtućim

glasom smiješne nade i obamrle

želje.

a ti, oceane, ćeš ostati,

da nas dijeliš i spajaš,

jednu pticu koja leti naprijed nazad,

tkajuć zoru u sutone.

 

ti si posvuda

gdje je moj um bio.

 

dok napredujemo, slijedeći

velike otiske straha,

svijet se stalno mijenja

u svakoj točki, tako izmišljati

priču priče priče

koju nijedan čovjek

ne može više ispričati

zadnja riječ je

uvijek ista u svim jezicima

 

misli

umiru u krugovima

filozofskog mudrovanja

u zakoniku proroka

koje pisci ne mogu odgonetnuti

ali smo mi navikli razumjeti.

duge na jedinoj stranici

jedine knjige jedine

knjižnice na svijetu.

 

krilati konji zaborava

nose nas unutar beskrajnog sjećanja.

možda su samo satovi živi.

 

tišina reže

veličanstven mramor tvojih misli,

tišinom razdvajajući

goreće tornjeve tvojih osjećaja.

 

ovo je pjesma o riječima

koje ne postoje

za ono što si ti.

 

plima se napokon povlači

otkrivajući tragove sjemena

u pijesku naših života,

u ljusci našeg smijeha,

u povjetarcu zvijezda

koji uzbuđuje naše duše.

čekamo,

gdje nema dalje.

probudimo se

na drugom kraju vremena.

 

skupimo sve riječi

koje nikad nitko nije izgovorio,

udvostručujemo beskrajne rijeke

koje teku do krajnjeg oceana,

i skrivamo u provalijama naših struja.

prođimo kroz bezimenu

propast ove zemlje, zaslijepljeni

eksplozijom, i vratimo se

tamo gdje smo se sreli, dva bića, jedan glas.

 

nemamo grijeha

osim onog

da griješili nismo.

Ako nismo naslijedili

raj,

naslijedit ćemo sami sebe.

 

možda je ovo

ono što smo trebali biti:

da šećemo zajedno gdje

nitko nikada nije šetao.

 

ne postoji "tamo"

samo "ovdje"...

 

značenje nije ono što imamo,

nego ono za čim tragamo,

slijepo, u našim dušama.

 

 

-NEPOZNATA AUTORICA-