SVIJETLOST
Pucanj...u
djelicu sekunde, ode jos jedan zivot…
Kakav
je smisao zivjeti, ako ga nisi prozivjeo da shvatis?
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Nekoliko
sekundi prije
Sjedim
sama satima, bez ikoga. Cekam, iscekujem nekoga. Nekoga tko bi mario, tko bi me
prepoznao iznutra. Tko bi vidio da mene. Nekoga tko me ionako zna i voli… Nesto
zasljepljujuce se najednom pojavi pred mnom i ne dozvoljava mi da vidim.
Zazmirim na trenutak, i sve to u momentu nestane. Sva ta carolija, ode u
sekundi...momentu, djelicu vremena... Izdahnem, padnem na krevet, ne razumijuci
sto se dogodilo. Nista mi vise nije jasno, sve je postalo tako magleno, moj zivot,
svaciji zivot. Nista vise nije imalo smisla...nije imalo smisla postojati.
Svjetlost, ta najsjajnija tocka zivota, koja i sama daje zivot, svjetlost kao
materija, ili svijetlost unutrasnja. Svi se radjamo sa malim komadickom tog
svijetla. Neki prihvate svjetlost, a neki je zlouporabe. Imamo izbor, nekad je
i los. U svemu imamo izbor. Ili je ovako ili onako. Postojis samo da bi naucio.
Razmisljas samo da bi shvatio. Umires samo da bi zivio. Nadas se kraju, a ne
razumijes ni neznas sto te ceka. Mozda samoca, mozda san, a mozda je i kraj
samo kraj. Nada zivi u svima nama, a najjaca je u trenutku boli. Sve sto mozes
ocekivati je da bol jednom prestane. Nije istina, bol nikada ne prestaje, samo
mirno ceka kad ce nas sreca napustiti. Nema mirovanja, ili je jedno, ili
drugo...ili je ovako ili je onako, ali tako mora biti. Ima trenutaka u kojoj ne
osjecas nista, ni bol ni srecu, samo nistavilo. To je najtuzniji osjecaj jer te
izjeda iznutra i neznas sto si i tko si. Nistavilo, neznanje...kraj...
Prepustam
se svjetlosti na ipak, vjerujem da cu na kraju i ja imati mira...
Fallen
One